Na sjevernom dijelu otočja postoji jedan malen nenaseljen otok dužine oko 500 metara, a još jedno sto metara sjevernije iz mora izviruje stjena bez vegetacije duga oko 50 metara. Otok i hrid su povezani pličinom koja ne prelazi 5 metara dubine. Okružuje ih duboko more. Rub je na zapadnoj strani okomit, dok na istočnoj strani pada pod kutom nekih 45 stupnjeva. Ribari su mi rekli da se na sjevernoj strani, oko hridi, često znaju zadržavati velika jata trevallya, ali kao što je več rečeno, nitko ne može garantirati da ćemo naići na njih. Odlučujemo probati. Oko 10 sati već polako krečemo. Do otočića ima nešto više od sat vremena. Vrijeme je kao i obično sunčano a ja se osjecam odlicno. Nisam doruckovao nista pa u barci jedem kekse i banane. Stizemo do otocica, a ja kažem šoferu da napravimo krug oko hridi da vidim kakvo je dno. Pličina se proteze oko 50 metara oko hridi. Voda je kristalno čista i more mirno pa se i iz barke odlično vidi dno. Srce mi svakog puta poskoči kad vidim kako rub odjednom nestaje u dubinu. Jedva čekam zaroniti. Odlazimo skroz do hridi i ja se počinjem oblačiti. Ubrzo sam u vodi. Voda je izuzetno čista. Zaranjam par puta u plitkom, na oko 5 metara za zagrijavanje, pa polako krečem prema rubu. Na ravnom dijelu baš i nema ribe. Time mislim na "zanimljivu" ribu. Papiga, riba kirurga i sitne ribe ima puno.
Došavši do ruba primječujem da na oko 10 metara postoji dosta velika izbočima širine oko 5 i dužine oko 20 metara koja strši iz ruba. Zaranjam do drugog ruba da uspijem proviriti u dubinu, ali nailazim na nakupinu kamenja i par sweetlipsa i bez razmišljanja pucam u jednog many spoteda.
Na idućem zaronu primječujem lijepog maori snapera, koji suprotno mojim očekivanja nakon što me vidio kreće u plitko. Polako izranjam i pratim ga jer me baš zanima kamo namjerava ići. Dno je na tom dijelu prilično ravno bez nekog naročito izrazenog kamenja ili zaklona. Odjednom ga gubim iz vida. Nije mi jasno kamo je mogao nestati. Tek tada ispod mene primječujem koraljnu tvorevinu sličnu velikom "otcvalom kupusu" promjera oko 3 metra. Znam da se maori snaperi u opasnosti znaju zavlačiti u rupe, ali tu mi se ne ćini da ima ičega sličnog. Malo se skoro blesavo osječam ( kao da tražim mobitel ispod tanjura ), ali ipak odlučujem zaviriti. Prilazeći primječujem da su ulazi toliko plitki da bi se morao postaviti horizontalno kako bi ušao. Zavirujem glavom i ne primječujem ništa jer je prilično mračno. No ubrzo mi se oči privikavaju na smanjenu vidljivost i uočavam odbljesak njegovog tijela. Sam sebi se nasmijem i odlazim na površinu. Neće ići nikamo. 
Budući da je barkarijol udaljen jedno 200 metara i neda mi ga se zvati, morat ću pucat 130 kom u rupi. Ostavljam samo jedan laštik i zaranjam. Glavu prislanjam na ulaz i polako uvlaćim pušku ispod koralja. Da me sad netko vidi, si mislim ;) Snaper je još uvijek na istom mjestu. Ciljam i pogađam ga u sredinu tijela iza glave, jer mi njegova glava u trenutku pucanja nije bila vidljiva, a nisam htio provirivati kroz neki drugi otvor da ga nebi slučajno uplašio i potaknuo na bjeg iz skloništa. Čim sam ga upucao se počinje "ritati", a ja se vračam na površinu. Na idučem zaronu shvačam da ga neću uspjeti izvući kroz rupu kroz koju sam pucao. Pomićem se na drugu stranu i uspijevam nekako dohvatiti najprije strijelu, pa onda i njega, te ga izvlaćim vani. Odmah mu "skračujem muke" pa izranjam.
U međuvremenu je moj stari već dozvao barkarijola, pa ulazim u barku. Odlučujem se malo pomaknuti južnije i pregledati cijelu istočnu stranu. Dno na cijelom djelu blaže pada prema dnu i ne izgleda previše atraktivno jer je sve prilično ravno. Grote i koraljne nakupine se počinju pojavljivati tek na nekih 17-18 metara. Prije nego što sam uopče zaronio uočavam velikog trevallya kako polako patrolira paralelno s obalom nekih 8 metara ispod površine. Po vertikalnim prugama na tijelu se vidi da je velik, ali i daleko. Pokušavam polako krenuti prema njemu, ali on samo nastavlja svojim putem, te sasvim polako kreće u dubinu. Nema smisla da se uopče "palim" jer je sasvim izvan dometa.
Oko mene ima dosta zelenih papiga, pa odlučujem skinuti koju prije nego što zaronim. Postavljam se na dno i čekam. Koliko god "blentavo" izgledale to su prilično oprezne ribe i nije ih baš lako uhvatiti, jer su stalno u pokretu i nepravocrtno se miću.
Skidam prvu "u letu" pa se vraćam na površinu. Na idučem zaronu sam jednu iznenadio dok je bila zauzeta grickanjem koralja. Papige se hrane koraljima, kao i bumphead parrotfishi, koje samelju i iz njih izsišu crvolike životinjice.
Skidam prvu "u letu" pa se vraćam na površinu. Na idučem zaronu sam jednu iznenadio dok je bila zauzeta grickanjem koralja. Papige se hrane koraljima, kao i bumphead parrotfishi, koje samelju i iz njih izsišu crvolike životinjice.
Krečem još malo južnije. Dno još uvijek blago pada, ali se ipak na nekih 18-20 metara stvara malo izraženiji rub. Nakon njega dno opet dalje blago pada. Zaranjam u nadi da ću sa njega vidjeti nešto zanimljivo. Na prvom zaronu primjećujem tri lijepa blufin trevallya, ali su jednostavno pre duboko i pre brzo se miću, pa izranjam. Pokušavam zaroniti još jednom u slučaju da naiđe nešto malo pliće. Stojim tako na rubu i promatram prema dubljem. Okretom glave pregledavam cijelu vizualu od krajnje lijeve do krajnje desne strane ali ništa. U tom trenutku primječujem da se jedno 6-7 metara isprijed mene nešto pomaknulo. Shvačam da se radi o kirnji. Tako se dobro stopila sa okolinom da je nebi primjetio da se nije pomaknula. Pomaknula se iz frontalnog u bočni položaj. Spuštam se polako jos par metara dublje i pucam. Pogađam je u kičmu, ali nisam je uspio probiti. Već sam počeo izranjati no shvačam da se pera uopće nisu otvorila i da ću najvjerojatnije izgubiti ribu ako je skroz ne probijem. Zaranjam do kirnje i jednom rukom je hvatam za oči, a drugom pokušavam gurnuti strijelu kroz tijelo. Strijela se oslanja ravno na kičmu pa je ne mogu probiti. Malo je izvlačim, pa zabijam malo iznad kićme i konaćno probijam ribu. Jako tjesno stojim sa zrakom. Previše sam se zadržao. Ipak uspijevam izroniti bez problema.
Struja me sasvim polako počinje nositi prema jugu, što mi paše, a ja izvodim zarone na oko 20 metara, pa puštam da me polako nosi uz rub. Nadam se da ću uočiti još koju kirnju jer je teren ovdje "kao rođen" za njih. Dno je lijepo razgibano sa izrazenim grotama i puno procjepa. Na jednom od idućih zarona primječujem jednog bluefin trevalija koji prolazi između mene i obale. Ne uspijevam na vrijeme okrenuti pušku, ali se ipak okrečem jer se blufin trevallyi znaju dosta puta vratiti i još malo pobliže izviditi situaciju. I ovaj se vratio i prošao na metar isprijed puške. Pogađam ga točno po sredini tjela i izranjam. Povlaćim ga za sobom na površinu i kaćim za bovu. Opet zaranjam i postavljam se između dvije izboćine na 18 metara. Ispod mene vidim jato midnight snapera, ali niti ne pomišlja da bi prislo. Već sam pri kraju sa zrakom kad na mene kreće jedan manji. Pucam na njega jer veći i onako neće prići. Pogađam ga. Rub je na ovom djelu još dublji, a ja i dalje zaranjam u potrazi za kirnjama. Po neznam koji put zaranjam i na nešto vise od 20 metara ugledam kirnju. Čim me primjećuje kreće prema rupi, no uspijevam pucati i pogađam je bočno u glavu. Usprkos tome uspjeva se zavući u rupu. Držim nategnutu špagu, kako bi mi je što manje "uzela" i krećem na površinu. Odmaram se pa opet zaranjam jer me jako zanima kakva je situacija. Dolazim pred rupu i primječujem da je uspjela uvući oko metar špage za sobom. Kirnju ne vidim. Vidim samo kraj strijele oko metar od ulaza u rupu. Ne izgleda ni malo dobro. Izlazim na površinu. Objašnjavam starom kakva je situacija i neka malo bolje pripazi na idučem zaronu jer će vjerojatno malo potrajati. Dobro se pripremam na površini. Kirnja je na 24 metra a ja sam već malo umoran. Po špagi se polako spuštam i dolazim pred rupu. Mulj se malo slegao pa sad malo bolje vidim. Vidim zadnji dio ribe. Rukom uspijevam uhvatiti strijelu i odlučno je povlaćim prema sebi, ali glava zapinje. Međutim kirnja je u tom trenutku trznula i uspijevam osloboditi glavu. Snažno još jednom povlačim i izvlaćim kirnju iz rupe. Povlačim je prema površini a nakon nekoliko metara ispuštam i samo natežem špagu. Izlazim na površinu i povlačim je prema sebi.
Sretan sam što nisam izgubio ni strijelu ni kirnju.
Vračam se malo u pličak. Nema nićeg zanimljivog, pa opet malo pucam na papige. Na ovom dijelu ima dosta black tip sharka, ali su prilično sramežljivi pa ćim primijete ronioca nestaju u dubinu. Hvatam još dvije papige te zovem barkarijola. Možemo polako ići natrag. Opet me kao obično nakon ronjenja hvata glad, pa se bacam na sve što je ostalo na barci. Banane koje su se cijeli dan "kuhale" na suncu baš i nisu nešto, ali gladan sam. Na putu natrag šofer me pita dali može dobiti sweetlipsa za doma. Vidim da mu je malo neugodno dok pita, a to je najmanja riba koju sam ulovio danas. Kažem mu da ću mu dati kirnju i to onu veću. Sretan je kao što bi ja bio da mi netko pokloni helikopter ;)
U selu nas već očekuje delegacija radoznalaca. Uzimamo jednu kirnju, a ostalo dijelimo lokalcima. Naš barkarijol, sa kirnjom u rukama izlazi iz barke i od uzbuđenja zaboravlja je vezati ;)
Našu kirnju režemo na filete i ubrzo je na gradelama. Žena od našeg domaćina je napravila nekakav kolač od kokosa i donijela kompota napravljenog od ovojnice muškatnog oraščića. Perfektna večera.
Nakon večere odlazim na drveni mol. Legnem na daske, stavljam slušalice u uši i gledam zvijezde. Na tropima, daleko od zagađenja i civilizacije ima tako puno zvijezda na nebu da je to teško opisati nekome tko to nikad nije vidio. Izgledaju kao da su na dohvat ruke i ima ih na tisuće. Nevjerojatan prizor. Htio bi ostati tu zauvijek.
