Već oko 6 ujutro čujem kucanje na vratima. Nemam pojma što bi to moglo biti, jer ja nisam planirao nikakvo buđenje do jedno 9 sati. Polako se izvlačim iz kreveta i odlazim otvoriti vrata. Pred vratima su lokalci ( a tko drugi ) i to čitava delegacija. . .
Objašnjavaju mi da imaju danas navečer nekakvu ceremoniju u selu. Koliko sam shvatio neki njihov praznik. Zamolili su me ako mogu uhvatiti što više ribe za večeras.
Tradicionalno prave i jelo iz ribe bumphead parrotfish. Najprije meso ribe začine, pa ga pomiješaju sa rižom, dodaju čili i još neke začine, pa sve skupa zamotaju u palmino lišće i stavljaju iznad žara. Kažu da će me odvesti na jednu veliku šeku gdje se ove ribe redovito nalaze. Ova fešta im je vjerojatno jako važna jer vidim da nas barka već čeka, a ponijeli su sa sobom i hrane, banane, rižu, nekakvo pecivo i frigane ribe. Šaljem jednog klinca po par kokoša, drugom uvaljujem torbu sa puškama i krećemo prema barci. More je mirno kao ulje. Pličina na koju me voze je udaljena neke 3 milje i ima promjer od neka 2 kilometra. Nakon 15 ak minuta već smo tamo.
Prvo mjesto na kojem zaranjam ne izgleda baš previše atraktivno. Dno je prilično ravno i blago se spušta do ruba koji je tu na nekih 20 metara. Ribe, osim barakuda u daljini, baš i nema nešto. Vračam se na barku i kažem da probamo neko drugo mjesto sa više grota i po mogućnosti isturenim rtovima pod vodom. U Indoneziji se često desi da lokalci nemaju pojma kamo te vode, pa je u slučaju da se te doveli na neku bezveznu poziciju najbolje odmah krenuti dalje, bez gubljenja vremena. Voda je bistra pa ja sa barke gledam u more. Slijedit ćemo rub dok ne dođemo do nekog atraktivnijeg terena. Već nakon nekih 200 metara dno se počinje znatno mijenjati. Rub je puno razvedeniji i posipan većim gromadama kamenja. Odlučujem probati zaroniti.
Odmah vidim da je puno bolje. Primjećujem jata sweetlipsa i midnight snapera. Tu su i maori snaperi, ali ne u jatu nego se drže svaki za sebe. Red basova ima nešto, ali su maleni, ne prelaze 2 i pol kile.
Budući da smo na šeki ja se nadam nekom većem predatoru, ali za sada ne primjećujem baš ništa. Odjednom vidim da stari maše nešto iz daljine. Kad stižem do njega shvaćam da je okružen ogromnim jatom big eye trevallya. Neko vrijeme ih promatram, a onda okidam strijelu na jednoga. Istog trena pod vodom čujem da se stari nešto dere. Tek nakon što se jato razmaknulo vidim i zašto. Pod nogama mi plivaju dva giant trevallya od nekih 30ak kila. Koji put giant trevallyii mogu biti jako tamne, skoro crne boje. Ova dva su takva, gotovo crna. Jbg, trebao sam malo zaroniti i razgledati prije pucanja.
Tu je dno na nekih 12 metara dubine i jako blago pada prema dubljem. Ima puno pojedenih koralja, a to je posljedica bumphead parrotfisha. Te ribe, najveće iz porodice papigača mogu narasti i preko 45 kila, a hrane se, kao i ostale papigače, koraljima. Otkidaju komadiće, samelju ih, pomoću posebnog organa za drobljenje koji imaju u ustima, te isišu srž koralja, male crvolike životinjice.
Nedugo zatim pojavljuje se prvo jato. Postavljam se na dno, ali se ribe drže na sigurnoj udaljenosti. Nema baš nekog zaklona iza kojeg bi ih mogao "sačekati" jer je dno prilično ravno. Zaroniti ravno na njih također ne bi imalo smisla jer bi se u trenutku razbježale.
Već sam imao dosta susreta sa bumpheadima i mogu reći da su to prilično "zeznute" ribe. To su pravi mali "tenkovi". Imaju zbijeno mišićavo tijelo prekriveno neproporcionalno velikim, tvrdim i debelim ljuskama. U tom slučaju nije kao kod ostalih riba kad strijela samo treba doći do ribe i to je to.
Kod bumpheada strijela u trenutku pogotka u ribu ( zbog izuzetno velikih i tvrdih ljusaka) mora imati još puno prodorne sile kako bi efikasno probila ribu. Kod pucanja na većeg bumpheada dosta je vjerojatno da će doći do savijanja strijele, zbog snage ribe, ukoliko nije smrtno pogođen. Jato se polako pomiče prema plićem i na nekih 7 metara se počinju pojavljivati izbočine na dnu koje bi mi mogle poslužiti kao zaklon. Zaranjam i postavljam se između dvije takve izbočine. Jato oprezno polukružno kreće prema meni i "defilira" pred puškom. Ima jako velikih primjeraka, ali ne namjeravam pucati na njih jer mi nije do gubljenja strijele zbog takve ribe. Pri kraju jata primjećujem par manjih komada i pucam u jednog kad mi je na neka 3 metra od vrha puške. Dobro sam ga pogodio. Počinje se vrtjeti u krug, ali se brzo umara jer je teško ranjen.
Dozivam dečke koji nas prate sa barkom na nekih 50 metara od nas. Na barci nastaje sveopće oduševljenje i sto se njih tiče mogli bi već skoro da ići doma. Oni su dobili ono sto su trebali. Ali naravno, na fešti će biti cijelo selo, pa će bit bolje da se potrudim ako hoću napraviti lijepu figuru ;)
Nemam puno za birati, pa počinjem pucati sweetlipse. Najefikasniji način na ovom terenu je prikradanje sasvim uz dno dok ne dođem dovoljno blizu za pucanje. Na tom području su dva malena isturena rta na kojima se zadržava riba. Udaljeni su nekih 40 ak metara. Nakon što na jednom od njih nešto upucam, odlazim na drugi kako ne bi previše uznemiravao ribu. Nakon što se riba malo smirila se vračam, pa opet ponavljam postupak.
Od pelagičke ribe ima samo nešto malih barakuda i jata rainbow runnera, također malih. Pošto sam uhvatio malu seriju sweetlipsa primjećujem nešto dalje maori snapere. Prilično su nepovjerljivi pa ću morati pucati iz daleka. Tako poslije par neuspjelih pokušaja da ga privučem bliže, pucam na jednog. Pogađam ga u kičmu, ali je bio daleko. Strijela ga nije probila nego samo ranila. Prvim trzajem se oslobađa, ali ne može micati zadnjim dijelom tijela pa se nepravocrtno pokušava dokopati prve rupe. Istog trena se zalijećem na njega i uspijevam ga uhvatiti prije rupe. Hvatam ga za škrge i dokrajčujem. Struja me polako nosi i dolazim do jednog dubokog vertikalnog procjepa, koji se tek na nekih 15 ak metara malo širi. Iz iskustva znam da ovakvi procjepi u većini slučajeva "drže" ribu.
Polako zaranjam uz procjep. Nadam se da će na dubini biti koji red bas. Spuštajući se u dubinu primjećujem siluete riba na nekih 20 metara. Tek kad priđem još bliže vidim da se radi o midnight snaperima. Padam na njih u mrtvom padu i pogađam jednoga na nekih 25 metara. Red basova međutim nema. Opet zaranjam u taj isti procjep i istom tehnikom hvatam još dva midnighta, ali ovaj puta još nešto dublje. Kontroliram još nekoliko sličnih procjepa, ali red basovima ni traga. Vračam se opet malo u plitko nakon što sam spazio par long nosed emperora. Za mog starog je to gubljenje vremena, ali meni su zanimljivi baš zato jer ih je tako teško uhvatiti. Nakon priličnog broja čeka hvatam prvog, a u slijedećim još dva komada. U sva tri slučaja morao sam pucati na krajnjem dometu puške i sretan sam da nisam ni jednog promašio. Tu sam upotrebljavao 110ku. Vrebajući long nosed emperore uspijevam uhvatiti i dvije ribe iz porodica kirnji. Male kirnje, vrste koje nikad ne prijeđu 5 kila.
Vraćam se na barku jer sam gladan. Otvaraju mi i dva kokosa. Friški su jer su ih drzali u jaceri i baš ih sa gustom popijem. . . Polako se vraćamo natrag jer me uvjeravaju da je ribe dosta, a moraju obaviti jos neke pripreme za feštu. Na obali nas očukeje ostatak sela, a ja silazim u stilu Christofora Columba, na svom prvom iskrcavanju na Karibima. . .Jedna od stvari, naravno osim samog ronjenja i lova je i ta kako lokalci oduševljeno reagiraju kad vide ribu i njihova još veća sreća kad shvate da je to za njih. Oni su kao velika djeca. Sami jednostavno nisu u stanju uhvatiti takvu ribu.
Odlazim malo odspavati, jer sudeći po količini sopija ( njihove lokalne rakije ) koju su nabavili, vidim da će fešta biti prilično vesela ! !
Budimo se nakon par sati i odlazimo na ceremoniju. Lijepo smo se nažderali, ali nakon večere i popili ;)
Iskreno taj njihov sopi i nije baš nešto, ali sumnjam da na otoku ima Jack Danielsa, pa nemam previše izbora. . .
Spavati smo otišli tek kasno, a nakon onoliko sopija mislim da ću sutra spavati do tri popodne. . .
