Spavao sam do kasno, a i kad sam se probudio mi se nekako nije dalo izaći iz kreveta. Nekako sam se ipak izvukao i otišao malo vidjeti što se događa. Primijetio sam da starog nema. Pitam ženu od domaćina gdje je, a ona mi kaže da je otišao u selo sa njezinim mužem. Pred kućom srećem grupicu djece koja zna gdje su i odlazim za njima. Nakon par minuta stigli smo do jedne kuće, koja je ujedno i njihova mehaničarska radionica. Moj stari ( inače inženjer strojarstva ), se uhvatio popravljanja jednog vanbrodskog motora. Riječ je o yamahi od 40 konja staroj jedno 30 ak godina. To nije dobro jer znam svog starog, i znam da kad nešto počne ne staje dok ne završi. A s obzirom na stanje motora i alat na raspolaganju ovo bi moglo potrajati. Stari me uvjerava da tu ima najviše pola sata posla i pokušava mi objasniti u čemu je problem, ali me baš ne zanima previše. . .
Meni je važnije nešto pojesti. Jedna gospođa friga nešto slično našim fritulama, pa uzimam jedno 20 komada. Na to stavlja preko još nekakav sirup sličan vrhnju i čokoladu, nije loše. Vračam se do starog, već spreman da počnem dosađivat jer nije gotov, ali na moje veliko iznenađenje već su završili kad stižem. Već je skoro podne pa odlučujemo da ćemo najprije jesti pa tek onda otići na more. Tu nema frižidera ali je dogtooth tuna cijelu noć stajala u ledu pa će biti ok. Lokalci rade žar od vanjskih sušenih kora kokosa. Na takav način se zar napravi jako brzo, ali malo traje, tako da uz zar za gradele treba sa strane imati još hrpu kora u vatri, spremne da se ubace kad počne faliti zara. Nakon što je tuna pečena prelijevam je uljem u koje sam stavio sitno nasjeckanog ružmarina. Bolje od bilo kakvog bifteka ! ! ! Pazim da se ne bi previše najeo, a nakon ručka odlazim naći barkarijola. Ubrzo pronalazim jednog i kažem da bi bilo dobro da odmah krenemo. Barkarijola čekamo na obali sa svom opremom. Dok hodam po plićaku primjećujem par malih, jako zanimljivih ribica, koje se pretvaraju da su suho lisce. Izgledom jako podsjećaju na lišće i samo puštaju da ih struja lagano nosi. Čak i kad ih dodirujem se i dalje "prave lude" i sasvim polako plivaju.( vidi sliku )
Barkarijol ubrzo dolazi i odlučujemo da ćemo krenuti zapadnom stranom. Prva dva kilometra dno pada prilično blago i već se iz barke vidi da nije bas nešto naročito. Počinje se mijenjati tek na dijelovima gdje se kopno strmije, skoro okomito ruši u more. Polako navlačim odijelo, ispijam još malo vode, pa polako zaranjam. Rub je tu izražen, a ima i nešto zaklona, no ribe ne primjećujem. Vidim samo par papiga i odlučujem jednu upucati za zagrijavanje. Papige nisu baš nešto što se tiče gradela ili pečenja, ali za juhu su odlične.
Struja je jako slaba ali me ipak polako nosi prema zapadu, pa tako dolazim do prvog malo izraženijeg rta oko kojeg se zadržava veliko jato midnight snapera. Među njima nema maori snapera ni druge ribe. Postavljam se na prvu čeku da vidim kako se jato ponaša, jer se midnight snaperi na različitim pozicijama koji put jako različito ponašaju. Jato ostaje mirno, na istoj visini i ne izgleda uplašeno. Samo nepomično čekam dok mi prvi ne dođe na domet. Pucam čim se počne okretati i pogađam ga u sredinu tijela odmah iza škrga. Povlačim ga prema sebi prije nego se uopće pokuša zavući u kakvu rupu, kako bi što manje uznemirio jato. Odmah nakon toga opet zaranjam i na isti način hvatam još jednog.
Koji put se na takav način može uhvatiti 4-5 komada prije nego se jato uplaši i promijeni ponašanje, pa treba promijeniti taktiku. Ovog puta se jato dosta brzo povuklo i spustilo malo dublje uz zid, ali i u tom slučaju ako se ribolovac postavi na sam rub opet će oni najznatiželjniji doći iz dubine pred pušku.
Tako se i ja postavljam i čekam. Prilično su uznemireni pa treba prilično duga čeka dok mi prvi ne dođe na siguran domet. Pogađam ga u glavu i odmah povlačim prema sebi. Jato se spustilo još dublje. Nakon par neuspjelih čeka s ruba odlučujem da ću se na idućoj čeki postaviti na jednu izbočinu u zidu jedno 5-6 metara dublje.
Iduću čeku izvodim na nekih 17 metara, a na toj dubini se riba već sama po sebi počinje osjećati sigurnije. Čekam neko vrijeme, ali vidim da ni jedan neće prići, pa se u mrtvom padu spuštam još par metara dublje i pucam na prvoga u dometu. Nije baš najbolje pogođen, ali neće se skinuti. Odlučujem krenuti dalje. Polako plivam uzduž ruba koji je sad opet prilično ravan, ali na nekim mjestima blaže ponire. Na jednom takvom dijelu primjećujem maori snapera. Čim me vidi polako kreće prema dubljem, ali nije pretjerano uplašen, pa ako uspijem pobuditi njegovu znatiželju najvjerojatnije će se vratiti. Postavljam se tako na dno, što niže mogu, budući da baš nema nekog adekvatnog zaklona i čekam. Polako se počinje vraćati, ali se zaustavlja tek izvan dometa i ne želi prići. Odlučujem napustiti zaklon i sasvim polako probati pridobiti još koji metar koji mi fali za siguran pogodak. Dok mu se polako približavam još uvijek stoji nepomičan, a ja pucam čim se počinje okretati. Pogađam ga u bok, malo ispod kičme. Počinje se otimati te se zavlači u prvi procjep, ali ga bez problema vadim. Već iz daljine, budući da je voda bistra, primjećujem dvije velike nakupine kamenja koje strše sa dna. Ako je okolno područje prilično ravno, onda oko ovakvih izbočina sigurno ima ribe, jer je to jedini dobar zaklon u blizini. Dvije nakupine koralja su međusobno udaljene oko dva metra, pa će to biti idealno mjesto za postavljanje na čeku, budući da ču sa bokova biti dobro pokriven. Udubljenje je čak i nešto niže od okolnog dna, pa će to pridonijeti još boljoj kamuflaži. Zaranjam u to udubljenje i sad su snaperi primorani doći pred pušku ako me žele vidjeti. Ubrzo prilazi par komada i ja pucam u prvog koji mi bočno prolazi pred puškom. Opet zaranjam, ali ovog puta su nešto oprezniji, pa se moram malo izvući iz zaklona da bi vidio što se događa. Bacam pogled prema dnu, ali nema ničega. Kao da su nestali. Nakon povratka na površinu tek primjećujem da se jato pomaklo malo više lijevo, ali je opet na visini ruba pa ću se i ja na idućoj čeki morati malo pomaknuti. Zaranjam nešto dalje od mjesta na kojem planiram odraditi čeku i polako se šuljam uz dno. Jato me primijetilo ali se ne udaljava. Polako se samo malo spušta, ali se par komada odvaja i kreću prema meni, prilično samouvjereno. Najbliži, onaj na kojeg sam namjeravao pucati, odjednom mijenja smjer i nestaje, ali druga dva nastavljaju ravno na mene pa pucam na bližeg i pogađam ga u kičmu. Nakon toga se jato opet spustilo dublje i ne diže se više pliće, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se bacim na njih poniranjem. Spuštam se uz sam rub i polako im prilazim, a oni lagano kreću u dubinu. Moram prilično zaroniti ali im se na kraju ipak uspijevam približiti dovoljno za siguran pogodak. Na isti način u idućim zaronima uspijevam uhvatiti još dva komada.
Rub opet postaje malo razvedeniji i ja zaranjam da pregledam nekoliko procjepa okomito u zidu. Na ovakvim okomitim zidovima iz kojih strše veće terasaste izbočine koje se nastavljaju rupama i kanalima u zid je moguće naići i na kirnju, ali u ovom slučaju te izbočine nisu dovoljno izražene, pa se mogu očekivati vecinom sweetlipsi, diagonal bended i many spoted. Ispog jedne volte međutim nailazim na vrstu naranđastog snepera sa crnom točkom na boku. Čim ga vidim pucam i pogađam ga.
Dok stojim na površini i pripremam se na idući zaron prema rubu se zalijeće veliko jato giant trevallya. Nisu baš veliki, oko 12 kila, ali ih ima ogromno. Ne uspijevam ni zaroniti, a već su nestali. Izgledalo je nestvarno za vidjeti. Postavljam se na iduću čeku u nadi da će se vratiti, ali uzalud. Iskreno, nisam se očekivao da će se vratiti, ali morao sam probati.
Na idućem zaronu planiram zaroniti malo dublje uz rub, ali na nekih 12 metara dubine primjećujem maori snapera koji se sakriva iza izbočine. Odlučujem mu probati prići s druge strane. Polako se šuljam uz rub kamena i primjećujem ga, a on mene ne jer me očekivao iz drugog smjera. Ugledao me ali pre kasno. Pucam i izvlačim ga na površinu prije nego se uopće pokuša zapetljati u dno. U blizini nema ničeg zanimljivog pa na idućem zaronu pucam na papigu i uspješno pogađam. Red basovima ovdje nema ni traga. Odlučujem da ću izaći na barku jer ribe ima već dosta. Primjećujem da je "diglo more" pa će biti najbolje da se vratimo. Nakon što prolazimo prvi rt imamo valove direkt u bog, pa je vožnja u tako maloj barkici prilično neudobna. Cijelim putem neprestano praznimo barku ali na kraju ipak stižemo do sela.
Od ribe uzimamo narančastog snapera i jednog maori snapera, a ostalo dijelimo. Gazda je napravio maori snapera u nekakvoj njihovoj peki u lagano pikantnom umaku i bio je izvanredan ! ! !
Toliko sam se najeo da još neko vrijeme nisam uspio ustati sa stola. Napokon nekako ustajem i odlazim u seoski market vidjeti dali je možda stigla coca cola. Kupujem sve ( 4 limenke ) i vraćam se kući. Nakon hladnog tuša odlazim spavati. U glavi mi se još uvijek "vrti" scena velikog jata trevallya ;)
