Nakon razgovora sa par lokalnih ribara odlučujem otići sa barkom na veliki otok (najveći u arhipelagu). Dogovaramo se sa ribarom koji poznaje područje i krečemo. Sa sobom smo uzeli i nešto keksa i banana jer sa tim njihovim barkicama samo do otoka treba sat vremena, pa još toliko nazad. Ribari kažu da se na vanjskoj strani otoka može naletjeti na velika jata trevallya. Po njihovim pričama komadi od 7- 8 kila. Najvjerojatnije misle na big eye trevallye za koje postoji najveća vjerojatnost da ćemo ih sresti, ali oni obično ne prelaze 4 kile. A možda se radi o malim giant trevallyima. U svakom slučaju oni se pojavljuju samo povremeno, tako da nitko ne može garantirati da ćemo uopće što vidjeti.
No u svakom slučaju mi je veliki otok zanimljiv zato jer na njegovom sjevernom dijelu postoji još jedan mali otočić, a između dva otoka je dubok kanal sa dosta jakom promjenljivom strujom, sto je idealna pozicija za nešto veće. Naravno ako naletiš u pravo vrijeme. Za nekih sat vremena smo tamo i ja odlučujem zaroniti upravo u tom kanalu. Struje skoro da nema. Isto nažalost vrijedi i za ribu. Pomičem se malo u smjeru otvorenog mora gdje se dno nastavlja pličinom dubine nekih 12 do 14 metara koja se tek nakon nekih 50 metara naglo spusta u dubinu. Po toj pličini su posipane hrpice kamenja sa rupama sličnima šargerama u kojima se zadržavaju pretežno many spoted sweetlipsi. Rupe izgledaju jako atraktivno, ali u njima nema ničeg zanimljivog. Tek nakon detaljnijeg pretraživanja uspijevam uočiti par sweetlipsa i jednoga hvatam.
Nakon toga pregledavam okolni teren, ali ribe nema. Uočavam tek nekoliko papiga na rubu. Prikradam se sasvim uz dno i hvatam dvije. Već krečem prema barci kad sa moje desne strane primjećujem jato big eye trevallya. Jato se nalazi na nekih 15 metara dubine nekih 10 ak metara od vertikalnog ruba. Odlučujem zaroniti sasvim uz rub pa na dubini na kojoj se nalazi jato krenuti horizontalno na njih. Polako se približavam jatu i prilazim sasvim blizu. U miru ih promatram i tražim nekog većeg, jer, premda svi izgledaju jednake veličine, uvijek se među njima nađe par većih. Jedan takav mi dolazi na domet i pucam. Pogađam ga iza škrga malo ispod kičme. Zalijeće se prema dnu, a ja ga sto brže pokušavam privući prema sebi da sto manje uznemirim ostatak jata kako bi mogao pokušati skinuti još kojeg. Međutim na moje nemalo iznenađenje kad je trevally na neka 4 metra od mene na njega se iz dubine zaliječe blacktip shark, a za njime odmah još jedan. Trevallya su raskomadali u sekundi. Nakon toga jedan se odmah vratio u dubinu, a drugi je polako napravio krug oko mene, pa nestao i on. Malo sam ljut zbog njihove "bahatosti" ali bilo ih je lijepo vidjeti. Pratim rub još nekih 100 metara, ali shvaćam da dok ne pojača struja neće bit ni ribe tu, pa dozivam barkarijola da nas prebaci na neku drugu poziciju.
Odlazimo na unutrašnju stranu otoka. Tu je dno sasvim drugačije. Dosta je razvedeno sa puno izbočina i većih grota. Dno jako blago pada do nekih 6 metara, a nakon toga počinje padati pod kutom od nekih 45 stupnjeva do dubine od 20-22 metra gdje se nastavlja pijeskom. Vidljivost je slabija nego na vanjskoj strani i ne prelazi 18 metara. To je idealan teren za kirnje pa počinjem sa uronima prema dnu, pa paralelno uz rub. Primjećujem kirnju na nekih 20 metara, ali se zavlači u rupu čim me vidi. Na idućem zaronu kontroliram rupu i vidim kirnju, ali je ona guzicom okrenuta prema meni, pa nisam siguran da bi je uopće uspio izvući. Pregledavam grotu sa svih strana da vidim dali ima koji otvor kroz koji bi joj mogao pucati u glavu pa kasnije i izvući, ali ništa od toga. Još jednom gledam kroz rupu u koju je ušla i procjenjujem situaciju. Zaključujem da nema smisla pucati, jer je najvjerojatnije ne bi uspio izvući. Nastavljam dalje.
Na jednom od idućih zarona na dubini od nekih 12 metara uočavam jato od nekih 10-ak velikih barakuda. Ne pucam odmah nego se vračam na površinu jer hoću da ih i moj stari vidi. Stoje nepomično i uopće se ne osvrću na prisutnost ronioca. Najveće u jatu će biti teže od 20 kila. Na površini uzimam 130-ku iz barke i zaranjam. Zaranjam dalje od jata i kad sam u njihovoj visini počinjem im se polako približavati. Prilazim im sasvim blizu i kroz glavu mi prolazi pomisao da kad bi ih sad uhvatila "žuta minuta" mogle bi me raskomadati u par sekundi. Prilazim najvećoj na manje od metar i pol od vrha puške. Makar imaju elegantno i izduljeno tijelo takve mrcine i sa takve udaljenosti je nemoguće promašiti. Ciljam u tijelo iza glave i okidam. Barakuda odjednom trzne i nevjerojatnom brzinom krene prema dubini, a ja se vračam na površinu. Sve tri krute bove, dvije od 8 i jedna od 15 litara su se odjednom potopile, ali u idućem trenu i izronile. Odmah mi je jasno da je nešto puklo.
Povlačenjem špage vidim da je pukao najlon na mjestu gdje je privezan za shark fin ! ! ! Ode nova Pathosica u tri pi........ ! ! ! ! Barkarijol mi odmah dodaje drugu Grandu 110-ku i ja ponovo zaranjam. Barakude su još uvijek na istom mjestu, kao da se ništa nije desilo. Ponovno prilazim kao prvog puta, opet sasvim blizu, ciljam i okidam. Opet identična reakcija, a ja izranjam. Bove opet nestaju pod vodom, ali nakon par sekundi na moje zaprepaštenje opet izranjaju ! ! ! ! Ode još jedna nova Pathosica. . . Ne mogu vjerovati. Opet je puknuo najlon, ali ovoga puta ne na strijeli nego na drugom kraju gdje je vezan za plutajuću špagu. U oba slučaja najlon je bio nedavno mijenjan. Problem je bio u tome što nisam u sistemu bova imao laštike. Sistem je bio donekle elastičan zbog progresivno razmještenih bova, ali ipak pre krut za ribe takve snage. Ali jbg iz takvih stvari se najviše nauči.
Vračam se na barku i uzimam još jednu strijelu. Ovog puta je privezujem dyneemom. Zaranjam i spuštam se do barakuda. Za svaki slučaj ipak ciljam jednu malu. Pogađam je i bez nekih problema, nakon početnog divljanja privlačim do sebe. Struja polako počinje jačati i počinje nas nositi prema tjesnacu. Zaranjam na nekih 15 metara i puštam da me struja na toj dubini polako nosi paralelno uz rub. Ako ima kakve pelagičke ribe naletjet ću ravno na nju. Nakon par urona tako nalijećem na bluefin trevallyja i pucam na njega odozgo.
Pogađam ga i povlačim prema sebi, a u tom trenutku primjećujem da nailazi jedan lijepi skoro sasvim crni giant trevally od nekih 25 kila. Pliva sasvim polako i prolazi na dva metra od mene. Gledam ga i plačem u sebi. Danas jednostavno nemam sreće. Struja je opet oslabila, a ja nastavljam sa zaronima. Već je kasno popodne, pa je vidljivost u dubini već dosta slaba. Na dubini od nekih 16 metara uočavam tri cale cale trevallya kako se motaju oko kamena oblika stola za biljar. Vidljivost je već tako slaba da se moram spuštati uzduž plitkog procjepa kako bi došao do kamena sa trevallyima. Dvaput zaranjam, ali ne žele doći na domet. Na trećem uronu jedan od trojice se odvaja i kreće na mene. Okidam čim mi dolazi na domet i dobro ga pogađam. Na jednom od slijedećih zarona suprotno smjeru struje prolaze dvije dogtooth tune od nekih 15 kila, ali izvan dometa.
Stari već izlazi na barku, a ja odlučujem napraviti jos zadnjih par zarona, jer je upravo vrijeme pred sam mrak period kada su ribe najaktivnije i najmanje pažljive. Struja je sad već sasvim promijenila smjer i opet me nosi prema poziciji sa barakudama. Zaranjam i postavljam se sasvim uz dno na nekih 7 metara jer primjećujem da na mene dolazi lijepi maori snaper. Stojim sakriven iza kamena, uopće me nije vidio. Ide ravno na mene. Kad je na neka 3 metra ( i manje možda ) od vrha puške, me uočava i pokušava krenuti u dubinu. No čim vidim da se počinje okretati okidam i pogađam ga. Strijela ga nije skroz probila, pa odmah krećem na njega i hvatam za škrge. Izlazim na barku. Dosta je bilo za danas. Maori snapera poklanjam soferu i sretan je kao da je Nova godina. Polako krećemo natrag, a ja se bacam na kekse i banane jer sad tek shvaćam koliko sam gladan. Nakon " photo sessiona " smo podijelili ribu, a cale cale trevallya smo uzeli za druženje sa gradelama ! ! !
