Brbavica

Brbavica ima jako puno narodnih naziva, naziv brbavica karakterističan je za uže Splitsko područje ali u zadnje vrijeme nekako prevladava kao službeni naziv. Ostalih naziva ima stvarno puno a poznati su: prnjavica, kučica, dondola, grop, rovanica, ladinka... Nazivi organizama se u narodu mogu ispreplitati kao recimo kučice, kunjke, mušule, no onaj najvažniji naziv je uvijek znanstveni (Venus verrucosa). Pripada obitelji Ladinki iz čije obitelji potječu još mnoge poznate Jadranske školjke poput kučica, lakirki. Brbavica kao tipični primjerak ove obitelji provodi svoj život na jednom mjestu zakopana u pijesku. Dubina u pijesku u kojoj će biti zakopana u dno ovisi o danu, najčešće je to tek nekoliko centimetara ispod površine. Brbavice su školjke bijele boje sa pokojom smeđom ili žutom prugom koja je više izražena na područjima tvrđeg dna. Brbavice sa mekšeg dna obično su dozu sivkaste ili žućkaste te ih se mora dobro izribati prije jela da sav mulj ispadne. Izbrazdane se velikim brojem rebara koje vjerojatno služe da bi se bolje ukopale u pijesak. Rebra mogu poslužiti i kao zaštita od predatora kao što je puž volak koji u slučaju da nanjuši iskopanu brbavicu počne bušiti njezin oklop. Bušenje traje nekoliko sati i produženo je baš zbog toga što volku smetaju rebra na inače čvrstom oklopu. Žive od možda pola metra pa do 20-tak metara dubine u zoni gdje žive gotovo sve vrste školjaka zbog toga što se tu zadržava najviše planktona. Već sam rekao da žive u pijesku ali mogu se zavući i ispod šljunčanog dna, čak i ispod nekih većih kamenja. Mnoge brbavice nakon što ih slučajno valovi ili ribe otkopaju ostanu otkopane jako dugo i vrlo lako prežive ali samo ako u blizini nema volaka ili hobotnica. Najveće mogu narasti do nešto manje od 10 cm ali tako velike su izrazito rijetke i stare jer je mala vjerojatnost da će preživjeti toliko godina. Najčešće ih nalazimo na mjestima gdje ih do tada ljudi nisu tražili i na većim dubinama. Prosječne veličine školjaka su možda 3-4 cm za što im treba najmanje oko 2 godine da narastu.

Popularnost

Dok prstac nije bio zabranjen malo je ljudi vadilo brbavice, neki današnji zagriženi ljubitelji ovih školjki u to doba nisu ni znali da postoje brbavice. Iako je uvijek bila donekle popularna kod ljudi koji su je poznavali tek nakon zabrane prstaca se lagano počela širiti među širu populaciju, postajala je sve traženija i traženija da bi danas u restoranima bila jedna od najcjenjenijih školjki koje možemo naručiti. Od nje je jedino skuplja Jakobova kapica ali rijetki su restorani koji ju imaju u meniju dok brbavicu imaju gotovo svi. Taj podatak potkrepljuje i prodajna cijena ove školjke koja je sredinom 90-ih bila 15-20 kn/kg da bi danas u nekim krajevima i premašivala 100 kn/kg. Sve veća popularnost školjke nije samo povećavala potražnju nego i ponudu tj. komercijalno vađenje. Ali uz ono komercijalno, višestruko se povećao broj ljudi koji je vade za sebe ili za prodaju bez dozvola. Kako školjke ne rastu kao trava niti ih bilo tko tko ih lovi sije, to su živa bića kojima treba nekoliko godina da se obnove, i zato nije teško pogoditi što je bio rezultat povećanog vađenja. Taj rezultat je još uvijek prisutan a proces još uvijek traje. Ne samo da su tereni gdje su godinama vađene školjke već višestruko devastirani nego se na njima još uvijek traži iako su to skriveni pojedinačni primjerci slučajno preživjeli godine. Osim tih slučajnih primjeraka, tijekom zime kada nema ljudskih kopača u moru mlade školjke se hvataju za morsko dno i lagano rastu. Najviše rastu u polovici proljeća kada planktonski život buja. Takve mlade školjke još uvijek nisu zrele i velika je vjerojatnost da nikad neće ni biti jer ljeto dolazi a sa njime i potražnja za školjkama.

Brbavice se rijetko koriste kao mamac jer ih je teže pribaviti a i ne daju bolje rezultate od ostalih školjaka. Ako se koristi kao mamac onda ju je potrebno očistiti u cijelosti i friško staviti na udicu. Zbog tvrđeg mesa od danje neće je biti teško nataknuti niti će se skinuti sa udice prilikom zabačaja.

Kako vaditi brbavice?

"U svom životu pronašao sam velik broj brbavica i instinktivno tražim točno tamo gdje se one nalaze a područja u kojima mislim da ih nema zaobiđem i gotovo uvijek sam upravu. No za postići takav instinkt potrebno je puno ronjenja i traženja."
Pošto su brbavice zakopane u pijesak jako teško je prepoznati mjesto na kojem se nalazi školjka, stoga se sve tehnike svode na slučajnost iako u nekim krajevima hrvatske postoje alati (uglavnom zastarjeli) kojima su se vadile iz brodova tako što bi se uočila njezina rupica u pijesku u obliku procjepa veličine jedva milimetra. Postoji nekoliko tehnika vađenja brbavica ali po meni, i ne samo meni, postoji samo jedan pravi način koji, ne samo brbavici nego i cijeloj morskoj flori i fauni koja indirektno strada zbog loših tehnika vađenja, garantira jedno održivo gospodarenje. No prvo o tehnikama koje većina ljudi nažalost koristi. To su tehnike mahanja bilo perajama ili rukama. Te dvije tehnike ne samo da ubiju brbavice svih mogućih veličina nego i totalno iznerede morsko dno na kojemu i od kojega živi gotovo cijeli sustav organizama. Mahanje perajama radi se tako da osoba stane na površinu i mašući perajama poviše pijeska diže veliki oblak pijeska i tako slučajno iskopa i školjke. Svi organizmi koji žive u pijesku, bilo crvi, mlade ličinke školjaka ili puževa, račići itd. naglo ostanu otkopane. Jako je teško takvim bićima zakopati se ponovo a jedna od otežavajućih okolnosti je to da dizanje pijeska privlači veliki broj sitnih riba koje će pojesti sve što vide iako to prirodno nikad ne bi napravile. Jednom iskopan pijesak postaje mrtva zona a na tom mjestu ne trebamo tražiti brbavice (pogotovo one zrele) nekoliko sezona. Mahanje rukama je jako slično mahanju perajama ali je količina pijeska koja se makne malo više lokalizirana. Također je i mahanje rukama dosta riskantno jer se puno puta nađe komad stakla u pijesku i čim ga se takne krv ne prestaje šikljati. Zbog istog razloga uništenja staništa zabranjen je lov na prstaca, no za razliku od prstaca ovdje doista ima alternativna i održiva metoda. Zašto većina ljudi još uvijek koristi tehniku mahanja ako je toliko štetna? Pa naravno većina to radi jer nisu svjesni, tj. ne vide posljedice ali mnogi i zbog halapljivosti i nebrige za budućnost koriste jednostavniju tehniku. Jedina tehnika kojom vade svi lovci sa gospodarskom dozvolom, a ne vidim razloga zašto i ostali ljudi tako ne bi mogli vaditi, je sistem bockanja pijeska.

Korištenje ove tehnike osigurava ljudima kojima je to posao da svake godine mogu opskrbljivat restorane širom Hrvatske bez da znatnije ugroze populaciju brbavica, dok ostale organizme niti ne diraju. Ovakva tehnika također može osigurati i svima koji vole uzeti malo brbavica za večeru da ih redovito jedu i to iz istog područja. Tehnika se vrši tako da se uzme metalna šipka, najbolje šarafciger (kacavida), i snažnim ubodima u pijesak promatra površina pijeska. Brbavicu se uoči tako što ona kad se osjeti ugroženo ispuše vodu i zabija se dublje u pijesak. Taj ispuh se može uočiti jer sa sobom povuče malu količinu pijeska pa se stvori pojava slična pješčanom gejziru. Kada se to uoči iskopa se samo brbavica koja je to napravila. Male brbavice ne rade velike ispuhe pa se ni ne vade što znači da će na tom mjestu već dogodine biti većih brbavica. Naravno komercijalni lovci na brbavice se koriste komprimiranim zrakom što znači da imaju „neograničeno“ vrijeme boravka na dnu. Takvu tehniku na dah malo je teže raditi pa možda ni zato nije toliko popularna. No ovakvom tehnikom na dah uvijek se može uhvatiti dovoljno školjaka, pogotovo onih većih, a tko zna možda vas iznenadi i koja slučajna lovina ribe poput listova, bežmeka a i sipe, muzgavca koji se mogu zateći na vašem putu..

Gdje tražiti?

"Jednom  sam naletio na njihovo područje u kojemu nikad nitko nije tražio, u nekoliko metara četvornih ih je bilo kao danas u stotinu."
Za vaditi brbavice potrebna vam je sportska ili rekreacijska dozvola. Osim dozvole morate pripaziti da li se radi o području koje je naznačeno u pravilniku o posebnim staništima (NN2004/148). Iako živu u pijesku ili šljunku nije svako takvo dno pogodno za njih. Naravno odmah u startu treba otpisati otvoreno more i mjesta na kojima su jake morske struje. Na tim mjestima pijesak je prirodno nepogodan za razvoj života jer more ga stalno odnosi i nanovo nanosi. Također obratite pažnju na to da li je pijesak ustajao ili je nekako suh, jer ako je ustajao to znači da možda još nitko nije tražio na tom mjestu i da ga kurenti previše ne miješaju. Izvori slatke vode dobra su mjesta za sve vrste školjaka jer je na tim mjestima bujniji planktonski život. No ne treba tražiti jako blizu slatkih izvora nego malo dalje od njih. Takav tip obale sa snažnijim pritocima slatke vode je ustvari karakterističan za sve naše kanale, luke i veće uvale pa su takva mjesta i najbolja za rast ove školjke. No najbolje ćete znati da se tu nalaze brbavice ako na površini pijeska vidite nekoliko ljusaka davno mrtvih školjaka koje su vjerojatno volci nekad pojeli. Kad počnete tražiti koncentrirajte se na područja pijeska ili šljunka gdje se nalaze kamenja jer velika je vjerojatnost da tu ima više brbavica iz razloga što se još u stadiju ličinke tu primila. U blizini jedne školjke sigurno se nalazi više komada pa se koncentrirajte na to područje. Za odredit dubinu potrebno je ustanovit kakav je teren i na kojem mjestu su se brbavice mogle udomiti jer ponekad ih ima više preko 10 metara dubine a nekad ih nema dublje od pola metra.