Portal za ljubitelje mora, ronjenja i ribolova

Sipe

sipa8Kod glavonožaca postoji podjela na oktopode (osmerokračnjake) i dekapode (deseterokračnjake), te na dvoškržnjake i četveroškržnjake od kojih je još jedino živući nautilus. Sipe (Sepiidae) i sipice ili bobići (Sepiolidae) dvije su obitelji koje od podreda sipa Sepioidae žive u Jadranu. Ove vrste spadaju u deseterokračnjake i dvoškržnjake. Sipe se drže relativno plićeg mora, pa zato vjerojatno ne postoje divovske dubinske sipe kao što je to slučaj s lignjama. Najveća sipa na svijetu je južnoaustralska divovska sipa koja naraste preko metar u dužinu.

Naša obična sipa (Sepia officinalis) naraste do 60 cm i postigne težinu nešto preko 3 kg. Živi u Mediteranu i istočnom Atlantiku, a svojom prisutnošću brojna je u svim primorskim zemljama Europe. Sipe su uvijek bile mistična bića zbog svog blago rečeno čudnog izgleda, a osim liganja ni jedno drugo biće ne podsjeća na njih. Nitko na ovome svijetu nije sličan glavonošcima, jer su oni posebna grana evolucijskog toka koji je završio neobičnim stvorenjima. Sipe imaju tri srca, od kojih svako ima svoju ulogu. Dva služe za dovođenje kisika iz škrga, dok ono preostalo služi za dotok krvi u tkivo. Njena krv ne sadrži hemoglobin već hemocijanin, koji koristi proteine na bazi bakra. Zato je njezina krv modre boje a ne crvene kao kod većine drugih bića (ovo se naravno odnosi i na ostale glavonošce). Zbog korištenja proteina bakra u krvi umjesto željeza, krv joj mora cirkulirati brže da bi nadomjestila loše vezanje kisika na "bakreni" protein.

Sipovina

sipa15U sredini se nalazi poznata sipovina ili "sipina kost". To je ostatak kućice koju su imali sipini preci, mekušci. Naravno, tu se ne radi o kosti kakva postoji kod kralježnjaka već o nakupini kalcijeva karbonata koja nije ni blizu tako čvrsta kao kost. Sipina kost se može koristiti za nadomjestak kalcija kod ptica kućnih ljubimaca, kao i za brušenje kljuna. Također, kroz povijest su od nje izrađivali razne sitne predmete kao što su nakit, dugmad, itd. Koristila se i kao oruđe za poliranje drvenih predmeta, a mljevena je vrlo dobro služila i kao sredstvo za pranje zubi. Sipovina je porozni materijal koji joj daje uzgon i kojim sipa mijenja svoj položaj u stupcu mora. Kada poželi potonuti, povećat će količinu tekućine nauštrb plinova koji se nalaze u poroznoj sipovini - postupak vrlo sličan onome koji se koristi kod podmornica. Pokretačku snagu joj daje mlazni pogon. Usisava more u posebnu komoru iz koje pod pritiskom izbacuje mlaz vode kroz "sifon", cjevčicu koja se nalazi ispod glave. Brzinu regulira pomoću mišića kojima stiska ili opušta sifon, ukoliko želi pobjeći brže sipa će ga jako stisnuti i na taj način povećati brzinu kretanja. Pomoću sifona kroz koji pumpa mlaz vode može mijenjati i smjer kretanja, suprotno od pravca u kojem ga okrene.

O sipi

sipa6Sipine oči prilagođene su za vrhunski trodimenzionalni vid, pa iako ne vide u boji mogu prilagođavati oko i fokusirati predmete. Građa oka joj je u obliku slova W. Vjeruje se da vide vrlo slično nama, a do toga su došle na drugi evolucijski način. Vid joj je osim u traženju plijena koristan i u obrani, jer joj daje prednost pred slabovidnim ribama. Kada primijeti opasnost, sipa izbacuje crnilo koje djeluje kao dimna zavjesa i daje sipi vremena za bijeg ili skrivanje. Osim što prikrije pravac u kojem je nestala, crnilo je i odbojno za gotovo sve njene predatore koji će od njega pobjeći glavom bez obzira. Sipino crnilo najcjenjenije je i najgušće od svih mekušaca, od njega se radi najbolji crni rižot, a koristi se i kao sirovina za proizvodnju crnih boja.

sipa5Mimikrijske (maskirne, kamuflažne) sposobnosti sipe jako su važne za obranu od brzih i naglih napada predatora. Za kamuflažu se koriste kožnim pigmentom, kromatoforom, i to u tri sloja: najplići sloj je žute, srednji narančaste, a najdublji crne boje. Osim kromatofora ima i iridocite i leukocite koji svijetle zeleno. Tijelo "snima" boju podloge, te uz pomoć živčanog sustava mijenja boju u skladu s njom. Ta je kamuflaža toliko savršena da će, ako se pola sipe nađe na tamnoj a pola na svijetloj podlozi, polovici na tamnoj podlozi proraditi crni pigmenti a na svijetloj žuti. Na jednom četvornom milimetru njene kože nalazi se 200 različitih stanica pigmenta. Može proizvoditi i svjetlosnu polarizaciju koja daje signale ostalim životinjama. U tijelu imaju organe ispunjene luminescentnim bakterijama koje mogu proizvoditi svjetlost. Dodatno se štiti od grabežljivaca tako što se danju zakopava u pijesak, ili se uvlači u rupe i procjepe. Aktivnije se hrani noću, a danju će loviti samo ako hrana prolazi neposredno pored njenog skrovišta. Najdraže su joj sitne ribice i rakovi (kozice i drugi) zbog kojih dolazi i na najpliću obalu. Sipe su za svoj mali plijen otrovne životinje, te nakon što ulove plijen ubodu ga kljunom i uštrcaju mu otrovnu slinu. Na čovjeka taj otrov ne djeluje, no ukoliko vas sipa ugrize snažnim kljunom bit će vrlo bolno.

sipa7Što se tiče lova, treba spomenuti da su njeno najvažnije lovno oružje krakovi. I to upravo dva lovna kraka koje može "ispaliti" brzinom metka. Ni pomoću posebnih kamera koje snimaju veliki broj sličica u sekundi znanstvenici nisu uspjeli snimiti ispaljivanje krakova prema plijenu. Ukoliko izgubi lovne krakove, sipa može loviti i ostalim krakovima, ali samo spore i ozljeđene životinje. Sipe žive na dubinama od 0 do 250 metara, ovisno o godišnjem dobu. U zimskom razdoblju sipe borave najčešće na dubinama preko 50 metara, u proljetno doba primiču se obali kada im ujedno u tijelu rastu reproduktivni organi. Krajem proljeća, kad većina sipa boravi na dubinama do 20 m, počinje mrijest. Kod obične sipe, ženke su najčešće puno veće od mužjaka. Poznata je priča kada u to doba susretnete dvije sipe, ako ih želite uhvatiti obje, prvo ciljajte manju pa tek onda veću. Često upali, no više o tome na kraju teksta. Mužjaci sipe na bočnim krilcima imaju bijelu prugu koja se proteže cijelim dužinom, dok kod ženka ona nedostaje. Razlika je naravno vidljiva, a ona nevidljiva je da mužjaci imaju jedan poseban krak, hektokotilus, kojim oplođuju ženke. U parenju sipe pokazuju čitavo šarenilo svojih boja, a mužjak se uvijek nalazi iznad ženke - no, to je samo predigra. Za vrijeme parenja stanu glavama okrenute jedna drugoj te mužjak svojim krakovima obavije glavu ženke kao da je ljubi. Ženke u sebi nose oplođena jajašca jako kratko, te ih pričvršćuju za predmete na dnu - najčešće morske alge. Za to vrijeme mužjak je još uvijek u blizini i nadgleda polaganje jajašaca. Često više ženki odabire isto mjesto na koja će zalijepiti jajašca, pa se za vrijeme mrijesta može vidjeti velika količina sipinih jajašaca u jednoj rupi. Ta pojava naziva se "morsko grožđe", jer jaja izgledaju kao grozdovi. Jedna ženka izleže oko 250 - 2000 jajašaca, ovisno o veličini. Proteklih godina sipe su se mrijestile u ožujku i travnju, a u novije doba nešto kasnije. Poznato je da se određene sipe mrijeste i u jesenskom razdoblju kada temperatura padne ispod 20 stupnjeva. Sipe žive jako kratko (samo 1-2 godine), vjeruje se da ženka ugiba odmah nakon mrijesta, a mužjak još živi neko kratko vrijeme. Dakle, ako se za vrijeme mrijesta naiđe na dvije sipe velika je vjerojatnost da su se izlegle istih dana - ženka će biti veća od mužjaka. U slučaju kapitalne veličine sipa preko 1.2 kg veća sipa može biti bilo kojeg spola - jer sve ovisi o prehrani, području, sporijem sazrijevanju itd. Sipa se može uzgajati, što je bio slučaj u nekim zemljama, no komercijalno se više ne proizvodi.

sipa10 sipa4

Druge vrste sipa

Osim obične sipe, u Jadranu vjerojatno živi još 15-tak vrsta sipa, sipica ili bobića koji svi spadaju u podred dekapoda Sepioidae. Od ostalih sipa kod nas živi rumena sipica (Sepia elegans) koja također ima gusto naselje na Jadranu. Ove sipe žive na muljevitim i pjeskovitim dnima od 20 do 200 metara dubine, a noću se znaju dići i do same površine. Preferiraju otvoreno more. Radi se o sitnoj vrsti koja može narasti samo do 15 cm dužine. Jestiva je kao i svi ostali glavonošci, a za ljubitelje sipinog mesa sigurno je i delikatesa. Vrlo je poželjna i kao ješka za lov udicom, poput ostalih sitnih vrsta sipa. U podvodnim susretima ova vrsta vjerojatno podsjeća na mladu običnu sipu, jer na tijelu može razviti vrlo slične šare i boje. Iglata sipica (Sepia orbignyana) također naraste do 15 cm u dužinu. Od ostalih vrsta razlikuje se po tome što joj na kraju sipovine rep strši kao igla. Boja joj je najčešće crvenoružičasta, bez istaknutih šara na tijelu. Ova vrsta sipe nosi oplođena jajašca cijelu godinu, a polaže ih kada za njih nađe prikladno mjesto - najčešće u otvore spužava. Živi na pjeskovitim dnima od 20 do 100 metara dubine, a u Jadranu se smatra relativno rijetkom vrstom.

Bobići

sipa12 sipa13

Bobići su obično stanovnici dubljih slojeva mora. Npr. veliki bobić (Rossia macrosoma) živi u Jadranu na dubinama većim od 100 metara, a dublje je ujedno i brojniji. Naziv "veliki" dobio je po tome što mu duljina trupa dosegne 8.5 cm, za bobiće i više nego divovski. Vjerojatno na tim dubinama svijetli uz pomoć organa s luminescentnim bakterijama. Kao i kod svake sipe, za vrijeme životnog ciklusa prolazi određenu migraciju. Bobići ili sipice spadaju u obitelj Sepiolidae, to su uglavnom tajanstvene životinjice koje žive zakopane po danu na većim dubinama ili plivajući u mraku abisa. Razlikuju se od sipa po okruglom obliku tijela i po tome što nemaju sipovinu, tj. "kost". Kao i sipe, i oni su razvili simbiozu sa svjetlećim bakterijama koje žive u posebnom organu gdje ih bobići opskrbljuju hranom na bazi šećera. Nabrojat ćemo nekoliko vrsta o kojima se malo zna, a žive u Jadranu i više - manje svi imaju slične biološke karakteristike: tajanstveni bobić (Sepietta obscura) 2 cm; lećasti bobić (Rondoletiola minor) 2 cm; bobić model (Sepiola affinis); karol bobić (Neorossia caroli) 5.5 cm; elegantni bobić (Sepietta neglecta) 2.5 cm; neobični bobić (Heteroteuthis dispar) 2 cm. Ovaj neobični ne živi na dnu kao ostali, već slobodno pliva na dubinama od 200 metara. Umjesto crnila izbacuje svijetleću tvar, koja mami ili plaši druge organizme koji žive na tim dubinama. Postoji i obični bobić (Sepietta oweniana) koji je dosta čest u Jadranu na dubinama većim od 50 metara. Naraste do 3 cm, dosta je prisutan u koćarskim ulovima i često se nađe na ribarnicama. Stenstrupov bobić (Sepiola steenstrupiana) 2 cm; srednji bobić (Sepiola intermedia) 2 cm; robusni bobić (Sepiola robusta) 2.5 cm; ježićasti bobić (Sepiola ligulata) 2 cm. Poslijednji bobić dokumentiran kao Jadranska vrsta je mala sipica (Sepiola rondeletii). Ova je vrsta sigurno najčešća lovina kod nas kad su bobići u pitanju, naravno u koćarskim ulovima. Živi od plićaka u sjevernom Jadranu do dubina od 300 metara u južnom. Zbog sitnog obujma najčešće je slučajna lovina, no lako se prodaje zbog odličnog mesa koje se može pripremati na razne načine. U Italiji se redovito kupuje i cijeni. Živi na isti način kao i ostale vrste sipa, ima određen životni ciklus migracije te kratak životni vijek. Često boravi zakopan u pijesku, a noću traži po dnu sitne račiće i neoprezne ribice. Brojniji je na otvorenijem moru.