Budući da preko noći nema struje, to znači da nema ni ventilatora ;) Tako da je noć zbog neobične vrućine, u kombinaciji sa spužvastim madracom bila prilično neudobna. Osjećam se kao da me neko tukao cijelu noć. More je na pet metara od kuće pa idem na kupanje, u nadi da ču malo doći k sebi. Uzimam samo masku i peraje. Nakon nekih 20 minuta već sam "kao nov". Vračam se u kuću i doručkujem. Nas domaćin je nabavio nekakve krofne posipane raznobojnim čokoladnim mrvicama u nadi da će nas impresionirati :) Ne valjaju ništa, ali ja mu se ipak lijepo nasmijem i kažem da su jako dobre. . Htio sam otići na more sa barkom jer mi se neda hodati, a još manje plivati do pozicije. Domaćin nas upoznaje sa jednim dečkom iz sela koji ima barku. To je to, si mislim i idem pripremiti svu opremu. No nakon mog povratka na obalu shvaćam da je nešto zapelo. Istina dečko ima barku, ali nema motor.
No kaže da nema problema i da će u roku od 5 minuta nabaviti motor od prijatelja. Kad vam lokalac kaže da nema problema to je pravi trenutak da se počnete brinutiili još bolje da počnete prelaziti na plan B. Nakon nekih pola sata motor ipak dolazi i dečki ga pokušavaju montirati. Tu većinom upotrebljavaju male 5,5 konja hondine motore sa dugom osovinom koje postavljaju na bok barke. Ubrzo shvaćaju da nosači motora ne pasu. Vidim da od toga neće biti ništa pa pitam domaćina koliko je daleko pješke do južne strane otoka. Odgovara da nekih 20 minuta hoda, a budući da drugih barki nema, a ne želim izgubiti dan uzimam pušku (130-ku), olova, peraje i ostalu opremu i krećemo. Prvih 10 ak minuta sve je ok i šetnja je skoro pa ugodna, dok se put odjednom ne počne uspinjati. Otok je cijelim svojim dijelom nizak, osim sa južne strane na kojoj je greben visok nekih 50 ak metara. To sam primijetio kad smo dolazili na otok, a sada polako počinjem shvaćati da idemo ravno na taj greben. Pokušavam sam sebe uvjeriti da postoji neko logičko objašnjenje ( možda postoji neko sedlo? ), ali budući da znam s kim imamo posla nisam baš toliko siguran. Ova strana i nije toliko strma, ali me brine kako ćemo se spustiti na drugu stranu, jer sam primijetio da je ta strana otoka skoro okomita.
Kao što sam i slutio prešli smo preko grebena na njegovom, najvjerojatnije, najvišem djelu, a čekalo nas je jako strmo i sklisko spuštanje. Spuštamo se po nekakvim kozjim stazicama pokrivenim suhim lišćem ( ma i koze bi me čudno gledale da ih navučem ovamo ). Nemojte zaboraviti da su mi ruke pune pa se nemam čime pridržavati. Par puta padnem na guzicu, kliznem par metara nizbrdo, a stanem tek kad se zabijem u nešto. Maksimalno se trudim ostati smiren i fin, ali na kraju ipak eksplodiram ! ! ! Našem vodiču počnem je..t sve po spisku, tako da je mom starom već neugodno. Ipak iz moje perspektive gledano mislim da nisam pretjerao: pao sam na trticu tri puta, dvaput se zabio u nekakve bodljikave palme, jednom kliznuo direkt u mravinjak ( a tu su mravi ludi, crvena vrsta ), potpuno sam mokar, ima preko 40 stupnjeva, a njemu je sve to skupa "cool". No ipak, nakon naše "jednosmjerne" konverzacije shvatio je da je vrag odnio šalu. Malo mi ga je čak žao jer vidim da se "usro živ" :)
No ja kako planem tako se i smirim, pa mu nakon sto stižemo na obalu objašnjavam da je sve ok, a vidim da je i njemu jako laknulo. . . Plaža je i tu pješčana, ali se već odavde vidi da je rub puno bliži plaži nego s druge strane otoka. Dogovaram se sa vodičem neka nam pošalje nekoga s barkom da nas dođe uzeti u 5 i pol jer se ja ne namjeravam vraćati po istom putu. Nakon toga ulazim u vodu, a moj stari ostaje još diskutirati sa tipom.
Polako zaranjam i primjećujem da je rub već na nekih 20 metara od obale i okomito pada u dubinu. Kao i uvijek izvodim nekoliko jako plitkih i relativno kratkih čeka ( da "zagrijem" pluća ) i odmah primjećujem par lijepih maori snapera. Uz naravno svu ostalu ribu ( ribe kirurzi, papige, midnight snaperi, mnoštvo ukrasnih ribica. . ) koja je tu stalno prisutna.Maori snaperi su me primijetili, ali ja se ne žurim jer hoću napraviti čeku kako treba da kojeg skinem, a ne da ih samo preplašim. Primjećujem i long nosed emperore, ali su nevjerojatno oprezni i ne pada im na pamet prići na domet.
Konačno se približavam rubu. Znam da su mi šanse da skinem najvećeg snapera upravo na prvoj čeki. Ako ne uspijem, teško da će mi dati drugu šansu. Postavljam se na čeku. Zaklon nije baš idealan, ali za maori snapere obično i ne treba bit savršen kao za red basove. Prilazi smireno i bez straha. Kad je na neka dva metra od puške pucam i pogađam ga u kičmu. Nije ni trznuo. 
Nakon toga nastupa jedno malo "zatišje", ali me struja polako nosi do dvije nakupine koralja oko kojih se zadržava jato midnight snapera. Nisu baš veliki, ali ih ima dosta. Pažljiviji su nego sto sam mislio, pa je prvih par čeka neuspješnih. I sam sam znao da nisam baš najbolje postavljen, ali sam se ipak nadao da će koji naletjeti. Mijenjam taktiku, pa se postavljam na sam rub i čekam da mi priđu sa dna. Treba čekati prilično dugo, ali ipak dolaze.Nakon što sam upucao prvog i skidam ga sa strijele vidim da na nekih 15 metara dubine prolazi dogtooth tuna. Teško je procijeniti veličinu ( nekih 30 kila mislim ). Nema smisla da se živciram jer znam da se neće vratiti, a pitanje je dali bi uspio uopće što napraviti i da sam imao nakrcanu pušku, jer je prilično brzo plivala. Pelagički predatori uvijek plivaju u smjeru protiv struje, pa tako i ovaj "doggie". Nakon tog "susreta" mi se baš neda vračati pucanju midnight snapera ( inače to zna bit jako zanimljivo, ako su veliki, ali ovi nisu baš nešto, sto se veličine tiče) ali trenutno nema ničeg zanimljivijeg. Pogađam još dva komada. Istom tehnikom, ležim na rubu i čekam da mi priđu iz dubokog.
Nakon toga nalijeće jedan cale-cale trevally i skidam ga "u letu". Nisam vidio ni jednog blue fin trevallya, a ni red basa. Tada primjećujem jednu barakudu kako stoji u svojoj tipičnoj pozi. Lebdi nepomično iznad ruba na neka dva metra od dna okomito na smjer pružanja obale s glavom prema otvorenom moru. Zaranjam na nekih 15 metara od nje i jako polako se povlačim po dnu dok joj nisam dovoljno blizu za pogodak. Pogađam je, a ona kao svaka pogođena barakuda strelovito bježi prema dubini. Ali to joj neće pomoči jer je dobro pogođena. Hvatam i jednog sweetlipsa, kojih tu baš nema puno. Vjerojatno zbog pomankanja adekvatnih skloništa. Rub je na većem dijelu prilično ravan, bez izraženijih izbočina i stijena. Na takvim mjestima se večina ribe zadržava na malobrojnim nakupinama koralja i gljvolikim koraljnim tvorevinama. Na tim mjestima je i lov lakši, a i zanimljiviji, jer se ribolovac može uspješno prikriti dok je na čeki. Na jednoj takvoj poziciji primjećujem par maori snapera. Nisu baš pretjerano oduševljeni mojom prisutnošću i ne dolaze na domet, pa mi je jedina mogućnost da kojeg skinem ta da u trenutku kad vidim da riba neće prići bliže, napustim svoj zaklon i jako pažljivo krenem prema ribi kako bi smanjio distancu i doveo se u položaj iz kojeg je izvjesno da mogu pogoditi ribu. To je upalilo i drugi lijepi maori snaper je tu. Cijela ta operacija, najprije čekanje, pa onda napredovanje traje nešto duže, ali na tom mjestu su dubine samo između 10 i 12 metara, pa uron može biti bez problema duži. . .
Nakon nekih 50ak metara nalijećem na još jednog, stvarno velikog, maori snapera, ali jednostavno nema nikakvog zaklona. Pokušavam se postaviti sto niže na čeku u nekakav plitak procjep i pobuditi njegovu radoznalost, ali bezuspješno. Nije taj slučajno toliko dugo poživio i tako narastao ;)
Stari mi pokazuje da dolazi šofer, pa se odlučujemo vratiti. Ja bi još nastavio loviti, ali tu šoferi ne vole baš čekati ( iako cijeli dan,odnosno usudio bi se reći cijeli život, bas nemaju nekih obaveza ). Vidim da je i starom već pomalo "puna kapa" pa odlazimo.
Navečer bacamo dva midnight snapera na gradele, jednog maorija puštamo sutra za ručak, a ostatak ribe dijelimo lokalcima. .
