Hrvatska riba je izvozni proizvod Slovačke!

U stranom se trgovačkom lancu usred Zagreba i širom Hrvatske može kupiti izvrsna konzervirana plava morska riba Made in Slovakia, u izvrsnom maslinovom ulju i po izvrsnoj, upola nižoj cijeni od domaćih konzervi s marokanskom srdelom. A Slovak Republic, ne samo da nema kristalnoplavo Jadransko, nego nema nikakvo more. Ipak, oni dobro zarađuju na konzerviranoj morskoj ribi.Ogromna jata plivaju nepreglednim slovačkim njivama kukuruza, pšenice, krumpira, uljane repice. Brda i planine prijateljske države obrasli maslinom božanstvene kakvoće i uroda. Raj na zemlji u kojem su i Hrvati zaorali duboku kulturnu i društvenu brazdu još od srednjeg vijeka i podarili im doskorašnjeg predsjednika Ivana Gašparoviča. Kako to da zemlja s virtualnim morem i maslinama zgrće profit na ribama i ulju koje nema, a RH se toga mora odreći, iako u obilju raspolaže tim blagodatnim resursima?
I 80% mora od granične crte s Italijom prema istoku je hrvatsko. Eto, nedavno se žena iz naroda, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala televizijski i drugim fotoalatima naslikavati, neispavana ali jako vesela, na koči u zadarskom akvatoriju. Kaže, obnoć su ulovili, pazi sad, 10 tona srdele.

Kvalitetu hrvatske morske ribe jedino Talijani dobro plaćaju

I? Nije rekla, pa ni statist, kapetan ribarice, hoće li bogat ulov istog praskozorja najbržom hladnjačom put slovačke tvornice konzervi, da bi ga potom njemački preprodavač vratio u RH. Ili će fina, svježa, još živa srdela tu preko puta, u talijanske ribarnice, gdje gurmani znaju što je hrvatska kakvoća i ne štede novčanike. No, za ovu je to prigodu manje važno od činjenice da je netko iz Znanstveno-tehničkog i ekonomskog odbora Europske komisije za ribarstvo (STCF) načuo kako se hrvatska predsjednica i ribari razmeću (ribo)lovačkom srećom. Još se i slikaju uz krcate mreže, kašete, plastične kace u kojima se koprca zavidna zelenkastomaslinastosrebrna nutritivna vrijednost.
Stanje u ribarstvu se, tko bi vjerovao, drastično pogoršava otkako se RH razvela od SFR Jugoslavije, a, postaje osobito (pre)ozbiljno od 1. srpnja 2013. kada se i slijepcima počelo ukazivati koliko je RH loše ispregovarao s EU-om sudbinu ribarstva. Tantalove muke su domaći ribari osjetili već drugi dan od pompoznog vatrometa na Trgu bana Jelačića i zvona s obližnje prvostolnice. A pregovarači, sve odreda, kao, vrsni stručnjaci i provjereni domoljubi, razmiljeli se po unosnim državnim sinekurama. I danas vedre i oblače samom esencijom od demagogije. Državna politika je prethodno kukavički odustala od ZERP-a, tzv. zaštićenog ekonomsko-ribolovnog pojasa kakvog, ustalom, imaju sve normalne pomorske zemlje.

Je li EU glavni krivac za (pre)loše stanje hrvatskoga ribarstva?

Sada Hrvatska opet ponižavajuće skinutih gaća čeka "što će reći Bruxelles", pa će po milijunti put postupiti u korist vlastite štete? Jer, lagat će službena politika, ulaskom u članstvo prihvatili smo pravila igre. Samo će premijer Milanović tu i tamo, kad ga u nekoj prigodi pritisne agresivna oporba, priznati da je "Hrvatska dragovoljno prenijela dio svog suvereniteta na EU". Pa. Dalje se fućka.
"Osim 70% flote, ovakvom obustavom ribolova nestale bi i djelatnosti naslonjene na ribarstvo, poput prerade u koju je prošlih godina uloženo dvije milijarde kuna", tvrdi predsjednik Grupacije ribolova HGK Damir Birkić.
"Ovime se žele uvesti kvote za malu pelagičnu ribu. Nije nam jasno zašto bi to postiglo bolje efekte od ovog što sada primjenjujemo, ribolov 20 dana u mjesecu, najviše 180 dana godišnje, zimski lovostaj na srdele, ove godine prvi put i lovostaj na inćune u svibnju. Većina mjera je uvedena ove ili prošle godine i već su vidljivi pozitivni pomaci, jer je riba veća, a s njom i dobit plovnih jedinica. Propašću flote, jer 70 posto je isto što i propast, svaka grana u primarnom i tercijarnom dijelu bi nestala, nekoliko tisuća zaposlenih izgubilo bi radna mjesta, a država ostala bez nekoliko milijardi kuna od dobiti na dodanu vrijednost. Ovo što nudi Europska komisija je nerazumljivo nastojanje da se uništi naše.

Može li nam Malta biti ogledni primjer?

Iako RH može proizvesti i preraditi, dakle zadovoljiti gotovo sve najvažnije potrebe za hranom svojih 4,3 milijuna žitelja, uvoz hrane premašio je 50%, a od ulaska RH u EU veći je 36,4% i lani izbio iz džepa poreznih obveznika čak tri milijarde kuna. Milijardu više nego dosad. Uvoz ribljih konzervi, vrijedan više od 700 milijuna kuna, u samo je prvih devet mjeseci 2014. porastao 33%. Hrvatska nije Malta, pa se ne zna goropadno ustobočiti pred EU birokracijom radi zaštite svog ribarstva, uz turizam, vrlo uspješnu gospodarsku granu. RH je još otprije pretpristupnih pregovora pokoran jaganjac, neki kažu pudlica. Kako će onda povisiti glas protiv marokanske srdele u slovačkoj (i domaćoj) konzervi, smrznute patagonijske lignje na turističkom tanjuru, španjolske i francuske skuše?

Proizvodimo, izvozimo, pa skupo uvozimo

Domaći uvoznički lobi i ulančeni strani trgovci trljaju ruke, a EU dobavljači ih živo tapšaju po ramenima: Kako je dobro u obitelji kojoj oduvijek pripadamo. I jest. Nekima. No, zdravo je za obiteljski novčanik što Hrvatice i Hrvati imaju prigodu kusati morske delicije iz poznatih pomorskih zemalja Slovačke, Češke, Mađarske, Austrije, Srbije (npr. komiški brend Neptun iz Niša, ha) prebogate ribarske tradicije. I, da, proputovanjem kroz Neum (BiH) i hrvatske morske čevapčiće, strogo zabranjene na RH tanjurima, pod nebrandiranim imenom, prstaci. Naši gurmani, pak, moraju pitati sve svoje bivše i makar jednog budućeg premijera zašto je uvozna riba, ma kako pakirana, dvostruko jeftinija od domaće.
Ovdašnji špekulanti s 25-godišnjim stažem državnog upliva, ratni profiteri i kriminalno-pretvorbeni mešetari, uvijek interesno i profitabilno uvezani s vlasti, tko zna, valjda i u dosluhu s establishmentom EU-a, zaslužni su što umire višestoljetna ribarska tradicija na hrvatskoj strani Jadrana. Tradicija prerade i konzerviranja ribe duža od 150 godina. Od 32 tvornice, s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kad Europa koja danas RH-u određuje kvotu vlage u ribarskim gaćama, nije pojma imala što je to sterilizacija, nekim su čudom još žive tri i to Adria (Zadar), Mirna (Rovinj) i Sardina (Postire) te neki mali otočni pogoni.

Nekada su Grci, Turci i Talijani od Hrvata učili o preradi ribe

Ostaci ostataka riboprerađivača uspijevaju izvesti i do 85% svega što proizvedu, s punom zaposlenošću kapaciteta rade u smjenama, ali su stalno pod stečajnim galgama. Država se nije pretrgla u rastjerivanju pretvorbenih lešinara koji bi da ih obezvrijede, zatvore, otjeraju radnike na burzu i opljačkaju imovinu. Poznato iz 1990-ih? Itekako.
U neka davna vremena dolazili su Talijani, Grci, Turci gledati i učiti ovdje kako se konzervira riba. Hoće li prapraunuci tadašnjih učitelja i možda njihovi unuci, kad nekome u Hrvatskoj dođe iz stražnjice u glavu, na isto naukovanje u Italiju, Grčku, Tursku? Ili će i dalje biti jako zadovoljni izvrsnom konzerviranom ribom made in Slovakia, u izvrsnom maslinovom ulju i po niskoj cijeni? Možda im bude bliže srcu i nepcu čuveni komiški brend iz Niša, Neptun, cijenjena eksportna konzerva milenijske pomorske velesile Srbije?
Konačnu riječ dat će administracija u Bruxellesu. Što da ne kad joj i sam premijer Zoran Milanović javno priznaje da drži ključeve hrvatskog državnog suvereniteta? (agroklub)