Riblja evolucija pod ljudskim utjecajem

Već dugi niz godina čuju se priče svih profila ribara, poput: „ima ribe samo je promijenila pozicije“, „riba ne grize kao prije“, „riba je opreznija“,„pozicija je devastirana“, i sve varijacije na tu temu. U svakoj od ovih izjava ima dobra doza istine. Naravno isključivi krivac za sve manje ulova je prelov, no što je sa onim ribama kojih i dalje ima u velikim količinama ali ih se ne može uloviti. Kako to da je nekada riba lovila puno lakše sa gotovo primitivnim priborom a danas te iste vrste koje vidimo na određenoj poziciji ne možemo uloviti. Da li se radi o tome da je riba shvatila odakle joj prijeti opasnost ili je posrijedi nešto drugo?
Shvaćanje i upotreba intelekta u prirodi je isključivo ljudska osobina, uz primjere kod nekih viših sisavaca. Ono što razlikuje čovjeka od ostalih bića je prijenos informacija te učenje od drugih. Ribe ne mogu izmjenjivat informacije niti imaju pamćenje i intelekt sa kojim mogu poimati svijet na naš način. Iako ima indicija da su ribe savanti (pamte samo detalje a ne i širu sliku) to ne objašnjava zašto se mlađe ribe ponašaju opreznije jer naprosto je nemoguće da je svaka riba u moru bila u doticaju sa svakim alatom i preživjela. Ne samo to nego ribe ni ne mogu vidjeti svijet svojim očima na isti način kao ljudi jer ih je većina kratkovidno i ne vidi boje a oslanjaju se na nama nepoznata osjetila poput vibracija, njuha, pa čak i električnih impulsa. Postoji preko 400 različitih vrsta riba u Jadranu i svaka ima različite osjetilne osobine. Česta zabluda je dodavanje ljudskih karakteristika drugim živim bićima. Jedino u čemu su slične sa ljudima je to da je svaka riba iste vrste različitih osjetilnih osobina. Neke čuju npr. brujanje brodskih motora i sasvim im je svejedno što ljudi izvode na površini, dok drugima zvuk smeta do te mjere da bježe u dubinu i niti ne jedu.

Prijenos neodgovornosti

Jedan čovjek u dalekoj zemlji može izumiti ribolovni alat koji će u roku od godinu dana koristiti svi ljudi koji nikada uza svo znanje takvog se izuma ne bi mogli dosjetiti. Treba nabrojati samo neke od izuma najnovijeg doba koje koriste gotovo svi a da o njihovim posljedicama uopće ne razmišljaju. Motorni pogon, zamrzivač, kvalitetniji i jeftiniji materijali, razni instrumenti poput fishfindera, GPS-a, itd... Uz preuzimanje tuđih izuma i proizvoda nažalost ne dolazi do preuzimanja odgovornosti i znanja o utjecaju toga tuđeg izuma na okoliš. Stoga društvena evolucija uvelike kaska. Znanost u ovom slučaju ne može donijeti konkretne rezultate jer treba proći neko vrijeme da bi se osjetio utjecaj određenog izuma na okoliš i sve uz pretpostavku da su ostale stvari nepromijenjene te uz procjenu stanja sustava prije upotrebe tog izuma. U prijevodu nikad hipoteza u potpunosti ne može biti prihvaćena ili odbijena. Jedan od najgorih posljedica je izmjena okoliša odnosno sustava koji je polagano i prirodno građen tisućljećima. Sustava koji je sve do nedavno bio u vrhunskom skladu i ravnoteži a danas taj sustav više nema nikakvih pravila i svako malo nas iznenadi sa nečim do tada neviđenim. Negativna posljedica toga je da ne možemo planirati svoju budućnost i imat održivi razvoj. Razmišljate li ikad zašto istodobno govorite da ribe ima i ribe nema? Velik dio odgovora je u narednom dijelu teksta.

Primjer izbjegavanja konopa

Ludar je sigurno alat koji od svih najviše izlovljava bijelu i oboritu ribu. Ludar lovi ribu na način da se sa konopom proizvodi zvuk koji je neugodan ribi te stjera ribu u plićak gdje ju se ogradi mrežom. Zamislite sada jato od 200 riba. Tih 200 riba su genetski različite, neke imaju slabije razvijenu bočnu liniju a neke reagiraju drugačije od ostalih te odvažno bježe preko konopa. Pretpostavimo da je takvih riba u tom jatu bilo 10 a ostalih 190 je poginulo čovjekovim utjecajem. Što će se dogoditi sa ovih ostalih 10 koje su preživjele. Međusobno će se mrijestiti, možda će se to jato pomiješati sa nekih drugih 200 iz nekog drugog jata a možda će se mrijestiti samo primjerci iz tog jata. Te ribe koje su se mrijestile prenijeti će svoje gene na novu generaciju, te iste gene koje su ih razlikovale kao pojedince sa ostalim ribama koje su poginule. To ujedno i znači da će od budućih 200 riba novije generacije recimo njih 30% imati „oprezne ili gluhe“ gene, ako su se mrijestile sa drugiih 200. I tako iz generacije u generaciju korištenjem istog alata na istim pozicijama preživjele ribe postaju sve „pametnije“ iako one same nisu ni svjesne da su pametnije. Na kraju će se dogoditi to da će ulov tradicionalnim alatom na toj poziciji biti gotovo nikakav a neki drugi alat. npr. panula ili vertical jigg će na toj istoj poziciji ostvarivati izvanredne rezultate. Ista prirodna selekcija vidljiva je kod svake vrste riba koja se lovi bilo kojim alatima.

Primjer podvodnog ribolova

Jedna od najdražih lovina podvodnih ribolovaca je šarag. Starije generacije podvodnih ribolovaca pamte ga kao vrstu koja bi se ili našla u rupama ili vrlo brzo natjerala u rupu na prvi znak opasnosti. Šarzi su kroz svoju evoluciju naučili da im rupa donosi sigurnost i pojava podvodnih ribolovaca je ubrzo to promijenila. Šarzi su se u plitkim šargerama bez nekog većeg napora lovili jer bi bili lake lovine. Oni šarzi što su odabirali dublje zaklone su bili teži lov stoga je vrsta lagano prelazila iz plitkomorske u dublju da bi danas na mnogim pozicijama u jadranu šarag postao nedohvatljiv svim podvodnim ribolovcima koji nisu sposobni zaroniti i pregledati rupu dublje od 30 metara. Također kako ova riba ni nema nekog ozbiljnijeg prirodnog neprijatelja ona jednostavno može driftati u plavom stupcu mora i stajati tamo satima bez da osjete potrebu za morskim dnom. Šarzi koji su preferirali takvo ponašanje preživjeli su ruparenje. Da šarga ima gotovo posvuda po Jadranu sjedoće svi koji rone u moru, velika jata je lako uočiti ako napravimo čeku na pravoj poziciji no to veliko jato ne ulazi u rupe a rijetko se i približava ribolovcu. Zašto ne ulazi u nama dostupne rupe već stoji u plavom stupcu ili odlazi u dubinu rezultat je prirodne selekcije odnosno našeg agresivnog napada na one koji su nam bili lako dostupni. Šarzi prilagođeniji na život u dubljem moru i opreznom životu u plavom stupcu mora postali su genetski dominantni.

Primjer promjene veličine zrelosti

Poznata je činjenica da su danas gotovo svi arbuni od veličine 10 cm već spolno aktivni. To nije zato što su arbuni naglo postali pametni već je došlo do selekcije u cijeloj populaciji. Ako se konstanto u kočarskim ulovima love manje ribe bez da im se da šansa da dožive zrelost neminovno je da će na kraju doći do toga da će određena količina manjih riba koja je imala gene ranijeg sazrijevanja biti dominantna u budućim populacijama. One ribe koje su se mrijestile prije nego su bile uhvaćene te su prenijele svoje gene na sljedeću generaciju. Ribe koje su evolucijski dominirale sa kasnijim mrijestom više nisu bile sposobne oduprijeti se utjecaju čovjeka i učestalim kočarskim prelovima. Teško je reći da li je to dobro ili loše za čovjeka, ali svaka nagla promjena u okolišu ne može biti dobra za taj okoliš jer jedna promjena vuče za sobom lančanu reakciju koja na kraju ima odraz gotovo na cijeli sustav. Svi organizmi se moraju mijenjati da bi preživjeli inače bi već davno bili izumrli s obzirom koliko ima malo prostora ostavljamo. Jedna od čestih nuspojava utjecaja čovjeka je pomaknuti mrijest. To se isto može prepisati prirodnoj selekciji. Neke ribe poput Fratra ili Šanpjera se u novo doba mrijeste cijelu godinu a nekada je njihov mrijest bio samo na proljeće. Šanpjeri su također pod velikim pritiskom mreža stajačica i potegača te pogotovo kočarskih ulova koji prolaze preko njihovih područja mrijesta. Nakon nekoliko generacija sve više i više će u populaciji dominirati oni geni koji su se prilagodili čovjekovoj devastaciji.

Jednosezonski glavonošci

Lignje su se uvijek parile cijele godine ali pod najvećim udarom su upravo one koje se pare zimi. Prelazak migavicom preko trave na kojoj su ostavile jajašca rezultirat će pogibijom cijele populacije koja se odlučila pariti u to vrijeme na to mjestu. A one koje su produžile svoj mrijest ili ga učinile iz nekog razloga malo ranije te će preživjeti. Do tada prirodno nenormalni geni sve više i više će dominirati. Kad smo već kod liganja, da se primjetiti da je lignju iz godine u godinu sve teže uloviti. Lignje bi trebale biti te koje jako brzo evoluiraju s obzirom da im generacija traje samo godinu dana. Našim starima je lignju bilo jednostavno uloviti sa jednostavnim priborom na svim lokacijama. Jata liganja su uvijek bila velika a lignje i u tako velikim jatima one agresivnije bi uvijek sebi osigurale više hrane. Istina je da je danas broj lignjolovaca te plivarica koje pokupe manje lignje izrazito velik ali na kraju svake godine uz dio onih koje nisu imale prilike susresti se sa tisućama ferala prežive sve koje one koje nisu bile agresivne na naše skosanje ili na beživotan komad plastike. Iz godine u godinu takvih manje agresivnih liganja je sve više u populaciji. Pribor i tehnike evoluiraju zajedno sa lignjama i pretpostavka je da će za deset ili dvadeset godina na tržištu izaći nešto novo što će zasjeniti ono sa čime danas lovimo.
Sve vrste glavonožaca su zasigurno najotporniji organizmi u moru iz jednostavnog razloga što su i najnapadaniji. Hobotnicama doslovno može preživjeti i sa samo jednim krakom. Hobotnice se mrijeste na proljeće i polažu jajašca u rupama od 2 metra dubine pa sve do 100 metara. Kako se već godinama izlovljavaju uglavnom hobotnice koje su se našle u moru plićem od 30 ili 20 metara za očekivati je da će sve manje i manje jajašaca biti položeno u plitke rupe što je i vidljivo svim roniocima sa dužim stažem. Prošle godine su velike hobotnice ležale na jajima na većim dubinama čak i u listopadu. Kod sipa je situacija malo drugačija. Splitsko područje jedno je od poznatijih predjela gdje živi velika količina sipa i te sipe nemaju previše prirodnih neprijatelja koliko ih imaju na otvorenom moru. Na otvorenom moru treba što prije narasti da bi se dominiralo a u kanalima veličina nije važna. Pošto se na proljeće mrežama zatvaraju migratorna područja jer sipe isključivo polažu jajašca u plitkom moru. Za očekivati je da će preživjeti upravo one sipe koje su prolazile kroz mreže, to znači manje. Jasno je vidljivo da je danas u kaštelankom zaljevu postala rijetkost uloviti ili vidjeti sipu veću od 20 deka a takve sipe su već spremne na polaganje jajašaca.

I tako iz vrste u vrstu, iz situacije u situaciju mogli bi nabrajati različite promjene koje smo uočili kod svega u ovom našem moru. Umjesto da ih sada sve nabrojimo probajte se vi sjetiti neke vrste, kako smo je prije lovili, kako je danas lovimo, kad je danas lovimo, koliko često je ulovimo, koliko je ima u moru, gdje danas ta vrsta obitava a gdje smo je nekad viđali. Nakon što date odgovore na sva ta pitanja pokušajte ih povezati koristeći se evolucijom, odnosno njihovom genetikom i rapidnim čovjekovim utjecajem kao selektora.