Na dan polaska odspavam nešto duže, jer noć neće bit bas udobna, pa je bolje napunit baterije ;) Obavljam još neke stvari koje trebam a na otocima neću moći. Odlazim u banku promijeniti 500 eura u rupije. Imam samo novčanice od 500. Na šalteru primjećujem da su malo prljave. Nosio sam ih u mojoj kožnoj torbici i od znoja su poprimile boju torbice. Nema šanse da je zamjene. Zovem direktora ali ne pomaže. To je jedna od rijetkih banaka koja uopće mijenja eure. Američke dolare još nekako mijenjaju, ali eure teško. Odlazim još u dvije banke ali bez uspjeha. Nemam pojma sto da radim. Sam sam. Imam samo cash, a brod odlazi za par sati.
Tada sam se sjetio da ako netko može nešto smuljat, onda to mogu Kinezi. Oni mogu nabaviti i srediti sve. Samo treba platiti. Zaustavljam jednog lokalca na motoru i pitam dali ima Kineza tu ( A znam da moraju bit, njih ima svugdje). Dečko zna i krećemo. Dolazimo u najgori dio grada i nakon provlačenja po tamnim, prljavim uličicama dolazimo do ulaza u jednu oronulu zgradu. Ulazimo unutra, a stari kinez čim me vidio sretan ko da vidi mamo nakon 20 godina ! ! ! Objašnjavam u čemu je problem a on kaže da će mi promijeniti, naravno po svom kursu. Natezali smo se toliko da sam već ogladnio, ali nemam drugog izbora pa prihvaćam. "Skratio" me za nekih 10%.
Nakon toga još idem na internet (jer ga dalje nema) i to je bilo nekako sve sto sam trebao obaviti. Naravno još se idem najesti ;) Brod bi trebao krenuti oko 5, ali ja na to uopće ne računam. Sjednem kraj prtljage, MP3 u usi i mozak na pasu.( foto 1-pogled na ukrcavanje s broda) Oko 8 navečer počinju puštati ljude na brod. Ja po tim pomoćnim stepenicama sa svom prtljagom ne mogu hodati, pa najprije unosim ruksake a torbu sa puškama puštam policajcu na molu da mi čuva. Nakon toga puštam ruksake na čuvanje policajcima na brodu, a vračam se po puške. Prtljaga ne smije ostati ni sekunde bez nadzora. Ako si sam je to malo kompliciranije jer se ne smiješ nikamo maknuti. Niti otići na WC ! ! ! U džepovima ne smiješ imati ništa.
Moram istaknuti da je indonezijska policija uvijek jako susretljiva i korektna prema meni. Oko 10 navečer brod konačno kreče. Odlazim na krov i samo se nadam da neće kišiti. Ujutro oko 9 dolazimo u Bandaneiru, to je jedina mala luka na Banda otocima. Treba spomenuti da je pomicanje sa tri torbe (ukupno preko 50 kila), u vrućini i gužvi jako, jako naporno, ali konačno sam tu. Stavljam prtljagu u prvu sobu koju iznajmljujem od lokalca i idem odspavati par sati jer sam mrtav umoran. Od lokalnih dečkiju dobivam neke osnovne informacije o mjestima za ronjenje i sa jednim se dogovaram da me popodne u dva odvede do plaze na sjeveru otoka na kojeg smo pristali. Glavni otok nije bas nešto specijalno sto se podvodnog ribolova tiće, ali mi stari dolazi tek za par dana, pa ćemo onda zajedno otići na udaljenije otoke.
Budim se oko dva popodne i šofer me već čeka. Uzimam 110ku i ostalu opremu i krećemo. Nakon nekih 15 minuta već smo na plaži. Tamo nailazimo na skupinu lokalaca koja samo pusi i sjedi na zidiću. U sali im kažem neka zapale vatru, a ja idem po ribu. No očito su me jako ozbiljno shvatili jer su momentalno počeli paliti vatru. Mjesto ne izgleda nešto previše atraktivno. Pitam šofera ako zna kakvo je dno, a on mi pokazuje na mjesto gdje se pod vodom nalazi istureni rt koji se proteze jedno 100 metara prema otvorenom moru. Struja lagano nosi prema zapadu, pa će me polako odnijeti preko tog rta. More je prilično valovito, pa je voda u plićaku dosta mutna, cak toliko da moram držati jednu ruku pred sobom da se ne bi zabio u koju od crnih vulkanskih gromada koje su posipane u plićaku.
Polako se probijam do malo dublje vode i tu je vidljivost već nešto bolja, ali ne vise od 16-17 metara. Nakon prvih par urona ne primjećujem ništa zanimljivog, ali čim sam ulazio sam vidio jednog blue fin trevallya, pa se nadam da će biti još koji. Teren je idealan, pješčano dno koje blago ponire isprešarano nakupinama stijena i koralja. Na dubini od nekih 12 metara primjećujem tipične koraljne tvorevine slične gljivama, ispod kojih redovito sklonište pronalaze sweetlipsi, ali i scribbled snaperi. Nakon pretraživanja par takvih "gljiva" u jednoj pronalazim giant sweetlipsa. Nije bas cesta riba, a najveći je, kako i samo ime kaže, iz cijele porodice sweetlipsa. Vidim pola siluete koja viri iza kamena i pucam u tijelo iza glave. Riba se počinje snažno otimati. Ja sam na rezervi sa zrakom i izranjam. Prilikom idućeg zarona tek primjećujem kako se zapetljala oko koralja.
Tek nakon 3 zarona uspijevam izvaditi ribu. Dok ležim na jednoj od idućih čeka primjećujem par manjih dogtooth tuna ( 7-8 kg) kako plivaju paralelno s obalom,ali izvan dometa. Na obližnjem, lagano isturenom rtu primjećujem koraljne pastrve, prilično oprezne ribe. Polako im se približavam, ali one odmiču, no ipak jednu manju uspijevam dobiti na domet i pogađam. Nedugo zatim pogađam još jednu, ali druge vrste. Odlučujem izaći na obalu i lokalcima dati ribu da ispeku, pa se vratiti u more. Kad dolazim na obalu nastaje fešta čim ugledaju giant sweetlipsa pa to ovjekovječuje jedan od njih mobitelom ;)
Vraćam se u more.
Nakon par urona zaranjam na nakupinu koralja i čekam nekih 30 sekundi, kad ugledam kako iz otvorenog prema meni dolazi jedan giant trevally. Dolazi mi na metar i pol od puške. Sasvim polako pliva. Kad se počinje okretati bočno pucam. Pogađam ga iza glave, malo iznad peraje. Strijela potpuno prolazi kroz ribu, ali ne pogađa kralježnicu, pa trevally, iako nije velik, u trenutku podivlja. Čim se malo umiri ga dovlačim do sebe, hvatam za škrge i zabijam nož u mozak. Nakon toga ga kačim za bovu. Nakon nekoliko urona nalijeće i "moj" blue fin trevally. Za razliku od GT-a oni gotovo uvijek plivaju paralelno s obalom, uvijek istom brzinom pa ih se relativno lako lovi. Na brakovima i zidovima je prica nešto drugačija. Tako sam i ja samo čekao da prođe pred pušku i zapucao.
U međuvremenu struja je promijenila smjer i počela me nositi natrag. Prelaskom preko veće nakupine kamenih gromada primjećujem jednog diagonal-banded sweetlipsa. Zaranjam ravno na njega i padam u slobodnom padu. Primjećuje me i počinje uzmicati prema dubini, ali pre kasno. Pogađam ga bez problema. Nakon nekih 50 ak metara primjecujem i manjeg many spotted sweetlipsa i skidam ga. Budući da me na obali čekaju i gladni lokalci odlučujem pucat i na papige, kojih ovdje ima, ali su izuzetno "živčane" i neprestano mijenjaju smjer. Vrte se, kruže i plivaju gore dolje, neprestano. Mislim da se ni jedna riba toliko ne miće i nepredvidljivo mijenja smjer kretanja kao papige. Ali sve te njihove akrobacije im ne pomažu puno jer ja imam GRANDU ;)
Skidam dvije i odlučujem izaći, jer ipak sam umoran od puta, a ni uvjeti u moru nisu bas naj idealniji. Kad stižem na obalu prva tura ribe je već pečena. Skidam odijelo i počinjem jesti. Lokalci bacaju na gradele i ostalu ribu, a ja odlazim natrag jer polako već pada mrak a i htio bi se otuširati.
