Govor svijeta tišine

Tko god je imao priliku uloviti šaruna ili kovača mogao je čuti hroptavo roktanje kojim se ove ribe izvučene na suho glasaju. Naravno, o pravom glasanju poput onoga na koje smo naviknuti u ovom našem suhom okruženju nema niti govora. Ribe nemaju glasnice niti glasove ispuštaju govornim aparatima pa bi možda bilo primjerenije reći samo da proizvode zvuk. No bez obzira kako taj riblji govor nazivali, ostaje činjenica da ribe ni izdaleka nisu nijeme kako se to najčešće misli i govori. Prvi pisani tragovi o ribljem glasanju dolaze nam iz stare grčka. Svestrani Aristotel nije mogao ne primijetiti da neke vrste nakon nasukavanja proizvode zvukove, a zabilježio je i navode ribara o glasanju riba pod morem. Zanimljivo je da se njegova tumačenja ovog fenomena u potpunosti podudaraju sa objašnjenjima koja donose kasniji znanstvenici, poput humanističkih prirodopisaca XVI stoljeća, Gillesa, Rondeleta, Gesnera, Salviania i drugih. Mada je suvremena znanost na svjetlo dana iznijela mnoštvo novih detalja vezanih uz riblji govor, ono temeljno tumačenje je od vremena Aristotela ostalo isto, te su zapravo činjenice koje nam je dao ovaj stari Grk samo tek nešto prežvakane i umotane u novi celofan.

Buka pod morem

Otkriće hidrofona je bio revolucionaran pronalazak. No koliko je god njegovo otkriće bilo pozitivno, istovremeno je mnogim znanstvenicima sa područja oceanografije i ihtiologije zadalo glavobolju. Naime, dotadašnji stav da je podmorje svijet tišine u kome nema zvukova, te da su ribe, budući da nemaju govorni aparat, potpuno nijeme, iz temelja je poljuljan a zatim i srušen. Hidrofon je znanstvenicima otkrio nevjerojatno bogat zvučni splet, pravu buku koja vlada u podmorju. Jedan dio tih zvukova i šumova je bio uzrokovan prolaskom brodova, sudaranjem valova, valjanjem kamenja uz obalu, ili 'prevrtanjem' dna od strane bentoskih vrsta, no veliki je dio tih zvukova poticao od živog svijeta podmorja. Jedni od prvih zabilježenih zvukova koji se i danas istražuju su pištanja i zviždanja koja proizvode najveći sisavci današnjeg svijeta, kitovi.

Šifrirani jezik sastavljen od piskova i coktanja koriste i pliskavice. Jedan dio tih zvukova je dešifriran (bar tako tvrde), no veliki je dio još uvijek zagonetka.

Emocija ili jezik

Pored potrebe za dešifriranjem netom otkrivenih zvukovnih poruka, pred znanstvenike je iskočilo još jedno pitanje, po mnogima još važnije od potrebe dešifriranja. Pitanje je bilo da li su ti zvukovi samo niz neartikuliranih i nasumičnih zvučnih podražaja ili je riječ o smišljenom i svjesnom načinu komunikacije. Takva su razmišljanja izazvala niz polemika među najistaknutijim znanstvenicima ovog područja. Dok su jedni tvrdili da su u pitanju samo životinjski izljevi emocija koji nemaju ni obrazac ni suvislost, drugi su tvrdili da je ovdje riječ o jeziku koji mi još ne razumijemo. Priznavanje ove druge teorije, koja je danas izrazito zastupljena, govori između ostaloga i u prilog tome da su životinje, poglavito morski sisavci, znatno inteligentniji nego što se to donedavno mislilo.

I mada među njima ima pravih akademika poput dupina, neke su vrste u komunikaciji izrazito siromašne. Tako lamantini komuniciraju pomicanjem zglobova unutar peraja. To pomicanje proizvodi pucketave zvukove kojima se može izraziti tek nekoliko temeljnih emocija ili stanja.

Raspjevani grmalj

Morski su sisavci bili prvi korak u istraživanju podmorskog svijeta zvuka. Naravno, temeljni pokretač je bila bliskost sa ljudskom vrstom, te mogućnost suradnje na vojnom planu. Danas je cijeli projekt ipak otišao malo dalje i dobio znatno znanstveniju i humaniju svrhu. Paralelno sa istraživanjem pričljivih morskih sisavaca istraživani su i ostali morski organizmi. Nažalost, većina tek deklarativno, jer je interes za otkrivanjem načina glasovnog komuniciranja ostalih morskih vrsta izrazito manji, pa su i rezultati neusporedivo oskudniji. Većina se rezultata svodi na konstatiranje činjenice da neka riblja vrsta može proizvoditi zvuk, nakon čega slijedi praznina. To zapravo i nije neko čudo jer su takvi projekti skupi, a sa činjenicom da neki rak može otpjevušiti tri tona možemo samo ispuniti još nekoliko stranica u kakvom znanstvenom radu dok je materijalna korist takvog otkrića zanemarivo mala.

Prasci i svirci

Kao i sva ostala mora i oceani, ni naše more nije tiho. Pored već spomenutih uobičajenih zvukova koji dolaze od brodova valova i žala, pod morem se golim uhom može otkriti prisutnost nekih vrsta. Tako se primjerice kavala, ali i ostale dvije rođake, hama i koraf, glasaju u redovnom postupku. Kavala se sa površine može čuti i na tridesetak metara dubine kako brunda i bubnji, dok se hame u jatu muklo glasaju kao brodski motori u pogonu. Ronioci i ribari znaju za to i često se koriste tim zvukovnim vodičima da bi došli do lovine. Ovčica se na plićim terenima može jasno čuti kako dok prebire po dnu mrmlja i mrmori. Šarun pored mnoštva izvedenih ihtionima nosi i nazive mužikant i hrokavac što ih je dobio zbog hroptavo roktavih zvukova koje ispušta kada se udicom izvuče na suho. Slično se glasa i kovač, ali i sve triglidae. Tako se većina riba iz ove obitelji pored osnovnog naziva kokot, naziva i hrokavica, gudin, krkotaljka, krmačica, prasica, rkuja i svirac.

Čujno i nečujno

Sve ove ribe zvukove proizvode kontrakcijama ribljeg mjehura ili jednjaka dok na suhome gutaju zrak i to su zvukovi koje naše grubo uho može čuti. No pored toga postoji još cijeli spektar, za naše uho nečujnih vibracija koje ribe koriste u komunikaciji. Većina je tih zvukova povezana sa bazičnim osjećajima i stanjima kao što su primjerice strah, glad ili produžetak vrste i nikada ne dolaze samo kao zvukovni podražaj već su uvijek kombinirani sa elektromagnetskim pražnjenjima koje uz svjetlosne, odnosno vidne podražaje daju dovoljno preciznih informacija onome tko ih može čuti i protumačiti.