Nalazim se na jednom izoliranom otočiću (zapravo dva) između Sulawesia i Nove Gvineje. Veći otok je dug oko 4 kilometra i širok oko kilometra, dok je manji, koji je od njega udaljen oko 4 milje, okruglastog oblika i promjera svega nekih 300-tinjak metara. Dva otoka povezana su podvodnim grebenom koji se nalazi ispod same površine mora. Dno se na cijelom dijelu, a i oko oba otoka okomito obrušava na vise od 1000 metara dubine. Na prethodnim uronima su mi oko malog otoka domaćini pokazali par pozicija na kojima se zadržavaju veliki giant trevally-i. Budući da su oni najaktivniji u rano jutro odlučujem krenuti jako rano. Budim se u pet sati i odmah shvaćam da vrijeme nije najbolje. Puše prilično jak vjetar sa istoka i more se pjeni na otvorenom. Ipak odlazim do mojih barkarijola da vidim što oni kažu. I oni se slazu da su uvjeti prilično loši i da ovisi o meni da li hoću ići. Ja naravno odlučujem da idemo.
Vrijeme se i dalje pogoršava i nisam više siguran da li sam pravilno odlučio, ali jbg, već smo svu opremu utovarili u barku. Nakon pola sata prilično neudobne vožnje stižemo na prvu poziciju. Još je prilično tamno, a tome pridonosi i oblačno vrijeme. Navlačim odijelo i zaranjam jedno 10 metara od vanjske strane ruba. Vjetar koji puše je sličan našoj buri, tako da se na površini pjene valovi dok je more čisto i vidljivost je odlična. Sve izgleda jako sablašno. Nigdje ni najmanje ribice!! Niti jata malih kostoroga, koji zamjenjuju jata naših crnelja, koji su uvijek prisutni. Ronio sam već u svakakvim uvjetima, ali moram priznati da se u prvom trenutku, zbog opisanih uvjeta ne osjećam bas najugodnije. Rub se strmo obrušava u dubinu koja mi izgleda crna kao crnilo od sipe. Zaranjam par puta na oko 20 metara uz sam zid i neugodan osjećaj prolazi. Ali još uvijek ni traga ribi.
U međuvremenu u more ulazi i dečko kojeg sam upoznao na Baliu i koji je moj "anđeo čuvar" dok ronim. Hvata se za plutače koje su zakačene na moju pušku i polako me prati. Odmah se osjećam sigurnije pa zaranjam par puta na oko 30 metara da vidim ako ima ribe dublje. Primjećujem nekoliko giant trevallya koji patroliraju uz rub, ali na dubini od oko 50 metara. Nisu bas veliki, po mojoj procjeni oko 15 kila i uopće nisu zainteresirani za mene.
Nastavljamo se kretati uz rub u smjeru struje, a ja povremeno zaranjam, ali ne dublje od 15-20 metara i samo puštam da me struja lagano nosi, pa opet izranjam. Nema ničega. Malo mijenjamo taktiku i pomičemo se par metara od ruba prema plićem. U nekoliko prethodnih dana smo najveće trevallye sreli upravo u plitkom. U takvim slučajevima su "prasice" gotovo uvijek same i plivaju od plitkog prema dubokom. Primjerci koje smo viđali su bili izuzetno veliki, preko 50, pa do 70 kila, sto je skoro najveća težina koju giant trevally može postići. Takvi redovito bez srama dolaze s leđa, nisu sramežljivi, ali opet ne srljaju bez razmišljanja kao manji primjerci. uglavnom, na siguran domet do sada nije došao ni jedan. Takve ribe su izuzetno jake, pa koristim 130-ku sa četiri 18-ice i obavezno strijele sa slip tipom povezane na inox sajlu od 2mm. U jednom trenutku čujem krik mog "asistenta". Podižem pogled i vidim trevallya od nekih 20 kila kako izliječe iz dubine prema plitkom. Pliva prilično brzo i uspijevam opaliti kad se već udaljava od mene, na neka 4 metra od vrha puške. Pogađam ga u tijelo iza glave, ali ne u kičmu nego malo niže. uopće ne gubi snagu pa niti ne pokušavam zadržati špagu. Riba se okreče i nestaje u dubinu. Nakon nekih 10-ak minuta natezanja uspijevamo ga dovući i ubaciti na barku. Počela je padati i kisa i barkarijoli nisu bas oduševljeni, ali već kad smo tu odlučujem još malo probati. Struja mijenja smjer i počinje nas vući natrag po rubu.
Lebdimo iznad samog ruba koji se na tom djelu sa nekih 8 metara naglo obrušava u dubinu. Na prijašnjih par urona (proteklih dana) sam na jednom isturenom djelu ruba primijetio veliku barakudu. Svakog puta je lebdjela okomito s obzirom na greben na nekih 5 metara dubine sa glavom okrenutom prema otvorenom. Primjećujem da je nema u plavom, a onda na moje veliko iznenađenje primjećujem "balvan" na samom dnu, na svega 7-8 metara dubine!! Velike barakude u jatu se obično zadržavaju dosta duboko, na preko 35 metara, sa najvećim primjercima redovito u prednjem djelu jata, dok se usamljeni veliki primjerci zadržavaju pliće.
Velike barakude imaju malo iznad bočne linije po niz tamnih okruglih pjega uzduž tijela pa se neočekivano za takvu ribu neobično dobro kamufliraju sa dnom. Lebdim točno iznad nje i istog trena zaranjam jer dobro znam kako barakude mogu eksplozivno reagirati i nestati za tren. Lebdi iznad samog dna i glavom je okrenuta prema otvorenom. U mrtvom padu se spuštam na nju i tek sada shvaćam koliko je velika!
Potpuno nepomično padam i Primjećujem da se, u trenutku kad sam na neka 3 metra od vrha puške od nje, lagano Počela pomicati naprijed. Znam da bi u svakom trenutku mogla trznuti i nestati, pa odlučujem pucati u trenutku kad je vrh puške na oko 2 metra od ribe. Pogađam je malo iza mozga. Barakuda u tom trenutku divljački trzne i zapliva prema dubini. Bacam se na bok da ne bi slučajno zapeo za špagu i u istom trenutku bacam pogled na kolegu da vidim da se nije on slučajno zapleo. Uz ribu takve snage uron može lako tragično završiti ako se zapetljaš za špagu pa te riba povuče za sobom u dubinu. Treba naglasiti da su ribe tu puno jače od riba sličnih dimenzija u Jadranu. Ovdje cijeli život provedu u jakim strujama i kostur i mišići su im iznimno razvijeni. Pucajući sa 4 laštika na trevallya od 20-ak kila sa dva metra, strijela jedva da izviri na drugoj strani ribe, a izvlači se na barci uz suradnju cijele ekipe. Kao da se izvlači iz betona. Trevally od 12-ak kila, ako nije dobro pogođen, strijelu od 8mm savije kao da je slamka! Nakon početnog divljanja barakuda se ipak relativno brzo počinje umarati, jer ipak je teško ranjena, no daleko od toga da se predala. Kolega je oduševljeno pokušava privući, ali ga ja zaustavljam i objašnjavam da barakude znaju biti jako neugodne kad su ranjene. Kroz glavu mi prolaze sve "horor" priče koje sam o njima čuo do tada. Znam da je većina tih prica dosta nategnutih i napuhanih, ali sam ipak jako pažljiv. Prije par dana smo razgovarali sa jednim lokalcem i zapanjeno vidjeli sto barakuda može napraviti. Po njegovim riječima napala ga je dok je sakupljao školjke u plićaku, ali, sudeći po obliku ožiljaka na zadnjoj lozi i načinu na koji se napad desio (s leđa u plitkoj vodi) puno je vjerojatnije da se radilo o napadu morskog psa bullsharka. Kroz glavu mi prolaze i riječi moje mame koja mi uvijek "sere" nek ne pucam u prevelike ribe. A ne, najbolje da neću. mislim da bi me stukla da me sad vidi.
U idućem trenutku barakuda iz dubine kreće na nas. Jedino čime je mogu odbiti je puška koju držim u ruci (budući da se strijela u trenutku kad pucam potpuno odvoji od puške i nastavlja na špagu koja je povezana sa plutačama ). Uspijevam je zakačiti u oko, ali se opet vratila. Osjećam se prilično nemoćno i nezgrapno u toj situaciji i ne želim uopće pomisliti sto bi ugriz takve ribe značio u takvoj vukojebini. Uz svu najbolju volju do prvog, nazovimo ga doktorom, uspio bi se dovući tek za dva dana. U jednom od slijedećih naleta uspijevam dohvatiti strijelu. Opremljena je slip tipom, tako da je ona praktički na špagici i ne može kliziti po strijeli. Znam da joj nikako ne smijem dozvoliti da opet zaroni. Ubrzo sam skoro mrtav, ali na sreću i barakuda isto. Nakon nekih 5 minuta (koji su meni trajali kao vječnost, ne zaboravimo da je more valovito!) barkarijoli "spremno" dolaze. već sam spreman da im jebem sve po spisku jer opet nisu bili u blizini kad je zatrebalo, ali me u istom trenutku preplavi osjećaj oduševljenja kad vidim kolika je barakuda!
Barkarijoli se u nevjerici smiju i ne mogu vjerovati. Uvlačimo je u barku, skidamo maske i tek sad počinjemo disati kako treba. Nakon nekog vremena spuštam se na koljena stavljam ruke na ogromnu barakudinu glavu, zastajem i odajem ribi počast. Nije mi svejedno. Ipak sam ubio jednog prekrasnog predatora, savršeni stroj koji je plod milijuna godina evolucije. No oduševljenje barkarijola me vraća u realnost... Oni će ju veselo pojesti, pa ipak nije poginula uzalud.
Budući da je još rano nastavio sam još loviti i napucao još nekih 30-ak kila ribe, ali to nije važno jer je glavna zvijezda epizode već u barci. Oko podne se već vraćamo u selo. Barakudu smo izvagali i vaga je pokazala 31kg, sto je kilu i pol vise od službenog svjetskog rekorda! Popodne se vrijeme popravilo i sva riba je na plaži završila na gradelama. Uz večeru se pjevalo i popilo i dosta "araka", njihove rakije, pa sam zaspao ko bebica.
