Volak i purpura

U ovom tekstu opisani su tzv „ljubičasti puževi“. Vrste koje su pridonjele razvoju ljudskog društva, a ni danas, mada ne u nekoj značajnoj mjeri, nisu beskorisni u komercijalnim vodama. Osim toga za volka su svi čuli, za njega se vežu jako čudne i neukusne priče jer se radi o vrlo pokretljivom i brojnom strvinaru koji će osjetiti bilo kakve organske tvari i brzo obrubiti ukusni zalogaj. Vjerojatno dugo razdoblje iskorištavanja koje mu je moglo ubrzati reproduciranje i sve više otpada koje proizvode ljudi, pogodovale su da se volak razmnoži i bude jako česta vrsta puža iako ga se i danas također često vadi iz mora.

Volak (Hexaplex trunculus) je široko rasprostranjeni puž poznat u cijelom Jadranu pod raznim imenima. Najpoznatija imena su: kravica, rogulja, vrpalj, kočul a kod nas je službeno kvrgavi volak. Pripada obitelji Murcidae zajedno sa još 8 vrsta puževa u Jadranu. Ljudima ovaj puž služi za mnoge svrhe, a kod turista naravno kao i svaki drugi puž koristi se  kao ukras. Mali (mladi) volci najčešće imaju malo kamenca te su puno ljepši od starijih no veliki su upravo zbog veličine koja može biti i preko 15 cm u ekstremnim slučajevima isto traženi ukrasi. Osim ljudima volci su vrlo dobro poznati i morskim stanovnicima koje progoni i ubija svojom radulom. Najčešći plijen su mu sve vrste školjaka te puževa, a strvine koje padnu na dno ubrzo budu prekrivene volcima. Upravo na ovaj način sakupljači volaka iskorištavaju njegovu pokretljivost i njuh te bacaju otpatke koje ih privlače iz svih smjerova.

Od svibnja do srpnja volci grade spužvaste tvorevine u kojima pohranjuju svoja jajašca. Većina ljudi na prvi pogled misliti će da se radi o kakvoj nekoj vrsti spužvi žute ili bjelkasto žute boje. Sam volak dok je čist ima purpurno smeđu boju no najčešće bude prekrivena raznim naslagama. Iznutra se ljubičasta boja bolje vidi. Na sebi ima kvrge koje dodatno utvrde ionako čvrsti oklop. Volci se najčešće nalaze u zatvorenijim uvalama u kojima je velik broj organizama, najpogodnija mjesta su mu luke gdje se nakuplja ljudski otpad, također je brojan i u svim kanalima srednjeg i sjevernog Jadrana a na Jugu iako ne rijedak nije brojan koliko i na sjeveru. Tijekom dana najčešće se nalazi dijelom zakopan u pijesku.
Ribolovcima je najpoznatiji je po tome što je odličan mamac za lov na oborite sparide kao što su orada, pic, fratar. Osim kao ješka mnogo ljudi koristi ga za jelo. Volak se najprije skuha, zatim izvadi sa nožićem ili iglicom te nakon toga rade se razna jela koja su prava delicija za ljubitelje plodova mora. Kroz povijest imao je najvažniju ulogu u proizvodnje ljubičasto grimizne boje koju proizvode njegove žlijezde. Cijeli jedan narod ostao je zapamćen po boji koju su proizvodili od volka. Taj narod su bili Feničani (grčki "ljubičast"). Prema starogrčkoj legendi bog Melkart (Herkul) šetao je plažom sa prelijepom nimfom Tirom, tada je njegov pas odgrizao puža koji je ispustio prekrasnu purpurnu boju. Tira mu je rekla da nikada neće biti njen ljubavnik dok joj god ne pokloni haljinu sa tom bojom. Melkart je naravno to napravio i kasnije je ta boja postala glavna industrija grada Tira.

Volak se nalazio na prvim novčićima Feničana kao i Rimljana koji su ovu dragocjenu boju zvali carska ljubičasta jer su najbogatiji slojevi društva trošili svoje bogatstvo da bi nosili ljubičastu odjeću.Dok su proizvodili purpurnu boju, stari narodi vadili su volke u velikim količinama, što je u ono doba ugrozilo njihovu brojnost. Nakon što je negdje 800 godina poslije krista proizvodnja postala preskupa nikada se više nije vratila u modu i volci kao vrsta već tisuću godina ne farbaju ništa svojom bojom. Vjeruje se da boja dobivena od volka nije valjala ako se ne poklope dvije stvari. Boja se morala vaditi od živih puževa, te boja se morala miješati između 2 ili 3 vrste puževa.

Bodljikavi volak

Druga vrsta volka bodljikavi volak (Bolinus brandaris) bio je bogom dan za dobivanje prave boje jer je boja običnog volka sama od sebe bila za mnoge ukuse previše tamna. Drevne radionice koje se danas otkrivaju imaju zakopane gomile pomiješanih kučica volaka koje se iskopavaju u njihovoj okolici. Bodljikavi volak ima dugi sifon te velike bodlje kao što i samo ime govori. Također naraste nešto preko 10 cm te je žućkasto smeđe boje. Brojniji je u sjevernom dijelu Jadrana iz razloga što živi na muljevitom i pjeskovito muljevitom dnu od 5 do 100 metara dubine koje je bogatije organskim talozima. Živi sličnim životom kao i obični volak, predatorski napada mnoge vrste koje buši radulom. Jestiv je i cijenjen, čak se često nađe na ribarnicama. Osim po boji bio je poznat i po tome što bi se pomoću njegovog kanala radila uljanica.
Osim ovih vrsta ostalih 5 vrsta "volaka" su relativno nezapažene i samo služe sakupljačima puževa kao trofeji koji će obogatiti kolekciju ili ukras. Rijetko koja vrsta naraste preko 5 cm te se radi o sitnim vrstama koje imaju slične životne „filozofije“ kao volak ali zbog svoje veličine nisu toliko vidljivi. (Ocenebra erinacea tarentina) tele je od svih vrsta najčešći ali i dalje nezapažen u nas dok se u nekim zemljama Mediterana sakuplja i konzumira čak i komercijalno. (Ocenebra erinacea) volak jež, (Ocinebrina edwardsi) edwardsov volak, (Hadriania craticulata) rebrasti volak te (Typhis soweberyi) soweberyijev volak sitne su vrste i dosta rjeđe u Jadranu, dok je (Muricopsis cristatus) blainvillejski volak prilično čest no jako sitan, do 4 cm. Sve vrste imaju spiralni oblik sa karakterističnim bodljama.

Crvenousna purpura

Još jedna vrsta puža poznata je bila kroz povijest po tome što je bila pogodna za proizvodnju purpurne boje. To je (Thais haemastoma) Crvenousna purpura, izgledom vrlo sličan volku, štoviše vjerojatno je više puta bio zamijenjen nego što je itko primijetio da se ne radi o volku. Osim po glađem i oblijem obliku najveća je razlika u tome što thaisova kućica ima unutrašnjost obojanu u narančasto, upravo ime haemastoma na grčkom znači crvena usta. Ova vrsta puža naraste do 10 cm. Doprije nekoliko godina thais je bio rijedak u Jadranu, nastanjivao je južnije dijelove Mediterana i Biskajski zaljev,  dok nije počeo masovnije nastanjivat obale i danas je jedan od češćih puževa kojeg mnogi ljudi lako mogu pronaći. Često se nalazi iz razloga što živi dosta plitko, od 0 do 3 metra dubine na kamenitim obalama. Pogoduju mu kameniti obalni pojas oko kojega u bližoj okolici ima pjeskovitog područja. Ova vrsta puža također je pogodna za konzumaciju kao i volak te kao dobar mamac za određene vrste riba.

Tri puža koja su igrala znatnu ulogu u proizvodnji boje koja je danas apsolutno zaboravljena vjerojatno nikada više neće služiti istoj svrsi kao i prije. Za dobiti samo jedan gram boje trebalo je skoro pa tisuću volaka, možemo samo kako bi danas izgledalo takvo masovno sakupljanje. Vjerojatno je da bi volci bili zaštićeniji od prstaca i tražili bi se načini za njegovo uzgajanje. Sasvim sigurno volaka za jelo i mamac ne bi bilo dovoljno, jednostavno rečeno, bar je nešto u ovome moru imalo sreće i preživjelo ljudsko iskorištavanje.