Tuna i njezin skriveni nametnik

Plavoperajna tuna (Thunnus thynnus) je jedna od komercijalno najvažnijih vrsta riba u Jadranu. Prema Državnom zavodu za statistiku, u 2012. Godini su ulov i uzgoj zajedno iznosili 2 280 tona. Sigurna sam da je veliki broj čitatelja upoznat s važnosti te vrste za hrvatski izvoz ,koji je najvećim dijelom namijenjen Japanu. Gdje pojedinačni primjerci dostižu astronomske cijene, zahvaljujući kvaliteti mesa. Kako je Hrvatska prihvatila ICCAT-ov  višegodišnji plan oporavka, dužna je provoditi i odluke ICCAT-a ( ICCAT je Međunarodna organizacija za zaštitu atlantskih tuna). Ulovna kvota u 2013. godini za Republiku Hrvatsku iznosila je 390,59 tona, kvota je povećana u odnosu na 2012. godinu, no svejedno je od strane ribara izraženo nezadovoljstvo, jer se tuna hrani upravo malom plavom ribom, te dolazi do kompeticije između ribara i tune. Osim ekonomske važnosti tune, ona je i omiljena meta sportskih ribolovaca, pa je malo onih koji ne znaju za Big Game Fishing natjecanja. Iz svega navedenog vidimo da se oko tune diže dosta prašine, što je čini jako zanimljivim organizmom za istraživanje. Osim što je zanimljiva u socio-ekonomskog pogleda, postoji i niz bioloških značajki koje je čine posebnom.

Tuna je visoko migratorna vrsta, osim što prevaljuje ogromne udaljenosti, zabilježeni su i duboki zaroni. Ona je jedna od rijetkih riba koju karakterizira endotermija, odnosno toplokrvnost. Kako sam već spomenula, omiljena hrana joj je sitna plava riba, kao što su srdela, inćun i haringa. Upravo je hrana koju konzumira uzrok što tuna postaje domaćin raznim vrstama nametnika. Kako prevaljuje velike udaljenosti, tako se i hrani na raznim geografskim područjima u toku svog života. Nametnikom se smatra organizam koji obavezno  bar u jednoj fazi svog životnog ciklusa živi na ili unutar drugog organizma, crpeći njegove zalihe energije, hrane ili se razmnožava u njemu, a didymozoidae  (Monticelli, 1888.) su najčešća grupa nametničkih metilja izoliranih iz tkiva plavoperajne tune.

Nametnik iz škrga Didymosulcus katsuwonicola, Pozdnyakov (1990.)

Ličinački stadiji nametnika (cerkarija) nalazimo u maloj plavoj ribi i glavonošcima. Kako se tuna hrani, tako invazivni stadij nametnika (metacerkarija), nakon što je hrana probavljena, putem krvotoka stiže iz probavila u različita tkiva. Svaka vrsta didymozoida parazitira isključivo u jednoj vrsti tkiva. Najčešće zahvaćaju škrge (što je slučaj s Didymosulcus katsuwonicola), sluznice, vezivno tkivo nosne i usne šupljine, očne šupljine, probavne organe, bubrege, gonade, kožu i peraje. Da bi razumjeli na koji način  didymozoidi invadiraju tunu, potrebno je prvo objasniti životni ciklus metilja, te njegov put kroz hranidbeni lanac.
Uzorkovanje je obavljeno na uzgajalištu Kali tuna d.o.o u veljači. Nakon terenskog dijela, odnosno skupljanja uzoraka parazita s škrga tuna slijedila je i dekapsulacija parazita, DNK izolacija, PCR reakcija, statistička analiza dobivenih fragmenata DNK te tumačenje rezultata.

Korištenjem dva nuklearna i tri mitohondrijska markera za ''hvatanje'' određene regije DNK lanca odredili smo genetsku strukturu i raznolikost populacije nametnika D. katsuwonicola. Mitohondrijska DNK nam je bila od posebne koristi iz razloga što se ta DNK ne nalazi u jezgri već mitohondriju koji se nasljeđuje samo od majke, jer se očev mitohondrij odbacuje neposredno prije ulaska spermija u jezgru.

Stoga je mitohondrijska DNK posebno važna u proučavanju podrijetla. Rezultati genetskih istraživanja su nam pokazali da većina jedinki iz iste ciste ima različit haplotip (haplotip je kombinacija DNK sekvenci na susjednim lokusima na kromosomu koje se prenose zajedno), što ukazuje na to da jedinke iz iste ciste nisu nastale samooplodnjom odrasle jedinke nametnika, jer potječu od različitih roditelja. Stvaranje zajedničke ciste od strane dva nametnika je još jedna od prilagodbi za uspješno zaokruživanje životnog ciklusa. Na slici vidimo kako izgledaju ciste na škrgama tune, unutar svake ciste se nalazi par didymozoida, hermafroditskih jedinki, za koje se sumnja da se pronalaze u stadiju metacerkarije, te stvaraju oko sebe čahuru, koju tuna još obloži vezivnim tkivom. Ciste mogu biti velike svega par mm do par cm. Rezultati našeg istraživanja su pokazali da je većina jedinki iz iste ciste slične veličine.
Dobra vijest je svakako da nakon 18 mjeseci uzgojnog ciklusa većina cista nestane, što je vrlo vjerojatno povezano s prehranom tune.