Grdobina

Iako ima izuzetno tečno i ukusno meso zbog ružnoće i sluzave kože nije posvuda cijenjena. Ipak, kada se nađe na udici ribaru su uvijek usta od uha do uha. Malo je riba koje se ružnoćom mogu nadmetati sa grdobinom. Ono što većina ljudi vidi kad je ugleda na banku kakve ribarnice je tek sjena onoga kako ta riba izgleda pod morem. Mnoštvo najraznovrsnijih izraslina leluja sa njenog tijela pružajući joj savršenu prilagodbu na fangu, muljevitom morskom dnu, dok usta izgledaju poput samog ulaza u pakao. Stoga i nije nikakvo čudo što je većina imena na našoj obali za ovu ribu zasnovano na njenoj ružnoći. Na Pagu je zovu škvaina, dok je drugdje poznatija kao vražica, hudobina, žaba, vukodlak, rošpa, ždrokun, račina, vražja mat, uz sveprisutan službeni naziv - grdobina.

Opijan, Aristotel i Cuvier

Jedan od prvih pisanih opisa ove ribe sačuvan je iz doba stare Grčke. Opijan (Hal 2,86 id.) navodi: " Riba je troma, koža joj je sluzava i meka, zbog svojih razjapljenih usta djeluje čudno i odvaratno, a živi u blatu i gustom mulju." Zanimljivo je da je i Aristotel (Ha 37,620 b 12) pisao o grdobini opisujući način na koji ova riba nesrazmjerno velike glave u odnosu na tijelo lovi drugu ribu, a što se u potpunosti podudara sa opisima kasnijih ihtiologa poput Cuviera ili primjerice Brehma. U davno se doba smatralo da grdobina uništava ribarske mreže, što je zapravo u uskoj vezi sa njenom ružnoćom i dojmom kao da je u uskoj vezi sa paklom, vragom i svime što je teško objašnjivo.

Lovac iz zasjede

Današnja znanost je oslobođena takvih predrasuda i grdobinu gleda baš kao i svaku drugu ribu, što naravno ne umanjuje njenu ružnoću. Grdobina žutka (Lophius budegassa, Spinola 1807.) pripada obitelji grdobinki-nogatica (Lophiidae). Duljinom dosegne 70 centimetara, a bude teška preko 8 kilograma. Boje je odozgo tamnožućkasto smeđe, dok je prema trbuhu svjetla, gotovo bijela. Donja joj je čeljust nešto duža od gornje dok su joj oči smještene visoko gore. Prva šipčica leđne peraje je produžena s mesnatim nastavkom na kraju pa ležeći ukopana u mulju, tim nastavkom mami plijen. Nakon što neoprezne ribe privučene treperenjem priđu, grdobina se munjevito baca otvarajući ogromna usta i stvarajući vakum kojem ništa ne uspjeva umaći. Mnogobrojni stožasti i vrlo oštri zubi ne ostavljaju nikakvu šansu nesretnim žrtvama.

Grdobina mrkulja

U Jadranu nalazimo i nešto manje zastupljenu njenu prvu rođaku, grdobinu mrkulju, koja je u svemu ostalom ista kao i žutka osim u boji i dimenzijama. Mrkulja je maslinasto smeđe boje, crnkasto izmrljana, sa trbušne strane izrazito svijetla, te dosegne impresivnih 200 centimetara duljine i preko 40 kilograma težine. Ribari ih najčešće ne razlikuju već ih naprosto nazivaju jednim od uobičajenih naziva za kraj gdje bude ulovljena.

Mrežom, parangalom i puškom...

Obje se vrste najčešće love mrežama, najviše koćama te nešto manje poponama i to bolje danju u zimskom periodu ili nožu za jake mjesečine. Ponekad se grdobina ulovi i parangalom, a udicom vrlo rijetko. U pravilu bude namamljena živom ješkom ili već zakačenom ribom. Rijetko je nalazimo pliće od 30 metara, dok su najdublja staništa ove vrste zabilježena čak na 450 metara. Ipak, u zimskom periodu zalazi u plitke, tek petnaestak metara duboke kamenite međuotočke kanale kada na kamenitim hridima može postati plijenom spretnijeg podvodnog ribolovca. I kod ulova stvarenih udicom i kod podizanja nastrijeljenih grdobina treba voditi računa o snažnim trzajima lovine koji su specifični prvenstveno zbog same građe ribe. Velika glava uz malen trup rezultira grubim i vrlo snažnim udarcima zbog kojih se riba u posljednjim trenucima lako može izgubiti. Važno je napomenuti da grdobina ima vrlo tvrdu lavu što prilikom odapinjanja strijele svakako treba imati u vidu. I za kraj, prihvat ribe je najpraktičnije izvesti kukom, ponajviše zbog skliske kože i ošrtrih zuba koji kod krupnijih primjeraka lako prodiru i kroz rukavicu.