Na glavni otok je stigao nekakav mali teretni brod koji prevozi cement i građevinski materijal za Novu Gvineju. Ne ide direktno nego najprije na otok Seram pa onda dalje. Moj stari je odlučio da će otići sa brodom, jer hoće otići malo u džunglu, a ja ču ostati tu još par dana pa ću otići sa Pelni brodom, pa ćemo se kasnije naći na Sulawesiju. Brod polazi tek popodne, tako da nema žurbe. Nakon doručka mu pomažem spakirati neke stvari, pa idemo jos malo prošetati po selu do ručka. Nakon ručka će ga do glavnog otoka odvesti jedan tip iz sela koji ide tamo u "shopping". Barka je spremna i ja mu pomažem natovariti stvari. Pozdravljamo se i ja se vraćam u kuću. Vrijeme je da malo zaronim. Odlučujem da ću ići probati zaroniti sa obale na istočni greben. Pješke nije baš tako blizu, pa uzimam sa sobom jednog lokalnog pomoćnika. Na plažu stižemo tek nakon više od pola sata. Hodajući po suncu sam po putu popio već jednu od boca sa vodom koje sam ponio sa sobom na ronjenje, pa šaljem pomoćnika da ubere koji kokos. Nekako ih otvaram sa ronilačkim nožem i sadržaj pretačem u praznu bocu. Jedan prosječan kokos obično sadrži oko pola litre tekućine.
Ostavljam hlače, naočale i još par stvari dečku na obali i objašnjavam mu da me prati sa obale, budući da ne znam kako će se mijenjati struje i u kojem smjeru će me nositi. Polako zaranjam. I tu je kao na većem djelu otoka dno najprije pjeskovito, pa postepeno prelazi u hridinasto. Struje za sada nema. Na ovom djelu je rub na svega dva metra dubine pa pada pod kutom od 45 stupnjeva u duboko. Nakon ruba dno je pjeskovito i prošarano većim nakupinama grota obraslim raznim koraljima. Na ovom djelu su dosta zastupljeni koralji u obliku glavica salate i koralji slični grmlju od jelenovih rogova.
Postavljam se na par čeka na nekih 8 metara, ali ne primjećujem ništa zanimljivo, pa odlučujem malo "prokopati" po rupama kojih ovdje ima puno. Ubrzo primjećujem jastoge. Nisu baš pretjerano rasprostranjeni i ima ih samo na određenim mjestima. Jastoge mi je nekako zao loviti, rađe ih samo promatram sasvim iz bliža. Nisu maleni, ali bi još mogli narasti, pa ih puštam na miru. Primjećujem, kao sto sam i očekivao na ovakvom terenu, koraljne pastrve. Njima naročito pašu područja na kojima je pješčano dno prošarano "oazicama" grota i koralja. U slučaju da primijete dolazak ronioca one će se polako početi udaljavati prema sljedećoj nakupini koralja, a ako ni to nije dovoljno krenut će prema dubokom, ali će se ubrzo u širokom luku vratiti na "njihovu" grotu. Čini mi se da je nekako najbolje prići sa strane, dakle sa iste dubine. Preporučljivo je zaroniti nešto dalje na način da pastrva ne primijeti naše spuštanje na dno. Nakon toga slijedi šuljanje, koje mora biti jako tiho i pažljivo, bez ikakvih naglih pokreta. Nakon što je pastrva primijetila ribolovca neće strelovito pobjeći, kao neke druge vrste riba, već će se postaviti frontalno prema ribolovcu, a obično, nedugo zatim, riba će se postaviti u bočni položaj. To je trenutak kad treba pucati. Naravno ako je riba na sigurnom dometu. U protivnom, trebat će se potpuno smiriti i nastaviti opet, sasvim polako, tek kad se riba opet malo primiri. Ako se nastavi sa napredovanjem, pa makar jako polakim, dok je riba u boćnom položaju i promatra nas, ona će sigurno pobjeći.
Koraljnu pastrvu se mozže koji put "skinuti" i tako da joj se približavamo toliko polako i uznemirimo samo do te mjere da će se postaviti pred ulaz rupe, ali neće ulaziti jer će se tu osjećati dovoljno sigurno, ako se ne budemo približavali pre agresivno. Prvu pastrvu (Coronation trouta) hvatam upravo na taj način. Sasvim polako se približavam a čim primjećujem da se zaustavlja pred rupom zaustavljam se i ja, te se sakrivam iza obližnjeg kamena. Sasvim ispružavam ruku u kojoj držim pušku te okidam. Pogađam je malo pre visoko, ali neće se skinuti. Pastrve imaju prilično tvrdu kožu.
Primjećujem da se dublje pojavljuju jako izražene gromade kamenja. Uzdižu se sa dubine oko 25 metara a visoke su oko 10 metara. Dobro se pripremam na površini pa zaranjam. Polako zaranjam do dna u potrazi za kojom rupom u kojoj bi se mogla sakrivati koja kirnja, međutim nailazim samo na many spoted sweetlipse. Veliki su, ali se sklanjaju u rupe čim me primjećuju. Vračam se na površinu. Prije slijedećeg zarona se pomičem jedno 20 ak metara, pa zaranjam. Iz zida strše dosta velike "police" i na njima se također ponekad može naletjeti na koraljne pastrve, ali samo na točkaste. Coronation troutovi ne vole okomite zidove, nego blaže položena dna prekrivena kamenjem i pijeskom.
Spuštam se na dno i razgledavam oko sebe. I tu Primjećujem sweetlipse, ali uvijek treba provjeriti ako ima čega "pametnijeg". Lijevo od sebe uz sam zid uočavam lijepu koraljnu pastrvu frontalno okrenutu prema meni. Polako se približavam i šuljam uz sam zid. Da nisam imao dovoljno zraka morao bi izroniti, a ne brzopleto krenuti na ribu, što bi vjerojatno samo rezultiralo njenim bježanjem. Na idućem zaronu bi me opet čekala na istom mjestu. No zraka imam dosta pa polako napredujem. Cijelo vrijeme se sakrivam iza izbočina u grebenu. Kad polako izvirujem primjećujem da je pastrva još tu, no i ona je mene primijetila pa počinje okret za bijeg. Pucam istog trena i pogađam je, doduše malo pre nisko, ali nema šanse da se skine. Lijepa je.
Više puta se desi, pogotovo ako je pastrva velika, da pobjegne odmah nakon što smo mi krenuli sa šuljanjem. U tom slučaju ćemo lijepo sasvim prikriveni "odraditi" šuljanje i tek na kraju shvatiti da pastrve nema nigdje ;) Kod velikih pastrva direktan prilaz obično ne pali. No što je dubina veća one će biti opuštenije.
Počinje me polako nositi struja. Dno opet malo blaže pada, ali je još uvijek dosta razvedeno sa razbacanim hrpama kamenja. Zaranjam i malo pregledavam dno. Na ovom dijelu ima black tip reef sharka i neprestano plivaju u svim smjerovima. Uopće ne obraćaju pažnju na mene. Paralelno uz obalu se pojavljuje jato rainbow runnera, pelagičke ribe iz porodice Carangidae, makar uopće ne liče na ribe iz te porodice. Oblik tijela imaju kao jako izduljena lopta za rugby, sa malim ustima i par uzdužnih plavih i žutih pruga na srebrnkastom tijelu, koje na gornjem dijelu prelazi u tamno plavu.
Jato čine ribe od nekih 4-5 kila. Zaranjam na nekih 10 metara i krećem prema njim. U prvom trenutku se raspršuju na sve strane, ali se jato odmah zatim i skuplja. Čim mi prvi ljepši prolazi ispred puške okidam. Pogađam ga u sredinu tijela, a on za ribu te veličine, pruža relativno jak otpor i pokušava se osloboditi strijele. Pogođeni rainbow runner neće bježati u dubinu nego će se nepravocrtno gibati u svim smjerovima čak iskačući iz vode. Baš zbog toga sam nemalo iznenađen kad na njega nasrće jedan black tip. Na samo tri metra od mene, na istoj dubini raspolavlja ribu. Obično morski psi napadaju pogođenu ribu koja bježi u dubinu, pa dolaze u pliće tek kad ribolovac privuče ribu prema sebi, pa je zato ta reakcija malo neobična.
Nastavljam dalje i sa površine promatram dno. Vidljivost nije baš najbolja, pa zaranjam na jedno 10 metara i tako lebdim iznad dna koje tu nešto blaže pada, ali ima zanimljivih grota za kirnje i pastrve. Na jednom od od takvih zarona primjećujem kirnju koja se zavukla u grotu. Nakupina koralja je visoka oko dva metra, a ima promjer oko četiri. Pripremam se na zaron i cijelo vrijeme držim kamen na oku da ne bi slučajno promijenila sklonište. Polako se spuštam prema rupi. Kirnja je okrenuta glavom prema meni. Ciljam i pucam pod kutom od oko 45 stupnjeva prema dnu. Pogađam je među oči, dakle malo pre nisko. Riba počinje divljati i uvlači se u rupu. Ne namjeravam se hrvati s njom nego samo hvatam špagu i brzo je obmotavam oko prve izbočine pa se vračam na površinu. Na idućem zaronu kontroliram situaciju. Kirnja se malo uvukla u rupu i progurala strijelu kroz drugi otvor, koji je međutim pre malen da bi je izvukao kroz njega. Morat ču je najprije gurnuti natrag pa izvući kroz otvor kroz koji sam pucao. Polako je guram natrag, a unutrašnjost grote je na sreću glatka pa se ne uspijeva zaglaviti škržnim poklopcima.
Cijelo vrijeme imam na umu ono što se baš tu u Indoneziji desilo jednom njemačkom ribolovcu. Upucao je kirnju, baš kao ja, samo veću. Te se postavio pred rupu. Uplašena riba je pojurila prema njemu i probila mu pluća strijelom koja joj je virila iz glave. Zato nakon što guram strijelu u rupu, cijelo je vrijeme držim na oku te grabim i izvlačim iz rupe. Kirnja je još potpuno živa te se počinje vrtjeti oko svoje osi. Izranjam s njom na površinu te hvatam za oči. Ubrzo je dokrajčujem. Međutim za izvlačenje strijele mi je trebalo još najmanje 15 minuta ;)
Počelo je malo dizati more i vidljivost se prilično smanjuje, pa se pomičem malo u pliće, u nadi da će po rubu proći koji blufin trevally. Međutim nema im ni traga pa se spuštam na dno da sačekam koju papigu. Bez problema pogađam prvu te izranjam. Druga, koja je vidjela kako joj je završila kolegica, je međutim bila puno opreznija. No na kraju je i ona naletjela na moju Pathosicu ;)
Prije povratka na obalu odlučujem ipak zaroniti još par puta malo dublje. Na drugom dubljem zaronu primjećujem koraljnu pastrvu, ali i ona mene. Počinje uzmicati prema dubini, a ja padam za njom u slobodnom padu. U ovom slučaju ne bi imalo smisla nikakvo čekanje ni prikrivanje, jer se nebi vratila. Polako joj prilazim, ali je još uvijek dosta daleko. Vidim da se distanca ne smanjuje, pa usprkos velikoj udaljenosti odlučujem pucati. Ipak je uspijevam pogoditi, doduše slabo, pre visoko, ali nije uopće bitno, jer iskreno nisam uopće očekivao da ću je skinuti jer je bila i daleko i u pokretu. 
Odlučujem se vratiti na obalu, gdje me već nestrpljivo čeka moj pomoćnik. Oduševljen je kad vidi kirnju ( to oduševljenje ga je kasnije popustilo kad je shvatio da će ribu on nositi natrag do sela ). Umoran ali zadovoljan se vraćam u selo. Pomoćniku dajem kirnju, a veliku pastrvu nosim poglavici sela. Ostalo završava kao i obično na gradelama ;)
