Lov na kita u Jadranu pod Velebitom

U istočnom dijelu Planinskog kanala, pod Velebitom, zalutao je veliki kit. Provukao se kroz tjesnac između Vinjerca i Piska i odjednom se našao na malom prostoru, punom plićaka, gotovo zatvoren kao u jezeru. Punih sedam dana i noći, kao po nekom pravilu, kretao se u začaranom krugu. Prvi su ga primijetili ribari iz Vinjerca. 
Tihi povjetarac tek što je namreškao morsku površinu. Odjednom kod Piska šiknuo je kao iz vodoskoka preko 4 metara visok stup vode iz velike crne grdosije, koja je ležala kao klada na morskoj površini. Nakon 10-15 minuta zaroni, da se potom na nekoliko stotina metara podalje opet pojavi na morsku površinu. Bilo je to 1. rujna. Vijest o kitu pročula se odmah po svim okolnim mjestima, u Vinjercu, Posedarju, Novigradu itd. Zabrujiše telefonske žice prema Benkovcu i Zadru i već sutradan organiziran je lov na kita.

Hajka je počela

Sa zadružnim motornim ribarskim brodom „Velebit“ krenula je iz Novigrada u dva sata poslije podne ekipa „kitolovaca“ naoružana sa 11 pušaka i jednim puškomitraljezom. Bilo ih je oko 25 i to 11 naoružanih pripadnika narodne milicije iz Benkovca i Novigrada, predstavnici narodnih i lučkih vlasti, ribari iz Novigrada i nekoliko znatiželjnika. Dok smo mu se približavali, kaže nam učitelj Đuka Vidakovič iz Novigrada - ležao je mirno na površini mora i stalno je bacao u vis visoki mlaz vode. Brojio sam. Kroz nepunih 20 minuta šiknuo je 49 puta vodu u vis. Već za samo ovo vrijedi što sam iz Slavonije došao na službu u Novigrad!

- Kod sviju je bilo u početku i uzbuđenja i straha, što je imalo nepovoljnog odraza i na uspjeh akcije – priča predsjednik općine Novigrad, Tomislav Radošević. Moj mali, na primjer, bio je u početku zeleno-žut od straha, a poslije već smo se smirili, kad smo vidjeli da se to radi o jednoj dobroćudnoj životinji.
- Kad smo mu se približili na nekih 200 metara, nastavio je Marijan Cvitanović – lagano je zaronio pod vodu, najprije glavom, pa leđima sa velikom perajom, da nam na kraju ukaže svoj rep u visini od oko 1,5 metar iznad mora.
Već nakon petnaestak minuta opet nam se ukazao stup vode pola milje dalje u pravcu Vinjeca. Sa respektom, ali ipak brzo donesena je odluka: približiti mu se što više i kad izloži leđa prilikom zaronjavanja otvoriti plotunsku paljbu.

Kit je pogođen...

Uzbuđenje je sve više raslo i ovaj put smo mu se približili na samih stotinjak metara. Čim se spremao da zaroni, odjeknuo je plotun iz 11 pušaka i rafal iz puškomitraljeza. Vjerujem da ga je ipak netko zakačio, mada je većina zrna udarila uokolo po morskoj površini. Nije ni čudo. Bili smo uznemireni, jer nismo znali kako će reagirati ako ga ranimo. Međutim i nakon toga kit je bio miran. Nikakovih znakova srdžbe i bijesa nije pokazivao, šta više, polako je zaronio, kao da ga se ne tiče naša pucnjava, i ovaj put, kao u znak pozdrava, još više je uzgidao rep iznad mora. To nas je ipak smirilo.
Prošlo je nekih 20 minuta, kad smo ga ponovo ugledali pola milje podalje. Ovaj put uspjeli smo mu se približiti do 50 metara. Čim smo primijetili da će zaroniti, otvorili smo vatru. Veliki bijeli ožiljci s jedne i s druge strane leđne peraje bili su dokaz, da su ovaj put milicioneri mirnije i preciznije gađali.
- Pogođen sav se svinuo sredinom tijela i zatim zaronio, dok je rep ovaj put uzdigao neuobičajeno visoko – kaže drug Đuka Vidaković. Obuzeo me je strah, da se ne razjari. Malo podalje izronio je i još dva puta samo za tren oka i zatim ga dugo nismo vidjeli.

Puškomirtaljezac u ovoj akciji, poručnik Narodne milicije Veljko Guteša, kako sam priča, bio je jako uzbuđen i uznemiren. – Tako veliku grdosiju dosad nisam nikad vidio. Uistinu ulivala mi je velik respekt. Ali kad smo se uvjerili da je kit miran i neopasan, strahu je nestalo traga. Sa 50-60 metara sasuo sam mu iz puškomitraljeza rafal od 16 metaka u leđa. U tom trenutku izbacio je rep preko tri metra u vis. Ali, kako izgleda, to ga je tek samo malo uznemirilo.
Prošlo je punih 50 minuta dok se ponovo pojavio na površini mora. Ovaj put bilo je to pred samu uvalu Ravanjska, u visini predjela „Modrić“. Poučeni dotadašnjim iskustvom, odlučili smo da budemo mnogo oprezniji, kako bi mu se što više približili i tako stvorili što povoljnije uslove za gađanje. Ali, i kit je postao oprezniji. Počeo se bojati buke motora i već na 150 metara udaljenosti zaronio je pod vodu. U tom trenutku ponovo smo otvorili vatru. Bio mu je to naš posljednji „pozdrav“, jer se suton već počeo hvatati okoline. Vratili smo se neobavljena posla i odlučili smo da zatražimo pomoć u jačem naoružanju i bržem motornom brodu.

Postao je mnogo oprezniji

Sutradan Marijan Cvitanović odvezao se motornim brodom u uvalu Ravanjska i odmah ugledao kita u predjelu u kojem su ga sinoć posljednji put vidjeli. Kretao se lagano morskom površinom prema Pisku i svakih 15 do 20 minuta bi zaronio, da zatim otprilike u istim vremenskim razmacima izroni. Bio je mnogo oprezniji nego jučer, tako da mu se sa motornim brodom nije moglo približiti više od 200-250 metara. Osim toga, više nije onako prkosno pokazivao rep kao jučer prilikom zaronjavanja, već bi ga svinuo pod more. Očito je bio jako uplašen.
Tada sam odlučio da napustim motor i da mu se pokušam približiti sa čamcem na vesla. Sa još četiri ribara, nošeni laganim maestralom, otisnuli smo se u pravcu Ravanjske. U to vrijeme i tuneri kod Vinjerca, ribari, su zatvorili 129 komada tunja od po 10-12 kg. Pretpostavlja se da su tunji zašli u tuneru, jer su u istočnom dijelu osjetili kita.
Čim smo se približili uvali Ravanjska, odjednom, na nepunih 10 metara od našeg čamca, izroni ogromna neman i kao iz lokomotive izvaci visoki mlaz vode i odmah zatim zaroni ispod našeg čamca u pravcu zapada. Nakon što je prošao nekih 2oo metara, opet se vratio istim pravcem pod naš čamac. Moram priznati, da nam nije bilo lagodno pri srcu. Istina, znao sam da kit nije grabežljiv, ali ipak sam bio uzbuđen i uplašen jer nas je iznenadio. Čim nas je prešao dvadesetak metara, ponovo je uz veliki šum za trenutak izronio, primio zrak i zatim se tek poslije 20 minuta pojavio dalje oko 1,5 milju, kod Piska.

Na leđima mu se bijele ožiljci

Dok je prolazio ispod našeg čamca najbolje sam mogao procijeniti koliko je velik. U početku, kao i ostali, računao sam da je dug preko 20 metra ako kad sam u dužinu počeo upoređivati sa okolnim predmetima i brodom, došao sam do zaključka da je dug 15-16 metara. Koliko je težak teško je reći. Mislim da će ipak težiti 1,5 do 2 vagona. Tom prilikom jasno sam mu zapazio ožiljke koje je zadobio od jučerašnje hajke. Na leđima s lijeve strane peraje bijeli mu se ožiljak dug oko dva metra, dok mu je s desne strane peraje ožiljak širi, al zato i upola kraći. Osim toga primjetio sam mu preko utrobe rupe, koje odgovaraju pušćanom zrnu. Pretpostavljam da je na tom mjestu primio rafal iz puškomitraljeza. Međutim, jedno me dovodi u zabunu. Rupe su crne, a ne bijele, kao da nisu od svježe zadobivenih rana.
Tog istog dana gađali su ga iz pušaka i pripadnici Narodne milicije iz Posedarja, ali nisu bili bolje sreće od onih iz Benkovca i Novigrada.

I noću su ga ribari čuli kako puše. Istina, mnogo rjeđe nego danju. Tako nam priča ribar Ante Anzulović iz Novigrada – Sa svojom ribarskom družinom bio sam noću u tim predjelima sa svićaricom. Dok smo se mi odmarali u jednoj uvali, dopre do nas glas našeg svićara Ante Oštrića: - Anteeee! Šta ću činit? Bizu svićarice čuje se kako kit puše. Hoće li doć na sviću?! – Ne boj se, on bježi od sviće, doviknuo sam mu.
Pričali su mi iz Posedarja da pušćani metak gotovo i ne osjeti. Tek kad su ga jednim metkom pogodili u blizini glave, pokazao je svoju snagu. Dao je takav zamah najprije sredinom tijela, a zatim repom prije nego je zaronio, da je napravio takav vir uokolo sebe, da su bili prisiljeni da se povuku sa čamcem.

Zatražena je pomoć

Pratio sam ga gotovo neprekidno kroz tih 7 dana. Nadam sam se da će se možda nasukati kao onaj 1919. godine kod Vinjerca, jer okolina obiluje mnogobrojnim plićacima. Time bi se uistinu pošteno okoristio, jer je predstavljao vrijednost od više milijuna dinara. Kroz to vrijeme upoznao sam o ovom slučaju i NO kotara Zadra – Odjel za privredu i ribarstvo. Drugu Šimi Sirotkoviću, referentu ribarstva, sve sam potanko ispričao. Zatim smo zajedno pošli u Tajništvo Kotara, i tu je zaključeno da se zatraži pomoć od komande JRM.
Poručnik Narodne milicije Veljko Guteša kaže: - Nakon naše neuspjele akcije odmah smo zatražili od unutrašnjih poslova grada i kotara Zadra, da od JNA, odnosno JRM zatraže pomoć u bržim brodovima i jačem naoružanju, jer se pokazalo da su naša vatrena sredstva nedovoljna da savladaju tako veliku neman, a brodovi koje smo imali na raspolaganju i suviše spori. Također i iz Posedarja i vinjerca tražili su pomoć. Jednog dana i avion je kružio da bi pronašao kita, ali izgleda bezuspješno. I tako uslijed oklijevanja, zadocnilo se.

Kako je kit umakao iz zatvorenog kaveza. 

Punih sedam dana i noći vrzao se kit u tom uskom prostoru. Ribari su zapazili da je posljednjih dana bio mnogo slobodniji. Više se nije toliko plašio plićaka i braka. Pa to je i razumljivo, kad je tko zna po koji put to sve prokrstario kroz 7 dana i noći. Detaljno je upoznao čitav predio i napokon se provukao kroz sredinu izlaza, koji je ipak dublji. Kako pričaju ribari, to je moralo uslijediti noću između 7 i 8. rujna, jer ga tada više nisu viđali.
Osmog rujna primijetili smo ga u predjelu Ražanjac, 6,5 milja dalje od Piska, kako plovi prema izlazu Planinskog kanala, u pravcu Jablanca, koji je udaljen od mjesta gdje je lutao oko 40 morskih milja. Sljedećeg dana ujutro Vinjerac je telefonski obavijestio općinu Novigrad, da je kit primijećen u Zadarskom kanalu. Pretpostavlja se da se provukao kroz uska Fortička vrata između Paga i Ražanjca, kod svjetionika Ljubač. Ovu vijest nadopunio je poslijepodne i ribar Ante Anzulović iz Novigrada, koji je tog jutra bio u Zadru. – Doplovio je do Kukljice – Kaže ribar Ante – i zatim se ponovo vratio u pravcu Punta Dure.
I tako nakon punih 7 dana kit je uspio pobjeći iz stupice u koju je sam zapao, zahvaljujući nesnalažljivosti, neodlučnosti, neznanju i oklijevanju svih onih koji su priželjkivali tako rijedak i vrijedan trofej.

Narod čitavog predjela u Planinskom kanalu, a naročito ribari, žale što nisu iskoristili tako jedinstvenu priliku da dođu do rijetkog i bogatog plijena. Kit im se prosto sam nudio i čekao ih je punih 7 dana zatvoren kao u kavezu. Ne samo što je propušten jedan vrlo interesantan i rijedak ekzemplar za naš Jadran, već su izgubili i milijunske vrijednosti.

ORIGINALNI ČLANAK