Naftne platforme ili netaknuti Jadran?

Prije 37 godina, 10. svibnja 1977., na ulazu u Kanal Douglas, uzak morski zaljev sjeverno od Vancouvera u Kanadi, tridesetak malih brodova prepriječilo je put luksuznome cruiseru Princess Patricia. U moru pod trupom grdosije zbili su se ribarski brodovi iz okolice, plovila okolnih indijanskih plemena, brodice obitelji koje su živjele uz more, čamci i gliseri kanadskoga sindikata i tridesetmetarski brod Thomas Crosby s nekoliko gumenih čamaca, koji je za ovu prigodu iznajmio Greenpeace. Na palubi cruisera od šest tisuća tona gostili su se naftaši i lokalni političari na putu u obližnji gradić Kitimat, a naftaši su uvjeravali političare da su Douglas Channel i Kitimat na njegovu vrhu najbolja mjesta za naftovod i rutu prekooceanskih supertankera da Kanalom Douglas dopremaju naftu. Zabava je bila u punom jeku kada su cruiseru, na ulazu u Douglas kanal, okupljeni brodići prepriječili put, zahtijevajući od kapetana radio vezom da stane i dopusti razgovor s uzvanicima na brodu. Kapetan je odbio, nastavljajući brzinom od petnaest čvorova. Sa svog broda, veterani Greenpeacea Rod Maring i Mel Gregory spustili su u more gumenjak i ustremili se prema pramcu ogromnoga broda. Novinari, koje su naftaši pozvali na cruiser, ostavili su čaše šampanjca i nagrnuli uz ogradu snimati sićušni gumenjak. Već ranije, Greenpeace je obavijestio kanadsku nacionalnu televiziju CBC, koja je poslala helikopter da snima iz zraka, pa je letjelica sada brujala iznad neizvjesne morske bitke. Skupo plaćene PR stručnjake na Princess Patriciji počinjao je oblijevati znoj.U posljednji čas, shvativši da kapetan cruisera ne kani ni usporiti, brodice su uzmaknule s putanje gorostasa.

»Nećemo supertankere!«

No mali gumenjak, s dva Greenpeaceova veterana, nije. Valovi su prekrili gumenjak, i dvojica ekoloških prosvjednika nestali su u oceanu. No preživjeli su: uspjeli su ih izvući iz mora, jednoga ozlijeđene ruke, drugoga oštećene utrobe od progutanoga mora, da je povraćao preko palube.  Tri sata kasnije, CBC je emitirao snimku dramatičnoga sraza malih ribarskih brodica predvođenih sićušnim gumenjakom s golemom luksuznom grdosijom, izvijestivši da se građani protive plovidbi naftaških supertankera Douglasovim kanalom. Kada je Princess Patricia stigla na odredište, u gradić Kitimat, gdje je trebalo graditi naftovod, građani su ih dočekali transparentima: »Nećemo supertankere!« Jedva su iz broda uspjeli presjesti u autobus. No iz autobusa kasnije nisu ni izašli. Godinama kasnije, analitičari će procijeniti kako je gozba na Princess Patriciji bila »najneuspješniji public relations događaj u povijesti Kanade«. Gradnja naftovoda otkazana je, a prekooceanski tankeri nikad nisu ušli u Douglas kanal. Prosvjed je uspio.

Četiri desetljeća kasnije, kada se ekološka svijest smatra razvijenijom nego sedamdesetih, u Hrvatskoj jedva da se razgovara o trijumfalistički najavljenoj potrazi za naftom u hrvatskome Jadranu. Početkom travnja, Vlada je raspisala natječaj »za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu«. Na konferenciju u Zagreb, gdje je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak otvorio natječaj, stiglo je društvo slično onome s Princess Patricije: predstavnici četrdesetak naftnih kompanija, među kojima i one najsnažnije, Exxon, Gazprom, Shell, Lukoil, Total, Edison, Turkish Petroleum, JP Nippon...

Ministru se žuri

Ministru se žuri: odluke vlade u ovome velikom poslu izvršne su, natječaj je otvoren do 3. studenoga, a Vrdoljak najavljuje da bi »prvi ugovori trebali biti potpisani u proljeće 2015. godine.« Velikih dilema o utjecaju potrage za naftom na Jadran u javnosti nije ni bilo, pa se vlada nije ni morala umoriti od uvjeravanja javnosti kako opasnosti za okoliš nema. Čini se kao da vlada konsenzus o tome kako je eksploatacija nafte iz hrvatskoga Jadrana – bude li pronađena – u najboljemu nacionalnom interesu. »Možemo biti mala Norveška!«, klikće ministar Vrdoljak. »Stotine milijuna dolara« samo čekaju da se sliju u ovu zemlju, nastavlja, pa dodaje: mogući pronalazak nafte u hrvatskome dijelu Jadrana »povećava geostratešku važnost Hrvatske«.

Postoje, međutim, brojna neodgovorena pitanja. Jedno je svakako – što bi to bila »geostrateška važnost Hrvatske«, i što ona znači za, recimo, stanovnika Dugog otoka. Ministarstvo zaštite okoliša, primjerice, još ne može odgovoriti postoji li opasnost za okoliš, jer, kako su nam odgovorili, »odgovor na to pitanje dat će struka kroz postupak procjene utjecaja za okoliš koji će biti proveden«. No taj postupak neće biti proveden za sama istraživanja – jer za njih »nije propisana obveza provođenja postupka procjene utjecaja na okoliš«, nego tek za »fazu eksploatacije, za konkretne projekte, konkretne zahvate i polja te konkretne nositelje zahvata«. Procjenu utjecaja na okoliš moraju izraditi investitori, a hrvatske institucije trebat će procijeniti jesu li te procjene zadovoljavajuće. Ekolozi međutim, koje malotko išta pita, upozoravaju kako valja biti sumnjičav prema toj vrsti procedura. Tko nadzire državu koja želi investicije, a trebala bi nadzirati investitore? Vjeran Piršić iz krčke Udruge Eko Kvarner tvrdi kako su ugovori takve vrste, po parametrima Company Watcha i sličnih organizacija koje nadziru transparentno  poslovanje, često opterećeni netransparentnošću. »Naftaški su ugovori među najsuspektnijima na korupciju u cijelome poslovnom svijetu«, upozorava Piršić. »Taj navodno veliki projekt eksploatacije nafte u Jadranu suludi je pokušaj nesposobnog ministra i totalno nesposobne vlade da figurira uspjeh. Pa zar su ludi Nijemci, koji toliko ulažu u obnovljive izvore energije, ili su ludi ovi naši, koji u malome Jadranu, nadomak otocima, žele instalirati naftne platforme?«, pita Piršić.

Alternativa postoji

Natječaj je raspisan za cijelu hrvatsku pučinu, koja je podijeljena na 29 istraživačkih polja, od kojih je svako od tisuću do 1.600 četvornih kilometara. Granica istraživačkoga područja jest deset kilometara od najbliže obale i šest kilometara od najbližeg otoka. Predviđeno je najviše sedamdeset platformi, no koliko će ih uistinu biti, ovisi o rezultatima istraživanja. Dakle, pogled na obzor s pučinskih otoka uskoro bi mogli obogatiti ljupki obrisi čeličnih naftnih platformi. »Ako i ne otvaramo temu mogućih nesreća, izgubimo li u turizmu samo deset posto zbog negativnog publiciteta, koji je već krenuo, toliki novac nećemo nadoknaditi zaradom od nafte. Važno je osvijestiti da je nezagađeni jadranski okoliš kvaliteta i resurs sam po sebi. S tog stajališta, štetni su svi ugovori o eksploataciji nafte u Jadranu«, govori Vjeran Piršić.

A alternativa itekako postoji. »Hrvatska je u ovome dijelu svijeta jedna od posljednjih država koja se očajnički bori da ostane na fosilnim gorivima. To je naprosto pogrešna strategija. Osnovna je teza da najrazvijenije zemlje svijeta – Njemačka, Švedska, Danska, Kalifornija na primjer – vode sustavnu tranziciju u postfosilno društvo. Era fosilnih goriva završava. Ne moramo crpiti do zadnje kapi nafte. Zelena ekonomija nije više stvar nekoliko američkih i kanadskih hipija – to je ozbiljan biznis, koji raste četiri posto godišnje«, upozorava Vjeran Piršić.

Tri su ključna pitanja o potrazi za fosilnim gorivima: treba li Hrvatskoj ta industrija, je li isplativa, i provodi li se po optimalnim procedurama koje mogu zadovoljiti sve nužne standarde. »Odgovor na sva tri nesumnjivo je negativan«, tvrdi Piršić. »Otok Krk, koji je izradio provedivu strategiju energetske samoodrživosti, mogao bi biti primjer da su obnovljivi izvori energije održivi i isplativi. Ako pak zbog nafte izgubimo na turizmu i ribarstvu, što sigurno hoćemo, očito je da se nafta ne isplati. A što se standarda tiče, kako i zašto da vjerujemo da će se vlada moći i znati othrvati pritisku velikih naftnih kompanija, njihovim odvjetnicima, njihovim ugovorima i njihovim uvjetima?«, pita Piršić. Jednom riječju, »tragati za naftom u Jadranu 2014. mudro je onoliko koliko je bilo mudro priključiti se domobranima u svibnju 1945.« Posve je, međutim, moguće da će građani tu istinu vladi morati objašnjavati onako kako su Kanađani objašnjavali prije četrdeset godina u Kanalu Douglas. U europskome parlamentu dvije talijanske zastupnice postavile su pitanja o hrvatskim planovima za istraživanje nafte u zajedničkome moru. Christana Muscardini, konzervativna članica Europskih konzervativaca i reformista, pitala je u veljači Europsku komisiju o prethodnim podzemnim istraživanjima norveške tvrtke Spectrum, koja je »seizmičkim eksplozijama počinila ozbiljnu štetu okolišu, tjerajući kitove i dupine« te je »ozbiljno promijenila već osjetljiv jadranski ekosustav«. U svom odgovoru, Europska komisija je naglasila kako »posebna pažnja mora biti poklonjena osjetljivome morskom i obalnom okolišu, naročito ekosustavima i zaštićenim morskim područjima«. Europski propisi zabranjuju »namjerno uznemiravanja nekih vrsta, poput svih kitova i dupina«. Protivljenje istraživanju, međutim, nije jasno izrazila. Venecijanska članica Lege Nord i eurozastupnica Mara Bizotto postavila je u srpnju ove godine pitanje o hrvatskoj potrazi za naftom, podsjećajući kako su u Italiji koncesije za vađenje nafte »iznimno rijetke« nakon što se 1994. dogodila ekološka katastrofa na kopnenome nalazištu Trecate nedaleko Milana. Zabrinuta za ekologiju venecijanskog područja, Bizotto želi znati kani li Europska komisija »zabraniti eksploataciju još neotvorenih naftnih polja u Jadranu«. Europska komisija još nije odgovorila, jer je rok za odgovor tri mjeseca. (Boris Pavelić/Novi List)