Milina tiha patnja

Nakon dugih 5 mjeseci iščekivanja evo me konačno na krajnjem jugu. Prvih par dana plivanja po manje zahtjevnim terenima i privikavanja na uvjete južnog mora nije bilo baš obećavajuće, da li zbog neuobičajene hladnoće mora za ovaj dio godine ili nečeg drugog ne znam ali nije ni bitno. Bitno je da sam ovdje i da mogu ponovo uživati u prekrasnom podmorju i krenuti u potragu kako za poznatim stanovnicima ovih krajeva tako i onim sezonskim u prolazu… Dogovor za taj dan (s kolegom Perom) je bio: s obzirom na mirnije more idemo na (Milin) teren od kirnje i svatko će na svoju stranu te se nađemo u toliko i toliko kod auta…oko 11 ulazimo u more i svatko kreće svojim putem. More je prilično mutno i jasno mi je da će od moje plitke šulje biti slabih rezultata. Prolazim prvih 100njak metara i na jednoj punti konačno ugledam nekoliko lijepih šaraga kako se svađaju za komad hrane između par grota. Razmišljam kako da im priđem i u tom trenu šargi odjednom polete koda ih vrag goni, a ja se pitam zašto Čujem: Mario, Mario…došao Pero do mene (splašio lijepe šarge) i kaže puklo mi odijelo, daj mi ključ od auta moram ići doma po drugo… I tako odlazi Pero, a ja ostajem sam u divljini (plivam dalje i svašta mi prolazi kroz glavu – čovjek je prvi puta ovdje, hoće li se znati vratiti nazad, hoću li morati tražiti prijevoz do doma – srećom ima nekih majstora koji rade na obali i nekih nadobudnih spinera…). Plivam u kraju, radim čeke ali ništa se značajno ne dešava – ima piceva i šaraga koji u mutnom moru izgledaju veliki ali znam da nisu i odustajem od pokušaja ulova istih. Dolazim do 'seke' koju jedva nalazim zbog mutnog mora…radim nekoliko išuljavanja i čeki ali osim malih galinjača i jednog pica ne vidi se ništa (čudno, mislim si). Na samom rtu strmine sjedi deda s ostima u ruci i pita me ima li čega? Slabo, odgovorih i nastavljam dalje…Osim uobičajene sitne ribe koja je prilično splašena i reagira na svaki moj pokret, a vjerojatno i pokret grabežljivaca koji prolaze u neposrednoj blizini zida (ali koje zbog mutnog mora ne vidim) izleti pokoji pic, fratar i šarag…

Dolazim do mjesta događaja. Ovo je posebno mjesto jer znam da ovdje živi ONA - moja poznanica zadnje 2-3 godine, a od Mileta, Luke, Mislava i mnogih drugih iskusnih terijera već više od desetljeća (spominjanja je i u )... zadnjih par metara vučem se u kraju i koristim sjenu uz onako već mutno more kako bi što manje bio primjetan za eventualne starosjedioce ove pošte (šarge, fratre i NJENO VELIČANSTVO) i dolazim do usjeka u kojem mogu ostaviti višak olova i besprimjetno krenuti u šulju niza zid. Pripremam se na površini i ne nadam se previše (ali kad god sam došao u nadi da će mi se pokazati od nje ni traga ni glasa, a kada bi bez imalo nade došao dolje ona bi se od negdje pomakla i još jednom me nadmudrila). U zadnjem prošlojesenjem susretu je bila spremna za zaklopiti oči ali sam bez imalo nade za njom (jer je u nekoliko prethodnih pregleda nije bilo za vidjeti) tražio debele šarge i kasno ju ugledao, ali sam joj i tada (kao i nekoliko prethodnih puta) obećao: došuljat ću ti se jednom i uhvatiti te nespremnu…

Ovaj put je oprema spremna – tri nove 14ice su zavezane neki dan, promijenjen je najlon i sve je na svom mjestu (jest da je strijela mogla biti i malo deblja ali nema veze – ipak je stara demka u pitanju). Krećem lagano u zaron i vučem se niza zid (imam dovoljno olova da se ne moram boriti s uzgonom i nepotrebno perajati - ovdje svaki nepotrebni pokret može biti suvišan i lagano se puštam kliženju u dubinu pripijen uza zid). Dolje je more bistro i uočavam da nema nikakvih izdajica (niti crnelja, niti fratara niti šaraga koji ju inače upozoravaju na opasnost), što je dobar znak. Pregledavam prvo lijevi dio gdje joj je usjek u zidu u koji najčešće bježi i nestaje u sigurnosti dubokih labirinata (ali istovremeno dok sam lagano padao dolje sam primijetio da je iza skalina koji pada u dubinu malo s desne strane (da me ne pitate što su štenge) prisutno par fratara temeljem kojih bi se mogla naslutiti NJENA prisutnost (sakrivam im se da me ne vide i da ne bi još jedan pokušaj završio u njenu korist). Zaključujem da je lijevo nema i lagano korigiram smjer kretanja u desno prema rubu skalina posebno se koncentrirajući na onaj dio gdje su uočeni oni fratri. Napredujem cm po cm i u jednom trenu vidim kako nešto neobično viri iza zida. Debela njuška gleda u plavo…vrijeme se u tom trenu zaustavilo…korigiram pušku točno u smjeru ogromne glavurde i još usporavam ionako minimalne kretnje…milisekunde traju cijelu vječnost…htio bih se još malo neprimjetno približiti i pokušati joj smjestiti strijelu što bolje u debelu glavu i možda ju onesposobiti za bilo kakve ludorije kakve se mogu očekivati od ovakvog veličanstvenog stvora pogotovo svjestan činjenice da je ispod nje ponor iz kojeg ju ne bi ni Mile, ni Luka, a ni Mislav vjerojatno izvadili ako ode ravno dolje…sve sam bliže i bliže (iako već odavno mogu pucati uzdajući se da će 3 gume odraditi svoje) ali ipak se radi o ribi velikih dimenzija i svaki cm može puno značiti (dosta mi je više 'pušenja' debelih kirnji zbog lošeg pogotka odnosno ne probijanja debelog tijela)…svjestan sam da mogu ići još bliže s obzirom da me nije primijetila, a i dok me primijeti ipak joj treba neko vrijeme da bi reagirala i ustanovila o čemu se radi pa tek onda krenula u bijeg, a moj je prst odavno već spreman otpustiti okidač i lansirati komad inoxa koji joj se baš neće svidjeti dok se spoji s njenim ipak probojnim tijelom…konačno me je ipak osjetila i počela s predviđenom reakcijom - lagano okreće glavu unazad da vidi o čemu se radi i sporo pokreće tijelo prema naprijed…prst istovremeno stišće okidač i strijela leti velikom brzinom prema njoj i pogađa iza glave i ulijeće joj u istu…kreće njezin pokušaj bijega u dubinu ali joj dajem kontru i preusmjeravam je u obalnu rupu. Osjećam veliku snagu ogromnog tijela i plivam prema površini lagano joj propuštajući cm po cm konopa kroz ruku. Ulazi u usjek ali ne dam joj previše i zaustavljam ju…u izronu vidim da je dobar dio najlona ostao izvan rupe, a ja sam ju uspio zaustaviti…dolazim do površine i namatam špagu oko prve izbočine…osjećam njene udarce iz dubine i sve mi budi nadu da je puno toga odrađeno više nego dobro (pošto se nije do sada skinula pera ju zacijelo dobro drže, puno najlona je van rupe što znači nije se duboko zavukla – najvjerojatnije je dostupna i bez Lukine kuke sa 5 produžetaka)…

Hmmm, a što sad Nemam rezervnu pušku nit alat za vađenje, a pošto se radi o impozantnoj veličini ribe bilo bi poželjno osigurati je još jednom strijelom. Srećom, ovaj put nije daleko za plivanje do auta i tek je 12:45 pa ima dovoljno vremena za akciju vađenje, ali je problem kolega Pero i auto…Dobro vežem špagu na stijene i krećem plivati put mjesta gdje bi trebao biti auto. Dobro bi došla i pomoć kolege Pere (ipak čovjek vadi tabinje na 33 metra dubine) pa nek se nađe, a u rezervi je uvijek i joker Luka…razmišljam, ako je došao i krenuo na svoju stranu morat ću plivati ne znam koliko daleko za njim (svakako ga moram uloviti jer je ključ od auta kod njega)…Dolazim do obale i pitam spinere jesu li vidili kakvog podvodnog ribolovca: ne…a da li je na parkingu parkiran taj i taj auto? da, ja se parkirao kraj njega…mislim si nemoguće, nema mjesta za drugi auto (sve je sumnjivo… moram ići provjeriti na parking da ne bi uzalud plivao za Perom koji luta negdje po okolici). Izlazim iz mora i vidim bova stoji u moru gdje je Pero ušao u more. Putem do gore opet brige prolaze kroz glavu: što ako je Pero odlučio umjesto povratka u more razgledavati nepoznati krajolik i doći po mene u dogovorenih 19:30? U tom slučaju mogu sjediti na obali i plakati…Jedan dio parkinga mi ulazi u vidokrug i vidim neki auto sličan mom i kraj njega parkiran drugi (znači to je taj o kojem je spiner pričao), uto vidim željeni auto i Peru koji skuplja opremu i lagano se sprema za silazak dolje. Meni smile od uha do uha. Kažem, Pero sam te Bog poslao u ovom trenutku ovdje, idemo vadit veliku kirnju…skupljamo opremu i krećemo put mora. Naravno da se Pero malo provozao po okolnim selima, ali kao da je tako moralo biti i da se stvorio baš sada ovdje u najbitnijem trenutku (ipak ima nekoga 'gore'). Plivamo pola sata do mjesta događaja. Kažem Peri, pošto ti je kirnja (a pogotovo) velika kirnja novo iskustvo, a možeš duboko i dugo, imaš čast ići provjeriti što se dolje dešava i samo te jedno molim: ne filozofiraj (ko što znaš) i osiguraj ju drugom puškom jer ja nisam siguran kako ju je moja strijela uhvatila (pretpostavljam dobro pošto smo se jako natezali ali pretpostavka je majka zajeba). Zaranja Pero, a ja sav nestrpljiv: eto ga za minutu van i prije nego je udahnuo viče na površini: čovječe, ovo je ogromno, ovakvu repinu ima i pokazuje brat bratu 40 cm. Znam da je velika al baš da takvu repinu ima ne vjerujem…pitam ga jesi li ju osigurao: nisam . PEEERRRRROOOOO, samo sam te to zamolio…kaže mirna je i mogu ju taknut puškom. Ok, idi dolje i učini to…poslušao me, vraća se iz sljedećeg zarona i kaže to je to…dubina 18m i možeš se skroz zavući do nje. Osmijeh od uha do uha ponovo na mom licu, a ni na Perinom ništa manji uz primjesu čuđenja ovakvoj ribetini. Spuštam se dolje, zavlačim u procijep, palim bateriju i vidim veliko tijelo veličanstvene ribe (meni najdraže brinete - jedina brineta koja me je uistinu palila) kako bočno leži plitko zabijena glavom u pretijesan procijep i lagano maše repom (od 40cm)…dodatno olakšanje… 'plitko' je (čak i meni dostupno), osigurana je sa dvije strijele, nije napravila dar-mar dolje, imamo dovoljno vremena i alat za vađenje (za razliku od one prije dvije godine s kojom se jadni Luka krvavo namučio). Odlazi Pero ponovo dolje u prvi pokušaj čupanja i vraća se nazad bez uspjeha. Kaže ne ide. Naravno da ne ide bez pomoćnog alata, rekoh. Drugi zaron (s alatom) i ja se još nisam snašao, a on mi ju predaje u ruke. Primam tijelo ribe i obje strijele i ista me počne vrtjeti u krug zamasima svoga repa (od 40cm). Sa dvije strijele u glavi ima još sasvim dovoljno snage. Gledam ogromno tijelo ribe u svojim rukama i tek sada provaljuje iz mene navala ushićenja, oduševljenja čak u jednom trenu trnci prolaze kroz cijelo tijelo i nekoliko urlika oduševljena izlazi iz mene i odbijajući se od visokih litica odlazi daleko na pučinu. Ovo nije riba, ovo je RIBETINA…Uz dosta muke uspijevamo joj zajedničkim snagama zaklopiti oči (nažalost posljednji puta). Na Perinom licu također se vidi izraz sreće i zadovoljstva pogotovo što je u prvom izletu na južne terene imao prilike učestvovati u ulovu ovakve dugogodišnje vladarice ovog područja…sve je prošlo više nego odlično - šuljanje, izostanak dojavljivača opasnosti, pogodak, pravovremeno zatezanje, nalaženje s Perom u najboljem trenutku i na kraju više nego lagano vađenje iste (nadam se da mi Luka neće zamjeriti što ga nisam ovaj put zvao u pomoć). Vješamo ju na bovu i još joj se divimo nekoliko trenutaka. Tek je 15:30 pa imamo dosta vremena za obić još nekoliko pošti (ja sam svoju ribu (vjerojatno života) ulovio ali više zbog kolege da malo vidi terena i pokuša nadmudriti još koju brineticu pogotovo iz dubina koje mene neće vidjeti.

Prolazimo poštu po poštu ali nema ničega. Kao da je sve stalo. Kao da su svi stanovnici osjetili što se danas dogodilo i u tuzi i boli odaju počast njenom veličanstvu. Taj mir i tišinu povremeno prekine pokoji bezobrazni škaram koji nema poštovanja prema nikome i ničemu nego samo razmišlja kako bi ulovio pokojeg cipla iz velikih jata koja prolaze u kraju (ali njima se nema što zamjeriti – ipak su oni samo u prolazu i ne poznaju ovo veličanstveno stvorenje čiji se život danas zauvijek ugasio). Da, ugasio se danas njezin život ali vjerujem da će još dugo živjeti u sjećanju ne samo mene nego i Mileta (sorry Mile još jedan razlog manje za dolazak na ove terene), Luke, Mislava i svih ostalih koji su ju poznavali i družili se s njom. Meni ostaje sreća što sam ja bio taj kojemu je prvom (nažalost i posljednjem) dala, a ujedno i osjećaj tuge što se više neću moći nadmudrivati s ovom veličanstvenom kraljicom dubine…RIP i još ti jednom hvala na svemu što si mi priuštila zadnje 3 godine (suza iz oka je potekla u ovom trenu)…tko zna tko će te i kada zamijeniti u ovim tvojim labirintima…

Izlazimo iz mora sa zalaskom sunca, kratki foto session i trenutak stavljanja u jaceru mi daje naslutiti da je puno veća od one zadnje (16 kg smo Luka i ja uspjeli bez problema smjestiti u jaceru i zaklopiti ali s ovom ne ide ni približno)…dolazimo doma i vaga pokazuje prekrasnu brojku…sada sam sasvim siguran da sam ulovio svoju kirnju života...
 

Ovaj ulov proglašen je najboljim ulovom godine 2016. na našem portalu po izboru članova portala. Posebnu nagradu za ulov godine darovao je zadarski samograditelj Žarko Lovrin, a mnoštvo nagrada ribolovcima kroz mjesece omogućila je tvrtka DRAGORLUX.