Ralje u Jadranu - ima li ovdje morskih pasa?

U današnje vrijeme teško je naići na osobu koja još nije čula za veliku bijelu psinu. Superzvijezda dokumentaraca u produkciji National Geographica i Discovery Chanela već godinama fascinira gledatelje malih ekrana te u njima budi znatiželju, a u mnogih i neopravdani strah. No ako upitate navedene osobe da nabroje još koju vrlo sličnu vrstu velikoj bijeloj psini prosječan čovjek će ostati zatečen češkajući se po glavi u traženju odgovora ili samo slegnuti ramenima i izustiti: ‘’Nemam pojma’’. Iz tog razloga u ovome članku ćemo posvetiti par redaka svim vrstama porodice Lamnidae, u koju se ubraja i velika bijela psina i iznijeti mnoge zanimljive podatke, a ne se samo fokusirati na lov i uništavanje tuljana od strane velike bijele kako smo već navikli gledati na omiljenim nam TV programima. Pa krenimo!

Morski psi ove porodice koju su davne 1838. godine opisali gospoda J.P. Muller i Henle krstare svjetskim oceanima i morima već od razdoblja rane krede, a i danas bacaju u očaj mnoge turiste dok im lokalni ribari pričaju strašne priče o susretima sa ovim fascinantnim životinjama. Šalu na stranu, Lamnidae kao vrhunski morski predatori djeluju kao zaštitnici i regulatori fine ravnoteže u morskome svijetu već nekoliko desetaka milijuna godina, iako se danas suočavaju sa velikim opasnostima u vidu opće ugroženosti i manjka zaštite. Kroz godine i godine povijesti formiralo se mnogo vrsta. Od 35 vrsta opisanih, samo ih se 5 može vidjeti u današnje vrijeme. Ostale vrste svoje priče otkrivaju znanstvenicima kroz proučavanje fosiliziranih zubiju. Živuće možemo svrstati 3 roda pod nazivima Isurus, zatim Lamna te Carcharodon.

Nekada česta vrsta u našim krajevima, pas kučak ili morski pas mako kako ga mnogi znaju (Isurus oxyrichus), smatra se za najbržeg morskog psa u svijetu. U želucima ove vrste često su se nalazili ostaci brzo plivajućih riba kao što su tune, igluni pa čak i najbrža morska životinja - iglan. Najveća zabilježena brzina psa kučka je iznosila čak 74 km/h. Narastu u prosjeku do oko 3.2 metra te teže između 60 i 135 kilograma, ali su zabilježeni i mnogo veći primjerci. Tako je najdulji izmjereni primjerak imao čak 4.45 metara, a najteži 1 tonu. Ova vrlo aktivna vrsta uglavnom se hrani glavonošcima, sitnom ribom i tunama te ju nalazimo u hladnim i umjereno toplim vodama.
Mnogo rjeđi pripadnik istog roda je Isurus paucus, u slobodnom prijevodu dugoperajni morski pas mako. Može narasti do maksimuma od 4.3 metra te se hrani također glavonošcima i sitnom ribom. Od prethodne ju razlikujemo po širokim i dugačkim prsnim perajama koje ukazuju da je sporiji plivač i ne toliko aktivan kao I. Oxyricnchus. Iako je isto stanovnik umjerenih i hladnih mora interakcija sa ljudima je nevjerojatno rijetka.

U rod Lamna ubrajaju se najmanje vrste iz porodice Lamnidae. U Jadranu, iako rijedak, prisutan je pas kučina (Lamna nasus). U prosjeku naraste do 2.5 metra te je težine do 135 kilograma. Što se našeg mora tiče, neki znanstvenici vjeruju da se mrijesti u Srednjem Jadranu. Nalazimo ga u Mediteranu, Sjevernom i Južnom Atlantiku, uz obale Južne Afrike, u jugozapadnom dijelu Indijskog Oceana te uz jugozapadne obale Južne Amerike. Prehranu mu većinom čini plava riba i glavonošci.
Druga vrsta u ovom rodu je Lamna ditropis. Područje njezinog obitavanja je Sjeverni Pacifik gdje je ova vrsta viđena u lovu na losose otkud i engleski naziv ‘’Salmon shark’’ (Salmon, engl. = Losos). Od L. nasus ju najlakše razlikujemo po mnogo tamnijoj obojenosti, te je često ljudi zamjene za mlado velike bijele psine. Naraste do 2.6 metara.

Sa prosječnom maksimalnom veličinom od 6.4 metra, velika bijela psina (Carcharodon carcharias) po mnogima se ističe kao najveći predatorni morski pas danas. Iako je ta duljina najviše korištena u službenoj literaturi valja istaknuti da su prijavljeni i mnogo veći primjerci. Većinom su to izjave o životinjama preko 7 metara iz područja Australije i jugoistočne Azije. U Mediteranu je u vodama Malte 1987. ulovljen primjerak isprva procijenjen na 7.13 metara, da bi na kraju određeni autori tvrdili da je stvarna duljina iznosila 5.5 metara. Naknadno je napisan znanstveni rad u kojem je na temelju analize fotografija ponovno ovaj primjerak procijenjen na približno 7 metara. Malo je poznat podatak da je pri kraju 19. stoljeća kod Kraljevice ulovljena velika bijela od 10 metara! Ipak tu tvrdnju treba uzeti sa popriličnom dozom sumnje. Znanstvenici se većinom slažu da iako se najčešće viđaju životinje od 4-6 metara, nije nevjerojatno da velike bijele dosegnu dužine i do 8 metara. U prehrani ove svjetski vrlo raširene vrste najčešće nalazimo razne morske sisavce, tune, morske kornjače, ali i dupine. Zanimljiva je i činjenica da je prvu veliku bijelu psinu Linnaeus 1758. godine opisao u Mediteranu. Mnogi će možda reći: ''Njih nema kod nas, zar ne?'', ali ćemo ih morat razočarat. U zadnjih 130 godina, samo u Istočnome Jadranu zabilježeno je preko 60 ulova i viđenja. Nerijetko su viđani i ulovljeni i uz obale Italije. Čitatelji moraju imati na umu i da se vrlo velik broj ulova ili susreta sa ovim životinjama prešuti i zataška.

Ako ste mislili da je velika bijela psina sigurni pobjednik u kategoriji najopasnijeg morskog psa ikad prevarili ste se. U usporedbi sa njenim davno izumrlim rođakom ona je samo igračka. Ime tog rođaka je Carcharodon megalodon, poznatiji samo kao Megalodon. Ova životinja je mogla doseći 14-18 metara te su joj na repertoaru hrane najčešće bili kitovi. No nemojte se prepasti! Megalodon je davnih dana napustio svjetska mora. Živio je prije približno 28 do 1.5 milijuna godina te se nije uspio priviknuti na novonastale ekološke uvjete. Znanstvenici su postavili 3 glavne teorije za izumiranje Megalodona. To su hlađenje mora, manjak prirodnog plijena te drugi predatori sa kojima se nije mogao natjecat.
Iako je svaka vrsta koja je navedena u prethodnim redcima priča za sebe, sve živuće Lamnidae krasi jedna zanimljiva karakteristika. Za razliku od ostalih riba, morski psi ove porodice uz još par drugih vrsta svrstavaju se u toplokrvne životinje. U čemu je stvar pitate se? Stvar je u tome da ove životinje posjeduju tzv. splet žila poznat kao ''rete mirabile'' ili na naški ''čudesna mrežica''. Toplina nastala gibanjem mišića prenosi se pomoću krvi bez kisika prema škrgama. U drugome smjeru struji hladna krv na koju se vezao kisik. Premda su sve te žile vrlo blizu i krv teče u obrnutom smjeru, ''topla krv'' procesom kondukcije (prelaženje topline sa zagrijanog tijela na manje zagrijano tijelo) grije ''hladnu krv'' te se tako održava stalna temperatura tijela koja je viša od okoliša.



Čitatelji bi mogli pomisliti da su morski psi savršeni strojevi za preživljavanje i da je čudno kako još uvijek ima ribe i kupača u moru pokraj njih takvih. Stvari su ipak malo drukčije. Naime većina morskih pasa, pa tako i Lamnidae su vrste tzv. niskog fekunditeta. Što to sad znači? To znači da pod (1) stvaraju izrazito malo potomaka, pod (2) treba im poprilično dugo da se počnu razmnožavat i pod (3) da im period gestacije (trudnoća) traje jako dugo. Tako neke vrste moraju čekati između 15 i 30 godina do prvog parenja, a kad i nose mlade to zna trajat i po 2-3 godine. U tom vremenu prijete im mnoge opasnosti, a najveća je ustvari čovjek. Godišnje ih otprilike 100 milijuna završi na udicama, mrežama ili u juhi od peraja morskog psa. Sad zamislite životinju koja je čekala preko 15 godina da može donijeti jako mali broj mladunaca na svijet, da bi na kraju izgubila priliku za to. Kada pomnožite to sa odgovarajućim brojem vidjet ćete da ogroman broj generacija mladih životinja neće dobit priliku da čuva fino ugođeni morski ekosustav i tako radi svoj posao. Radi usporedbe, godišnje u prosjeku od napada morskog psa strada 5-10 ljudi diljem svijeta. Veća je vjerojatnost past sa kreveta u snu i ubit se, nego da vas negdje kraj Šolte proguta velika morska neman.

(Na slici: Nedavno ulovljeni mako na otvorenom moru južnog Jadrana)

Kako ne bi puno dužili ovaj već ionako poduži tekst zaključit ćemo priču sa par jednostavnih rečenica. Bitno je shvatit da u Jadranskome moru ima ovih životinja. Iako ih ne vidimo često, one su tu i ne možemo očekivati da će radi turističke sezone otići na odmor u Južnu Afriku ili Australiju. Ali trebamo shvatit i njihovu važnost za naše malo more jer kao u velikom mozaiku koje ono je, ako neke dijelove izvučemo i uništimo to more više nikad neće biti isto. Zato kada vas idući put gost kojeg ste taman dopratili u apartman nervozno i sa knedlom u grlu upita: ''A...ima li ovdje morskih pasa?'', odgovorite mu sljedeće. ''Ima! Kako da ne...možda ih ne vidimo često, ali smo sretni da su tu.''