Norveška 2. dio

Put nas vodi kroz Trondheim, pa još nekih 250 km sjevernije. Ostatak društva (druga 2 auta) se odvojio od nas i ne misle nas čekati. Nema veze, polako pa sigurno. Poštujemo propise. 70, 80, pa sve do 90 km/h na autoputu  Nismo toliko bogati da kršimo propise. 12 km/h preko ograničenja i kazna je 15.000 kn. To je otprilike ribolov u Norveškoj za 2-3 osobe. Ja vjerujem u upute "Pana Googla", jer gps u autu nema uopće naše odredište, kao niti putokaz do tamo. Kasnije nam postaje i jasno. Šuma, divljina.. Radimo nekoliko zaustavljanja i dalje se pomalo vozimo. Najednom skrećemo u šumu na makadam. Nikakvi putokazi. Samo slijepo vjerovanje u upute na mobitelu. Pa kamo idemo? Na kraj svijeta?!? Put nas vodi pored prekrasnih planinskih jezera povezanih potocima i rječicama. Uživao sam još više budući sam ja vozio zadnjih 130 km, od toga nekih 25 km po spomenutom krajoliku. Volio bih da mi fotić nije riknuo prije (na Otteroyi na kiši) da mogu sa vama podijeliti bar djelić te čarolije, te da svi to doživite jednom, bar na trenutak. Ovako sam do kraja puta prisiljen krasti slike od drugih i nešto iz mog mobitela.

Dolazimo na genijalnu ideju  negdje stati i malkice loviti prave pastrve kojih ima u izobilju, a možda i pokojeg lososa, ali kazne su prevelike, pa odolijevamo iskušenju i nastavljamo dalje. Nakon 10-ak km u retrovizoru vidim dva auta kako se približavaju.. Da, to su "naši Česi" - druge dvije ekipe koje su po običaju zalutale. Dečki mi kroz smijeh vele kako se to uvijek događa, te su prije došli na prošlu lokaciju od njih, jer su ovi naravno - zalutali. Super, mislim si.. sad su iza nas, gutaju prašinu po cestici širokoj samo za jedan auto, a svakih 50 m je ugibalište. Malo pomalo jezero prelazi u rijeku, pa opet u jezero, pa se sve slijeva u fjord koji se otvara prema moru. Prije par dana sam bio oduševljen fjordovima i prirodom, ali ovaj prizor naprosto oduzima dah i zasjenjuje sve što sam prije vidio. Da ne duljim... stižemo na odredište - Hasvag!

Smještaj nam se sviđa, a posebno čamci koji su već po mojoj mjeri. Visoke bočne stranice, Yamahe od 40 KS, ugrađen GPS i sonder, stalci za držanje štapova.. Now we're talking business - mislim u sebi. Nešto smo pojeli na brzaka, uzeli vino i - bris na more u izvidnicu. Jedna pošta ne daje ništa, na drugoj par malecnih "koljuški". Idemo van kanala i pokušavamo na trećoj pošti. Ništa, pa ništa. Mislim si, nešto tu ne štima. Bez imalo oklijevanja otvaram gospođu Graševinu, točim i palim cigaretu, a moj primjer slijede svi. Naravno da je to pomoglo! Za par minuta Michal lovi jednog Mnika (Molva Molva), a ja svog prvog Lumba (Brosme Brosme). Ma to je to!!!  Vadimo još dva Mnika i jednog Lumba i idemo doma. Kako je ovo mjesto parsto kilometara sjevernije, uopće ne kužimo da je ponoć dobrano prošla.

Drugo "jutro" ispijamo kavicu, dok Michal radi (do)ručak. Gledam malo po karti i dogovaramo par mogućih pošti koje bi trebalo istražiti. Ostavljam one, po meni najbolje, za "uru od griza", jer sam se ipak malo pripremio , a u Otteroyi se procjena pokazala sasvim pristojnom sa odstupanjem od nekih pola sata. Palimo motor i jurimo dalje. Pošta od jučer nam daje još par malih "Mnikova" i "Lumbova". Meni more daje mog prvog Mnika. Ne baš velikog, ali prvi je uvijek prvi!

Blizu je "ona ura" i selimo se. Pokušavamo na plićem i nosi nas prema dubini. Najednom zzzzzzzzzzzzzzzzz!!!! Dobro, možda koji "z" manje, ali Bođa ratuje sa ribom. Izvlači prekrasnu skušu blizu kile. Takvu još nisam vidio. Izvlačimo još dvije. Super! Bit će dobra večera!

Iz trećeg pokušaja više ne uspijevamo naći jato, ali se dogodilo nešto još ljepše! Bođa je vadio jednu "Crnu Tresku" i kad ju je izvukao na površinu, za njom se digao Halibut (Hippoglossus hippoglossus), ili po naški Atlantski Iverak! E, to je riba! Na metar od čamca svi smo gledali u najveći ribolovni trofej Norveške kao hipnotizirani! Kako je elegantno doplivao za ribom, odustao, pogledao u nas, kao da nas pozdravlja, te kliznuo lagano prema dubini mašući nam. Imao je možda 1,20-1,40 m duljine, i širine sigurno pola metra. Riba od kakvih 50-ak kg koju love na 200-500 m dubine, a mi smo ju vidjeli na 25 m dubine! I baš u "uru od griza"  Da je gaf bio pri ruci, i da nismo bili opčinjeni njime, bez problema bi ga zakačili. Bili smo presretni! Michal u svojih 25 odlazaka u Norvešku nije vidio Halibuta, a nitko ga od cijelog društva još nije ulovio. Prava početnička sreća! Bođa i ja smo ipak prvi puta u Norveškoj! Naravno da je taj događaj sve planove izokrenuo, pa smo za par minuta ulovili mamac i do kraja dana čekali Halibuta. Svatko ga je u svojoj intimi priželjkivao na udici..... Halibuta.... Mog Halibuta!....

Sutradan ustajanje po običaju, ali ipak ne gubimo vrijeme, nego brzo u čamac. Popodne najavljuju loše vrijeme koje bi trebalo potrajati do četvrtka. Kad oni kažu loše, to znači da nema isplovljavanja. Vozimo se na novu poštu kroz "kanal" označen sa dvadesetak bova i svjetionika. Ludilo! Kroz razgovor sa jednim likom uz bocu šljive, doznao sam otprilike što love gdje. Jasno mi je bilo da mi neće baš otkriti sve, ali u blizini mjesta koje je prstom zaokružio od "samo" 2-3 milje, pretpostavljam gdje bi se riba mogla zadržavati Izlazimo na otvoreno more. Mrtva mareta od kakva 2-3 metra u mene unosi mir i užitak, što se ne bi baš moglo reći za Bođu. Pokušavamo uhvatiti ribu i vratiti samopouzdanje, ali to nam baš ne polazi od štapa. Michal vadi jednog Polacka (Pollachius pollachius), ili kako oceanograf veli - obična kolja. Optimizam polako raste i vrtimo se oko pozicije, ali baš se i nisam proslavio odabirom mjesta. Nakon nekih pola sata, Bođa više ne može. Svaki val koji dođe njemu tjera glavu u dobro poznatu poziciju pred rigoleto . Šta se može, vadimo štapove i vozimo ga u bazu. Potem gledamo delfine kako love ribu. Nekako su mali. Moraju biti bebe ili neka mala vrsta. Ostavljamo bolesnika u bazi i jurimo nazad.

Iznova pokušavamo par puta na istom mjestu, ali nema sreće. Vjetar mijenja smjer i puštamo se niz vjetar. Ja odustajem od jigganja i spuštam pribor skroz na dno, a isto čini i Michal. Možda prevarimo kakvog Mnika ili nešto drugo... Halibuta na primjer. Vjetar se lagano pojačava i mislima smo na vremenskoj prognozi. Ovo je ipak otvoreno more. Dubina 100m i dogovaramo se da krećemo u bazu kad dođemo na 200. Petr ponovo baca pilker. U sebi mislim kako nema šanse da ikada dođe do dna s obzirom kako nas nosi i dubinu od 140m. Nije prošla minuta, a on vikne - imam ribu! Gledam na sonder koji ništa ne pokazuje, ali jasno nam je da riba nije pri dnu. Michal i ja vadimo naše "teško naoružanje" da Petr lakše izvadi ribu. Putem na gore Michal viče "Imam i ja! Imam i ja!". Super, mislim si, ipak smo ih našli.

Petr vadi svoju lijepu "crnu", a minutu iza njega Michal dvije odjednom! Ma to je fantazija! Naravno, spuštamo svi ponovo, i obojica imaju griz, samo ja imam neku varalicu koja taj dan apsolutno ne radi. Ove crne treske, ili koljuške, su stvarno krasne ribe. Borbene, ne odustaju, a i nisu male. Kada veća zagrize, rola se samo odmotava. Kad stane, borba počinje, pa sve opet ispočetka. Možda malo podsjeća na gofa po stilu borbe koja traje nekoliko minuta. Za to vrijeme vjetar pojačava. Nije još kritično, ali to je ipak Atlantik. Petr zagovara polazak, ali baca još jednom. Michalu se uopće ne ide od tamo. Nakon15-ak minuta dogovaramo još jedno bacanje i polazak. Ribe u brodu, ali adrenalin je jak, pa se ipak sve spušta još jednom... Konačno krećemo prema bazi, malo nesretni što moramo ići baš kad grize, ali ljepše je biti miran i spokojan. Nervoza na brodu nikada nikome nije pomogla, a tada nema ni gušta. Tučemo valove i probijamo se prema spasonosnom prolazu. Dalje sve ide kao podmazano.

Pivice, fotkanje, čišćenje, filetiranje... Poznati scenario. Ali Ego je velik i raste! Na otvorenom moru pronašli smo krasne ribe, dok se druga ekipa vraća praznih ruku. O da, to je to! Komentari i malo ljubomore. Ovdje ipak nema kaveza. Michal i ja se pogledavamo i namigujemo bez riječi, jer - osjećamo se apsolutno isto - pobjedonosno!

Sat vremena kasnije dolazi najavljivano nevrijeme. Onaj vjetar koji nas je potjerao bio je "lažnjak", jer sada se raspuhalo iz potpuno drugog smjera. Treća ekipa kasni, ali stižu - mokri, propuhani, a guze i bubrezi bole od mora kojeg su morali tući. Ribe - nema! ... a mi se naslađujemo i likujemo... Večerica, ribičke priče, gitara, zajebancija uz plavac koji je bio otkriće, i sav drugi alkohol do ranih jutarnjih sati. Ionako slijedeća 2 dana nema ribolova. Uostalom, vlasnik je poslao poruku da nema van sa čamcima zbog vremenskih uvjeta. Napokon dobar spavanac!

Lagano buđenje traje satima uz kavicu i klopu. Vani puše jednakom žestinom, pa se držimo topline doma. Koliko je vjetar bio jak govori činjenica da smo bili u solidno zaštićenoj uvali, a vjetar se kroz tih par stotina metara raspuhao tako da se more bjelilo od valova na trenutke i viših od metra. Ponton za koji su bili vezani čamci djelovao je kao da je od drvenih dasaka. More ga je dizalo, vozalo na sve strane, a pravo je čudo kako se čamci nisu razbili. Podsjećalo me na našu buru kad se raspuše. Sa sigurnog gledam neveru. Uživam u prizoru i punim baterije. Ta snaga, energija nevere - to me ispunjava, jednako kao i kad sam bio klinac. Dečki snimaju kamerama, a meni pogled privuče pokret među valovima. Gledam i ne vjerujem - morska vidra! Vjerojatno su je valovi uznemirili u skrovištu koje je skriveno negdje uz obalu, i sada pliva uokolo promatrajući situaciju izbliza. Kao da nisu dosta izmjene plime i oseke, koja je ovdje u visini od nekih 2 metra, nego još i metarski valovi. Dečki kamere okreću prema njoj a nju to uopće ne dira. Zaroni, pa izroni, pa tako nekoliko puta. Kao da pozira. Uživancija! Nakon nekog vremena nestala je u sigurnosti svojeg skrovišta. Krasan dan!

Ostatak prolazi uobičajeno.. Klopa, cuga, pričice, pjesma... Neizostavno gledanje čeških filmova - čisto da proširim vokabular i odradim ubrzani tečaj češkog jezika. Naravno, kovanje planova za slijedeći izlazak. Druga ekipa je iskoristila dan za odlazak u lokalne birtije i malo fotkanja po okolišu, te su skupili prave informacije gdje je riba. Mi svoje znamo!

Četvrtak - otvorilo se! Mimo početnih prognoza ipak imamo koš jedan dan za ribolov! More ko ulje, sunce sja! Moj prvi sunčani dan u Norveškoj. Jupiii!!!! Po dobrom starom običaju, dvije ekipe isplovljavaju ranom "zorom" koja tamo ni ne postoji, a mi u ležernom stilu. Isplovljavamo tek oko 11:30, ali puni optimizma. Ura od griza je za sat i po, a poštu manje više znamo, samo treba još pronaći "naše" jato. Dolazimo na istu poziciju od prije 3 dana, ali ribice više nisu tamo. Krug, dva, tri - nošeni vjetrom ne uspijevamo uloviti ništa. Nema druge, moramo ih tražiti motorom. Podešavam sonder na veću osjetljivost, dvostruku frekvenciju i vozim polako. Nakon 15-ak minuta, učini mi se da sam ugledao ribu. Sitna riba na 60 metara, a dubina oko 130. Vraćam se na isto mjesto i ponovo pokušavamo.

Pilkeri se spuštaju u dubinu i odjednom stane jedan, pa drugi, pa svi. U po mora  Kontra i počinje šou! Sva četvorica imamo ribu. Skakanje po čamcu, otpetljavanje, ali sve ribe su sigurno usidrene. Našli smo jato Crnih Treski. Gaf koji sam našao u podrumu, a koji mi ćaća ima nekih 30-40 godina i nikad ribu nije njime kačio, sav ruzinav, izvadio je u par dana više ribe nego moj na mojoj "Iški" za cijeli životni vijek. Odrađivao je posao besprijekorno! Kako bi nas vjetar odnio na pliće, vadili smo Polake i Bakalare. Povratak na početni položaj i sve ispočetka. Michal je jednom izvukao 4 komada odjednom. Od četiri zabačaja, možda je jedan bio u prazno. "Crne treske" su bile gladne! I išle su jedna za drugom kao iz škole! Meni je bio poseban gušt, jer sam imao teleskop star oko 30 godina (sjećam ga se iz djetinjstva) od 2,80m, gramaže 10-30 grama. U svakom slučaju - pogrešan pribor za ribolov u Norveškoj! Mislio sam da će puknuti sa prvom ribom, a da budem iskren, ne bi mi bilo žao. Svejedno, moj "starkelja" je izdržao sve napore  i pružio mi je prekrasne trenutke borbe sa ribama 4-5 kg, a u par navrata čak i dvije odjednom. Đengi Bengiii!!!!

Dečki su cugali pivice, ja graševinu i dan je bio prekrasan! Petr je izvukao i jednu veliku od 107 cm. Jedan od onih dana kojih ću se rado sjećati cijeli život. Bez stresa, bez nervoze, uz dobro društvo koje se veseli, šali, a ribe su tu! Ima se vremena i odložiti štapove, zapaliti cigaretu, napraviti par videa izvlačenja ribe... Pre-je-be-no!!! Nakon sat i pol odlučujemo da nam je dosta. Nema pohlepe. Ribe imamo i više nego dovoljno, napunili smo kacu koju smo uzeli, a i malo više od toga . Uz neizostavno "Dekuji more!" spremamo štapove i laganini nazdravljajući krećemo u bazu.

Putem srećemo drugu ekipu. Imaju 3 ribice na granici legalnosti. Oni u nevjerici. Bez puno razmišljanja odlučujemo im "odati" našu poštu i time još više punimo baterije. Prokleta je stvar taj Ego! Sad smo fakat ispali face, jer Michalu u 15-ak godina nitko nije otkrio svoju poštu! Mi polako prema bazi, a oni gas prema pošti. Tako da je jednome ispao štap u more i danas služi kao muzej ribama da znaju čega se treba čuvati. A novi štap. I električni multiplikator na njemu...

U bazi nas dočekuje treća ekipa. Prekinuli su ribolov zbog morske bolesti  jednog člana. Prepričavamo današnji dan - prije samo 3 sata smo isplovili - i dajemo im upute gdje su ribe. Ali fali im volje. Nama zato ne! Dugi fotosešn, pripreme za čišćenje i filetiranje. Nakon pola sata zvoni im mobitel. Ekipa 2 ih zove i očito su nad ribom. E, sad je to već druga priča, te se spremaju i kreću za njima. Mi pomalo kuhamo ručak, snimamo filetiranje... Za uloviti ribu trebalo nam je sat - sat i pol, a za čišćenje više od 3 sata.

Druge dvije ekipe dolaze kasno. Imaju dosta ribe, ali ne toliko koliko mi. E, nek mi sad netko kaže da nije važna ura od griza, pa čak i na Atlantiku. Moj pokušaj pečenja roštilja neslavno završava i nisam se proslavio . S jedne strane nisam imao čime okretati ribu, bez ruzmarina i maslinovog ulja, gradelama koje nisu za ribu, s druge strane imao sam možda malo previše maligana za tako zahtjevan posao na plinskom roštilju s kojim uopće nemam iskustva. A i riba je drugačija. Nekako mekana. Nije to car od 5-6 kila. Ne, njega mi je puno lakše ispeć u komadu. Ali zato su rakovi na roštilju i lignje koje su bile za ješku su ispali super.

Zajednička večerica u opuštenom tonu, i sada već pobuđeno zanimanje za "uru od griza" i ubrzani tečaj o plimi i oseki zaključuju našu posljednju noć. Sljedeću noć moramo krenuti oko 2 ujutro kako bi ulovili trajekt 1.300 km dalje na jug. Posljednji dan prolazi u laganom spremanju stvari i kuće, dok kišica cijelo vrijeme rominja. Bio sam spreman otići u miru potražiti "mog" Halibuta, ali mi se nije kisnulo . Pokušaj spavanja pred put naravno ne uspijeva kako je zamišljen, tako da ne naročito odmorni krećemo na put. Duuugi put do kuće od 36 sati vožnje i 2.200 km daleko. Krećemo kao prvi malo iza 2 ujutro, jer na jednom autu ne radi svjetlo pa su ga morali mijenjati, što se pokazalo kao još jedna dobitna kombinacija. Nakon par kilometara ugledali smo losa pored ceste. Kakva je to životinja! Ogradu od metar samo prekorači  i "kaska" dalje tako polako da djeluje zdepasto. Tek tada smo shvatili njegovu veličinu. Stvarno ga je prekrasno vidjeti u živo u divljini . Nastavljamo dalje, pa ugledamo još jednog, pa još jednog, pa još dva, pa jednog koji leži na cesti. Digao se i klempavo išao ispred nas kakvih 50-ak metara, da bi na kraju skrenuo prema šumarku, zastao, pozdravio nas i mirno produžio dalje. Život na sjeveru - sada znam da scene nisu namještene. Kakav dan! Kakav tjedan! Kakva dva tjedna! Za pamćenje.

Put je bio kratko rečeno - naporan. Sretan što ću vidjeti ženicu i mog malog prdolina (budućeg zubacolovca), pun dojmova i krasnih uspomena na moj prvi ribolov u Norveškoj!

Hvala ti more!