Norveška

Čekam na trajekt gledajući more i fjordove. Na oko i ne baš tako visoko, snijegom prekrivena brda, ali logika govori da su ipak viša nego se čine. Uspoređujem sa našim Jadranom i Velebitom. Da, doživio sam da se ljudi kupaju, a na Velebitu snježna kapa. Ma koje su to nebuloze. To dvoje je apsolutno neusporedivo. Jadran mi je puno draži, ali ovo je nešto potpuno drugačije. Ne može se uspoređivati Niagara sa Plitvicama, Brijuni sa Koraljnim grebenom. To je skroz neka druga priča. I priznajem sam sebi da su Norveški fjordovi jedna potpuno drugačija i posebna priča. Druga klima, drugi ljudi, druga svijest... I tako uživam u prizoru gotovo nedirnute prirode, nekoj kulturnoj divljini i razmišljam kako je sve to počelo...

Prije nekoliko mjeseci, moja bolja polovica je odlučila iznenaditi me poklonivši mi 2 tjedna ribolova u Norveškoj. Bio sam iznenađen  i sretan , iako sa dozom sumnje . Da li je to nešto jednokratno ili je ona stvarno spremna uvijek me "puštati" u ribolov. No, nisam se baš mnogo zamarao sumnjičanjem, nego sam se držao one da se poklonjenom konju u zube ne gleda. Doduše 2 tjedna mi se činilo jaaako duuuuugo, ali što je - tu je!

Prije mjesec dana dogovoren je prvi radni sastanak kod Michala - dobrog prijatelja moje ženice, koji je i glavni krivac za moj odlazak u Norvešku. Michal - lik kojeg vrijedi upoznati. Strastveni ribolovac od nepunih metar i po, pun životne energije i optimizma. Lik kojem se ne možeš ne nasmijati, čak i kada ga ne razumiješ. E, da, zaboravio sam spomenuti: Michal je Čeh, kao i još 16 ribolovaca koji idu u Norvešku. U prijevodu - ja sam bio jedini predstavnik Lijepe naše. Jedan Hrvat i 17 Čeha.

Kod Michala koji je bio više od 20 puta u Norveškoj upoznajem se sa još dvojicom - Petr i Bođa. Petr - vječiti pesimista, i također strastveni ribič sa nekoliko odlazaka u Norvešku iza sebe, i Bođa - dečko ide po prvi puta u ribolov u životu. Mi činimo jednu ekipu, dok postoje još 3 ekipe koje ću upoznati na putu.

Dogovor je da se kreće petak, 13.05. u 5 ujutro. Hmmm.... tko me poznaje, zna da mi se taj datum niti najmanje ne sviđa, pogotovo kada je u bilo kakvoj vezi sa ribolovom. Malo gunđam i pokušavam prigovoriti, ali bez ikakvog učinka. Čudi me da naš dežurni pesimista - Petr - nije ništa prigovorio na petak 13-ti. Možda je u Češkoj to neki sretan dan. Dogovaramo ostale detalje vezane uz logistiku i rastajemo se do .... dana prije puta. Dolazim iz Hrvatske, noseći dio hrvatske logistike u vidu Graševine, Plavca, Kulena... Sve je po dogovoru. Sutradan krećemo.. JUPIIII!!!!No, da ne bi sve izgledalo savršeno, i da ipak ostane neka "magic" tradicija petka 13-og, pobrinula se moja draga ženica. Uspjeli smo se posvađati  i odlučio za inat ne otići nigdje. Molila me da idem, bez obzira na situaciju, ali dišpet je dišpet. I tako sam 2 sata prije polaska javio Michalu SMS-om da ne idem nigdje i da me ništa ne pita, te da ću im se ipak pridružiti ako uspijem. Odgovorio mi je samo da su moje stvari u kombiju i da me čekaju na destinaciji ako uspijem doći. Pametan momak - ništa puno ne pita. Hvala Michal! Eh, da... razmišljam o životu, sreći i svim ostalim pizdarijama o kojima čovjek obično razmišlja kada mu je "onaj dan" . Meni je to po ko zna koji puta petak 13-ti. No, što sada da radim. Biti mrzovoljan na sebe, druge i cijeli svijet je čista glupost, što znam već odavno, pa se odmah dajem u potragu za avionom. Da ne duljim.. srijeda, 18-ti  lovim avion iz Praga za Oslo, pa za Molde. Imam sreću da postoji aerodrom samo 15-ak km od mjesta gdje ekipa već dobrano lovi.

Sami let sa presjedanjem traje 4 sata. Razmišljam kako je u stvari sve ispalo kako sam podsvjesno i želio: nisam putovao na petak 13-ti, 2 tjedna mi je bilo predugo (+ 3 dana puta), a sada ću biti 10 dana što mislim da je savršeno.. i povrh svega putujem kao car i za 4 sata sam tamo, dok su se dečki patili autom puna 32 sata . Oslo - hladan tuš.. Običan sendvičak 70-ak kuna, pivica 70-ak kuna, pizza mala 150, velika 250.. jebate, ma da je i turbo džambo... Litra diesela 14 kuna, kilometar taksija 20 kuna... a mi se nešto bunimo.

Napokon stižem u Molde i Michal dolazi po mene sa sat i pol zakašnjenja, u gradu bankomat naprosto ne želi surađivati sa mojom maestro karticom, na Masteru ne znam pin jer ga nisam nikada koristio, trajekt čekamo dodatnih sat vremena, jer im se nije dalo voziti praznog po kiši. Uff... da ne znam gdje sam, rekao bih isto kao i na našem lijepom Balkanu. Ali ne damo se smesti. Ostavljam stvari i na brzaka u čamac popiti pivu  sa dečkima i malo plutati u pokušaju nadmudrivanja kakve ribice. I uspijevam.. Vadim moju prvu Tresku tmavu - kako je Česi zovu. Inače latinski je naziv Pollachius Virens, a moj dobar ratni drug koji studira oceanografiju mi kaže da je hrvatski naziv Koljuška. Nikad čuo, ali ću mu vjerovati. Doduše, full je mala - nekih 30 cm, ali je to moja prva riba iz atlantika i dobra je kao ješka za veću ribu.

Plutamo tako čekajući veću ribu, ispijamo češke pive i uživam u potpuno novoj vrsti krajolika. Zabonacalo je u fjordu, vrhovi okolnih "brežuljaka" u snijegu, miris nekako čist, neutralan. Nema naših otočkih mirisnih travica. U sumrak otvaramo posljednju pivu koju smo ponijeli. Mislim si koja slaba logistika, kad mi Petr veli da je ponoć ?!? U, pa mi smo u Norveškoj i tu je dan malo drugačiji. Noć tu traje 3 sata, a u stvari svjetla ima kao u kasni sumrak. Da, da, moglo bi biti problema sa spavanjem, ali unutarnji glas mi govori da to ne može biti takav problem koji se ne bi dao riješiti dobro odmjerenom količinom alkohola. I tako bijaše... do kraja mojeg boravka u Norveškoj.

Dolazak u bazu i upoznavanje sa drugom ekipom s kojima dijelimo baraku. Hm.. dobro, nije baš baraka, nego vikendica sa jacuzijem, saunom koji su služili za sušenje odjeće uz konstantan miris ribe u zraku. Dečki su dobro nalovili i sada složno čiste ribu i odmah je filetiraju. Moj prvi susret sa svime navedenim. Nakon još nekoliko piva odlazimo u krevet. Srećom, Michal je osoba koja ne voli rano ustajanje, što je u savršenoj harmoniji sa tempom ispijanja i kasnim odlaskom u krevet. Kasno se ustajemo, kao uostalom i svaki naredni dan, te nakon (do)ručka idemo malo isploviti i nešto uloviti.

Dan je kišan i vjetrovit . Kasnije ću se i naviknuti na to, ali danas mi baš i ne paše. Lovimo neke male primjerke koje puštamo nazad. Mijenjamo pozicije, ali ribe nema. Najednom, vjetar je naglo promijenio smjer, a ja poučen našim Jadranom zagovaram odlazak. Petr, naš dežurni vječni pesimist bez puno razmišljanja prihvaća moj prijedlog, a i Bođa se usuglasio, tako da smo krenuli nazad unatoč Michalovom neodobrajućem pogledu . Ionako se priprema zajednička večera za par sati , a ulov ne opravdava ostanak. Putem nas je oprao pljusak i vjetar se digao, ali sa našom norveškom verzijom Elana 401 sa Hondicom od 8 KS, bez problema stižemo do baze. Na kraju sa sigurnog gledamo kako se dižu valovi u fjordu, i nitko se ne buni što smo doma.

Inače, fjordovi su na jednu ruku super. Možeš se sakriti, vjetar ti previše ne smeta. S druge strane, mogu biti poprilično opasni. Kako su stijene koje se uzdižu poprilično strme i visoke, ne vidiš da ti se približava nevera, a ona može biti poprilično opasna kada se vjetar raspuše u smjeru fjorda. Tada strme litice samo još više usmjeravaju vjetar u fjord, pa za tren bude panika.

Nitko ništa nije ulovio, pa vadimo Michalove vrše i na brzinu imamo mezu od rakova. Inače, prije nego što sam došao, ulovili su čak i 2 hlapa, što je rijetkost s obzirom da su vrše bacane s obale. Slijedi zajednička večera, upoznavanje sa ostatkom ekipe, dodjela nagrada za najveće ribe, te ekipne nagrade. Ja sam uprskao naš rezultat, jer nisam bio od početka s dečkima, a i izgubili su dan ribolova čekajući mene kada sam dolazio. Sve to odlazi u drugi plan, jer je večera bila savršena. Budući su među nama bila 2 profesionalna kuhara - Ivoš koji je taj dan imao imendan, i Jarda - veseljak prodorna glasa  koji već godinama budi Michala, koji buđenje naprosto ne podnosi, a pogotovo ne njegovo. Obilje hrane i pića, dobro društvo i u 6 ujutro smo se doklatili do naše kućice.

Budimo se "na vrijeme" ignorirajući Jardino "Miiišooo stavaaaj!!!!" i neki više, a neki manje mamurni ispijamo kavu i stavljamo nešto u zube na brzaka, jer nam je zadnji dan ribolova na ovoj lokaciji, a najavljuju nevrijeme navečer.

Odluka pada da idemo na "sadke" - češka riječ za kaveze. Meni se baš previše ne sviđa ta ideja, ali ipak sam tu prvi puta. Michal inače ne voli kaveze, ali žele da napokon ulovim ribu. Bođa ostaje doma liječiti se od mamurluka, dok mi pola mamurni s podočnjacima krećemo u novi boj! Nakon sat vremena smo na poziciji, ali riba neće. Par puta lovimo konope od kaveza (na 100 metara od bova) ali tu su i lovne dubine malo drugačije. Uglavnom se lovi između 100 i 200 metara dubine.

Mijenjamo poštu i idemo do drugih kaveza još nekih pola sata vožnje, gdje srećemo drugu ekipu sa Jardom koji su plutali i liječili se od prošle noći. Odlazimo malo dalje od njih i zabacujemo udice. Sistem lova je sličan našem jiggingu, samo puno ležerniji. Nema cimanja kao da imaš srčani udar, nego sve pomalo. Najednom smo ih našli i počinje zabava. Riba za ribom. Dubina 120m, ali varalica često ne padne do dna, nego ju "crne treske" uzimaju u po mora. Kako nas vjetar nosi dalje, ribe manje rade, i dubina je sve veća. Imam griz jedne prave i borba traje 5-10 minuta. Izvlačim moju prvu Tresku (običnu), odnosno po naški bakalara. Ne samo da mi je prvi bakalar, nego je, kako se kasnije pokazalo, i moja najveća riba. Bakalar je duljio ravno 98 cm! Naraste on i veći, ali danas je to najveća riba dana! Inače tamo nitko ne nosi vagu, nego svim ribama mjere duljinu, tako da nemam pojma koliko je težak. Prosudite sami! Nakon toga se premještamo i Petr vadi jednu lijepu "crnu".

Uskoro donosimo odluku da krećemo nazad, jer se tamni niski oblaci vide sa otvorenog mora i iz smjera naše kućice, dok drugi čamac ostaje jer riba još radi. Put je bio poprilično valovit (za jedan "Elan 401"), a i kiša nas je lijepo oprala. Vjetar je konstantno pojačavao i kada smo ušli u naš fjord, vidjele su se krijeste u daljini. Pola milje pred lučicom, hvata nas neverin. More prska tako da nitko ništa ne vidi od kapljica, čamac postaje gotovo neupravljiv, tučemo u valove od metra. Naprijed ne možemo jer će nas potopiti, što i nije super ideja s obzirom na temperaturu mora od 9 C, a nazad bi bilo malo religiozno, ali nema druge. Uto nam se, kao u filmovima ukaže jedna stijena pored nas koja pruža malo zaklona. Bježimo do nje dok na trenutke vjetar upravlja čamcem. Skačem u more do pasa i moj neopren propušta u lijevu čizmu , ali uspijevam dovući čamac do plićaka i nasukati ga. Zadovoljni što smo na suhom, tamanimo pljoskicu  koju Petr ima sa sobom dok kiša lije kao iz kabla. Uskoro su se zaredali pozivi, jer vlasnik čamca brine gdje smo, ali druga ekipa se ne javlja. Palimo cigaretu u nekakvom zaklonu i čekamo da se neverin prođe. Nakon pola sata odmjeravamo situaciju i uto se pojavljuje drugi čamac. Svima pada kamen sa srca, krećemo i uskoro uplovljavamo u sigurnu luku. Slijedi fotkanje, čišćenje i filetiranje ribe uz nezaobilazne zdravice.

Na kraju, svi premoreni teškom mukom spremamo stvari i čistimo kuću, jer prvi tjedan je prošao i sutra idemo na novu lokaciju, 500 km sjevernije na obalu mora. Ne sviđa mi se scenario mijenjanja lokacije usred ribolova, kao niti Michalu, ali raduje me što idemo na more. Petr već "optimistično" priziva 3-4 dana nevremena bez ribolova, a ostatak neće biti dovoljan da nađemo ribu. Koji lik  Što je - tu je. Tako je dogovoreno.

Ujutro se ustajemo, punimo Petrov kombi, koji je ujedno i najkomforniji prijevoz  - nas četvorica sa jednim improviziranim krevetom na dva frizera, tako da dvoje mogu spavati istovremeno. Slijedi primopredaja kuće, plaćanje računa i polazak! Sedmero ljudi se vraća u Češku, jer su došli na samo tjedan dana, a nas 11-oro napuštamo Otteroyu i krećemo dalje!

I tako se nađoh na trajektu s početka priče, prepun dojmova iz protekla 2 dana. Put prolazi super i uz pomoć  nalazimo put kroz divljinu i savršenu prirodu do slijedećeg odredišta - Hasvaga!