Lokalno stanovništvo u Indoneziji ima dosta "zanimljiv" bioritam. Bude se skupa sa kokoškama, čim svane. A onda dalje, sve u kokošjem stilu, i kokodaču. Ne razgovaraju, nego se doslovce deru. Kad bi ih netko slušao mislio bi da se ljudi nisu vidjeli barem 10-15 godina pa si imaju što reći!!! Ali oni se zapravo nisu vidjeli približno 6 sati, i to na malom otočiću gdje se i onako nikad ništa ne događa. Da mi je znati samo o čemu pričaju.
S obzirom na izneseno, pametno je sa sobom nositi i čepiće za uši (spužvaste ili silikonske). Naravno puno ovisi i o mjestu gdje spavate. Ako spavate kod lokalnog "gazde" u selu, kod kojeg je središte događanja, onda vam jutarnje buđenje ne gine. Ja tako oko 5 i pol, kad me prvi put probude, stavljam čepiće u uši i "potegnem" još par sati. Izaći van i napizditi sve da se stišaju ne bi imalo nikakvog smisla, jer jednostavno nebi shvatili što hoću reći. U biti ja bih samo ispao taj "čudan". No oko 11 sati odjednom im zafali poleta i zaspu ko topovi, gdje god tko stigne. To spavanje traje oko 2 sata. Nakon toga se bude i jedu, a oko tri je vrijeme za mali popodnevni odmor na plaži. Tu, na posebno odabranim mjestima, gdje uvijek ima malo povjetarca, imaju na kolčevima zabijenim u pijesak posebne "platforme" za izležavanje izrađene od bambusa i palminog lišća.
Kao sto sam već spomenuo Bnada otoci su poznati po uzgoju muškatnog oraščića (pala, na lokalnom jeziku). Većina stanovništva se bavi time, a upotrebljavaju ga doslovno za sve. Iz vanjske kore kuhaju kompot i prave marmelade, ovojnicu unutrašnjeg dijela (crvene boje) suše i melju, te upotrebljavaju kao začin, a sama koštica je muškatni oraščić kao što ga mi poznajemo. Dodaje se na svu hranu. Od juha, mineštra, u palačinke, u pića, stavlja se na ribu... Marmelada od ovojnice, koju se obično dobiva svugdje na otocima za doručak, ima jako sličan okus kao džem od šljiva.
Nakon obilaska sela vraćam se prema kući, hodajući po plaži. Bistroća i prozirnost mora je jedna od stvari koja će zasigurno impresionirati svakog ljubitelja ronjenja koji posjeti Indoneziju. Boje koje se pojavljuju u pličinama su naprosto nevjerojatne. Za vrijeme oseke na rubnom pojasu koji obično prekriva more mogu se vidjeti na tisuće račića koji žive u pijesku i tu kopaju svoje kanale. Za vrijeme oseke nije ništa neobično vidjeti i murene koje u samom plićaku, u 10 centimetara vode traže hranu. No ja sam danas odlučio otići na koraljne pastrve. Na sjevernom dijelu otoka sam ih već bio uočio dok sam ronio samo sa maskom i perajama. Od mnogih vrsta koraljnih pastrva (bliskih srodnika kirnji), koje pripadaju porodici Serranidae, najčešće se sreću dvije vrste.
Prva je takozvani coronation trout ili koji put se upotrebljava i naziv lyretail grouper. To je riba žarko do tamno crvene boje na gornjoj polovici tijela koja na trbuhu prelazi u žućkastu. Rubovi prsnih, te završetak leđne, repne, te analne peraje su obrubljene žutom bojom.
Druga vrsta je coral trout, ponekad se upotrebljava i naziv leopard coral grouper (zbog pjegica na tijelu). To je riba skladnog tijela sa jakom glavom i jakim čeljustima. Boje mogu dosta varirati, od smeđkaste preko sive do jako tamnih sivih nijansi na gornjem dijelu tijela koje prelaze u svjetlije nijanse na trbuhu. Tijelo je prekriveno mnoštvom plavih pjegica obrubljenih crnim rubom. Boja te šare uvelike ovise i o raspoloženju (strah, ljutnja), i mogu se momentalno mijenjati. U trenucima promjene raspoloženja na tijelu se pojavljuju vertikalne tamne pruge. Meni je to osobno jedna od najljepših riba (u toj kategoriji). U trenutku kad je riba upucana sve šare nažalost nestaju.
Koraljne pastrve su jako tražene zbog kvalitete mesa i tržišne cijene koju postižu. Sve se rađaju kao ženke, pa kasnije, kad prijeđu nekih 40-ak centimetara dužine mijenjaju spol. Jako su teritorijalne i cijeli život ostaju na istom području. Na području na kojem ima koraljnih pastrva skoro pa uvijek ima i kirnji!!!
Barkarijol me za promjenu već čeka kad stižem doma. Krećemo prema sjevernoj strani otoka. Čim uđem u vodu primjećujem razbacano vulkansko kamenje (Banda otočje je vulkanskog podrijetla), oko kojeg se zadržava mnoštvo raznobojnih papiga. U plićaku se redovito susreću i ribe igle koje mogu narasti skoro do metar i pol. Obično se može vidjeti po tri do četiri vrste koje plivaju u odvojenim jatima.
Koraljne pastrve se počinju pojavljivati već na nekih 5 metara (ima ih i pliće koji put, ali obično samo mali primjerci). Coronation troutovi se uvijek, za razliku od coral trouta, nalaze oko manjih ali izraženih nakupina kamenja ili koralja. Ako se promatra iz daljine primijetit će se da se ne miče više nego 2 metra od takve nakupine. Udaljit će se jedino u slučaju neke ozbiljnije prijetnje, pa opet vratiti na isto mjesto nakon nekog vremena. Dakle ne zavlače se u rupe (obično) nego samo udalje. Ako se šuljamo jako polako prema pastrvi neće se osjećati pretjerano ugroženo, pa će se na svakih par metara okrenuti i postaviti frontalno prema ribolovcu. U tom slučaju treba i dalje polako napredovati i pucati u trenutku kad se pastrva ponovno počne okretati kako bi se opet udaljila. I u slučaju da pastrva stoji pored kamena bit će uvijek okrenuta frontalno prema lovcu (ali na pristojnoj udaljenosti) pa treba pričekati da se okrene bočno, u trenutku kad se odlučila udaljiti. Coronation troutovi se nalaze na mjestima gdje je dno ravno ili blago ponire prema dubokom. Teren mora biti pjeskovit sa posipanim nakupinama kamenja i koralja. Nema ih na okomitim zidovima. 
Za razliku od coronation trouta, coral troutovi nisu vezani na neke očite "objekte" ili nakupine koralja. Obično se zadržavaju na samom rubu brakova (brakova sa ravnom površinom kojima rubovi blago poniru prema dnu). Često leže na samom dnu (koje je obično ravno i samo obraslo niskim koraljima i algama) i jako se dobro prilagođavaju šarama na okolni teren tako da ih je koji put teško primijetiti. Nakon što spaze podvodnog ribolovca krenut će prema dubokom. Ako je prilaženje ribi bilo jako oprezno postoji mogućnost da se nakon nekog vremena zaustavi na dnu i postavi u bočni položaj prema ribolovcu. Tada treba pucati, ali su to redovito hitci sa veće udaljenosti. Koji put ih se može loviti i tako da se ponire u mrtvom padu ravno na njih. U tom slučaju će pastrva bočno ležati na dnu i gledati ribolovca. Treba dobro procijeniti trenutak okidanja, jer ako previše čekamo i želimo prići preblizu, pastrva će samo strelovito nestati. Velike primjerke se može sresti i na samim okomitim zidovima. U tom slučaju dolazit će iz dubine i postaviti se "u pola vode" ravno glavom prema podvodnom ribolovcu i tako nepomično lebdjeti. U tim slučajevima treba pucati frontalno jer pastrve neće pustiti mnogo vremena za razmišljanje nego će odjednom nestati u dubinu. Pratiti ih u duboko nakon toga nema smisla, osim ako nisi Martin Stepanek ;)
Nakon što dolazim do nekakvog blago isturenog rta primjećujem par lijepih coronation trouta. Pažljivo zaranjam na priličnoj udaljenosti i polako se šuljam sasvim uz dno. Ima nešto većih koralja pa se uspijem dobro prikrasti. Pastrva me nije primijetila i bezbrižno se postavlja u bočni položaj. Pucam i dobro je pogađam.
Krećem malo prema dubljem u nadi da naletim i na koju kirnju, ali za sada ništa. Iduća pastrva koju primjećujem već polako kreće prema dubljem u trenutku kad sam je ugledao. Dobro sam se nadisao, pa imam dosta vremena da sve pametno odradim. Zaranjam na dno i ne mičem se, a krajičkom oka pratim ribu. Pastrva se nikad neće kao neke druge ribe vratiti prema ribolovcu nakon što ga je primijetila. Ona će se, ako sve odradimo kako treba, nakon nekog vremena jedino zaustaviti. I ova pastrva se polako okrenula prema meni kad je procijenila da više nije u opasnosti. U tom trenutku treba što opreznije i što neprimjetnije početi prilaziti ribi (koristeći bilo kakav i svaki zaklon na raspolaganju) kako bi se ribu dobilo na domet. To mi uspijeva, ali još uvijek sam prisiljen pucati sa prilične udaljenosti. No ribu ipak pogađam.
Dolazim i na sam rt i tu primjećujem coral troutove. Lebde nekih metar iznad ruba i okrenuti su prema dubokom. Promatram ih sa udaljenosti i pokušavam ustanoviti s koje strane bi im bilo najlakše prići. Vraćam se natrag nekih 15 metara i približavam se sasvim uz dno po nekakvom koridoru koji me djelomično štiti sa desne strane, mjesta gdje se nalaze pastrve. Uspijevam se tako došuljati jednoj i pucam u bok. Neće se skinuti, a na ostale mogu zaboraviti.
Nastavljam po rubu i tu se počinju pojavljivati pješčane "oaze" među koraljima. Na jednoj takvoj leži i pastrva, na samom dnu. Prilagodila se sasvim boji dna, pa je svjetlo sive boje. Ponirem direkt na nju i pucam. Strijela je pogađa i zabija se u pijesak.
Nakon toga odlučujem zaroniti malo dublje jer još nisam vidio ni jednu kirnju. Zaranjam par puta na nekih 22 metra ali ništa. Puštam da me struja polako nosi prema istoku i opet zaranjam. Na nekih 15 metara primjećujem malu kirnju, ali i ona mene. Kreće prema dnu a ja za njom. Moram je upucati prije nego se zavuče u kakvu rupu. Krećem odlučnije prema njoj i pucam joj u bok jer je malena. Ipak se nekako uspjela zapetljati u koralje, pa mi trebaju jos dva zarona da je izvučem.
Vraćamo se natrag jer sam već gladan, a uvijek mi je posebno zadovoljstvo baciti koraljne pastrve na gradele. A kirnju neka jedu lokalci... Ne mislim naravno time reći da kirnja nije dobra, nego jednostavno koraljne pastrve su bolje!!!
