Tabinja

Tabinja je riba koja bi u Hrvatskoj trebala biti puno cjenjenija nego što po cijeni je. Ne samo da joj je cijena dosta niska nego joj je i ugled dosta niži od prosječnih riba našeg mora. U Italiji je recimo tabinja jedna od skupljih riba na njihovim tržnicama. Koji je razlog te podcijenjenosti ove ribe kod nas? Moguće je da njezin izgled ne mami previše, možda ima dosta mekano meso pa naši ljudi po tradiciji ne žele takvo ili se pak radi o slabijem poznavanju ribljih vrsta. Bez obzira na sve kod nas postoji veliki broj skrivenih ljubitelja mesa ove ribe. Mnogi će ljudi radije posegnuti za njezinim mesom nego recimo mesom cijenjene škarpine. Možda u budućnosti nakon što se malo više dozna o ukusu ove ribe sve više i više ljudi zamijeni božićni bakalar sa sušenom tabinjom, ili sve češće naprave jedan dobar brudet, ali sigurno da tada cijena više neće biti ovako niska kao danas. Tabinja je riba prekrasnog izgleda ali taj izgled se malo uništi dugotrajnim boravkom u jacerama ili frižideru. Naravno nije sve u izgledu, ali kao mjeru prevencije poželjno je uhvaćenu tabinju što prije očistiti ako želimo sačuvati njezinu boju ali isto tako zaštiti je od bakterija koje će prvo napasti njezinu utrobu.

Tabinja je smeđe boje, tamnije smeđe sa leđne strane. Jako sitne ljuskice joj pokrivaju cijelo tijelo. Izduženog zdepastog je oblika sa jako mekanim perajama koje su crno obrubljene. Trbušna peraja joj se razvila u dugu nit koja joj služi za opipkivanje tamnih zidova rupa. Ispod usne također ima jedan osjetilni pipak. U Jadranu obitavaju dvije vrste iako gotovo svi love i susreću samo jednu, tabinju mrkulju (Phycis phyicis). Tabinja mrkulja živi na području cijelog Jadrana ali puno češće se susreće na područjima gdje je dubina veća i gdje je manji utjecaj rijeka poput unutrašnjih kanala i ušća. Prava staništa su joj duboke i strme litice sa puno pećina, rupa u kojima obitava. Pripada obitelji Phycidae zajedno sa tabinjom bjelicom koja kod nas živi uglavnom u dubinama južnog Jadrana i masovno se lovi koćama. Razlika u prepoznavanju ove dvije vrste je najizražajnija u tome što tabinja bijelica ima izduženu prvu nit leđne peraje dok mrkulja to nema, a također i po boji, bjelice su blago roze boje.

Tabinja može narasti do 4 kg, vjerojatno i više, a velike tabinje nisu rijetkost jer je zbog svog načina života prilično zaštićena od ljudskog utjecaja na brojnost. Na istim mjestima love se i velike i male, za razliku od bjelice koja svoje veće primjerke skriva u velikim dubinama do 1000 metara. Veliki dio težine tijela sadrži i jetra koja je također specijalitet pogotovo na otocima gdje se malo toga od ribe baca.

Lov tabinje podvodnom puškom

Za mnoge iskusne podvodne ribolovce lov tabinje više je usputna pojava kod pretraživanja rupa. Čak se zna dogoditi da se ova riba preskoči ukoliko dijeli rupu sa škarpinom ili kavalom, no naravno ima i lovaca koji će radije pogoditi ovu ribu jer im je puno ukusnija. Tabinje se isključivo love po rupama iz razloga što se radi o vrsti koja sve svoje aktivnosti vrši u noćnim satima, pogotovo noćima bez mjeseca, stoga i udičari, parangali imaju više uspjeha upravo u to vrijeme. Po danu tabinje žive u rupama svih oblika i izgleda, jedino je važno da to budu rupe koje imaju duge ulaze i dio koji je nešto skriveniji i mračniji. Većina riba može se uhvatiti na čeku al tabinja pregledom rupe dolazi na čeku ako joj stanemo na ulaz i samo provirimo. Zainteresirana tabinja nerijetko iznenadi podvodnog ribolovca koji pregledava naizgled praznu rupu. Tabinja dođe iz nekog dijela rupe i prođe točno tamo gdje je možemo dobro vidjeti. Svaka pojedinačna riba ima svoju osobnost, neke će doći ravno na otvor i stajati koliko je potrebno, neke će kružiti i vračati se na ulaz od rupe, a neke će samo proviriti i vratiti se u nedokučivi dio rupe. Stoga je najbolje bit miran i pogoditi tabinju čim nam se pruži prilika, osim naravno ako znamo da u rupi možemo očekivati neku lovinu koja nas više zanima, no tada postoji velika vjerojatnost da ni tabinju nećemo uloviti.

U nekim situacijama tabinju možemo vidjeti ispred rupe, ali ne predaleko ispred. Taman toliko da jednim svojim dijelom dira ulaz od rupe. Takve tabinje je nešto lakše uhvatiti jer će im trebati duže vrijeme da uđu u rupu i otiđu do tog nedostupnog dijela. Pravilo kod lova na tabinje je da riba neće napustiti svoju rupu tijekom dana, što znači da ako smo je preplašili neće bježati iz rupe. U mnogim situacijama ista riba će ostati u istoj rupi i nekoliko dana, pogotovo ako su noći punog mjeseca. Rupa u kojoj smo vidjeli tabinju držat će tabinje uvijek, pa čak i ako smo je ulovili u njoj ne mora značiti da već sutra u tu rupu neće ući neka druga tabinja. Rijetka je situacija u kojoj u jednoj rupi ima više tabinja, takva rupa mora biti jako prostrana gdje ribe neće biti u kontaktu jedna sa drugom.
Tabinje se najviše love u proljetno i jesensko vrijeme jer se tada mogu naći i u plićim rupama uz samu obalu. U ljetno vrijeme tabinju je bolje tražiti u rupama koje se nalaze ispod granice termokline. Rijetko se ide ciljano na lov tabinje pa je skoro svaka puška pogodna za njezin lov. Obično lovci na čeku koji su ugledali tabinju na ulazu rupe bez problema nategnu pušku na sporiji zub strijele, ili drže laštike sa drugom rukom da im smanje snagu, i tako pucaju na tabinju koja se u pravilu ne nalazi u previše zahtjevnoj rupi. Velike tabinje bolje je loviti sa klasičnom strijelom i probiti je točno kroz centar a manje tabinje lakše se love ostima koje obavezno nategnite nešto jače nego kada lovite šarge ili škarpine. Pošto su to ribe prilično mekanog mesa, nemojte se čuditi ako vam se skine riba za koju ste sigurni da ste je dobro pogodili. Osim toga ova riba ima jako veliku trbušnu šupljinu. Tabinja neće naglo reagirati kada je posvijetlimo u rupi. Jasno je da ukoliko svijetlimo moramo biti spremni ispaliti hitac jer upravo svijetlo potiče mnoge vrste riba da se sakriju dublje u rupu.