Budim se oko 9 ujutro. Madrac nije bio bas nešto, ali sam se ipak uspio odmoriti. Stari koji mi iznajmljuje sobu mi je navečer rekao da brod za Saparuu polazi oko 12:30 ali da je bolje da budem tamo malo prije. Nakon tuširanja izlazim u grad jesti, ali i pronaći prijevoz. Nakon doručka uspio sam pronać jednog lokalnog "trapulera" koji će me voziti za 20 000 rupija (nešto vise od eura i pol). Do luke za Saparuu ima oko 30 kilometara. čim izlazim iz kombija na mene ko galebovi na kasetu ribe navaljuju lokalci.Toliko ih ima i toliko su uporni da uz standardne "pozdrave" cak moram zamahnut nogom da bi držao njihove sporke ruke dalje od moje prtljage.
Nekako uspijevam pokupit svu prtljagu odjednom (veliki ruksak na leđa, mali na prsa i torba s puškama u ruci) i krecem prema molu. Brodovi su svi slični, drveni, dugi oko 20 metara, široki oko 5, na dvije etaže. Pitam jednog starog gdje je brod za Saparuu i on mi rukom pokazuje dva broda naprijed. Na brod sam se ukrcao oko 12 i pol, ali on nije krenuo do 2, tj dok nije bio pun. Tako to obično bude u Indoneziji. Oko 4 sata stižemo u Saparuu i opet na mene nalijeću "galebovi" sa ponudama za prijevoz. Budući da ne pristajem na nijednu ponuđenu cijenu svi odlaze i ostajem na molu sam ko tele ! ! ! ! Sa hrpom prtljage ! ! !
Nakon nekog vremena prilaze mi lokalni klinci na skuterima i pitaju odakle sam. Nakon sto odgovaram da sam iz Hrvatske, oduševljeno počinju uzvikivat imena poput: Davor Šuker, Prosinečki, Bilić, Jarni i još niz imena za koja nisam siguran da bi ih u nekom drugom kontekstu uspio uopće povezat sa hrvatskim nogometom. Ali oni ih znaju, itekako ! ! ! Indonežani su inače lluuuuuddddddiiiiiiii za nogometom ! ! ! ! ! (onim europskim) I ja naravno "igram" nogomet (kako da razočaram klince???) i u par sekundi već sam na skuteru sa svom prtljagom. Saparua je jako simpatičan i idiličan, zeleni otok. Kuće u selima su lijepo uređene i okružene sa puno zelenila. )Nakon 20 minuta po super neudobnoj cesti punoj rupa i tragova nekadašnjeg asfalta stižem do mjesta gdje ću prespavat. Ubacujem sve stvari u sobu i odlazim prošetat i jest. Po putu srećem jednog dečka, u biti nije vise dečko, 24 god, dvoje djece, koji će me sutra vozit na jednu poziciju na sjeveru otoka.
Nakon povratka u sobu KONAČNO vadim puške i spremam opremu za sutra. Oko 11 već spavam.
Dan na ekvatoru ne traje bas dugo: Počinje oko 6 a završava isto oko 6. + - nekih pola sata (možda malo vise), ovisno o dobu godine. Budim se oko 9 ali tipa nema. Ništa čudno, ipak nisam u Švicarskoj :) Angažiram par lokalnih klinaca da ga idu naći i za nekih sat vremena dolazi. Počinje sa nekim blesavim isprikama, pola ne razumijem, ali niti nije bitno. Važno da je sad tu i da konačno idem u more ! ! ! ! ! ! ! !
Budući da ću ići s obale, a do tamo skuterom, uzimam samo jednu pušku, 110ku. O pozicijama za lov na ovom otoku ne znam ništa, pa se moram pouzdati u lokalce. Kaže mi da će me odvest na jedno mjesto na sjeveru otoka. Nakon 40 minuta vožnje sa skuterom smo tamo. Sa ceste se po strmom puteljku spuštamo do plaze. Tu nema ničega, kuca, molova, barka??? Samo pješčana plaza. Voda je izvanredno cista i sa obale se vidi da naglo prelazi u duboko nakon nekih 70ak metara. Oblačim odijelo i sve ostalo i polako zaranjam. More je toplo. Prvih 30 metara je voda sasvim plitka (ne prelazi metar dubine), a nakon toga počinju se pojavljivat rasipane koraljne oazice. Na svoje nemalo iznenađenje u nekih 2 metra vode ugledam jato lignji ! ! ! Nisu velike, nekih 30 deka, ali ipak bi koju "stresao". No kako se približavam one polako uzmiču i drže se na udaljenosti, a niti na postavljanje na čeku se ne vračaju. Ipak uspijevam pogodit jednu, ali zaključujem da nema smisla da se tu "zajebavam" sa nijma, na kraju krajeva nisam tu zbog njih, pa nastavljam prema dubljem.
Već na nekih 5 metara primjećujem prvog morskog psa ( black tipa ). U idućih nekoliko zarona primjećujem da ih ima vise i da uopće nisu sramežljivi. Dok stojim na čeki mi prolaze toliko blizu vrha puške da bi ih mogao bocnuti. Pitam se dali sam tako majstorski zakamufliran da me ne vide ili su se samo malo previše "oslobodili". Ne smetaju mi, u biti toliko ih je lijepo gledati da uopće ne pokušavam loviti nego ih samo promatram sa divljenjem. Nakon nekog vremena im očito vise nisam zanimljiv pa se udaljavaju. Na dnu primjećujem velike puževe kojima očito pase taj pjeskovito-hridinast teren jer ih ima dosta. Na nekih 6 metara primjećujem razbacane hrpice koralja, ne vise od pola metra, ali kao zaklon za čeku sasvim dovoljno. Postavljam se na prvu ozbiljniju čeku i nakon nekih 30 sekundi iz dubine vidim da dolazi jedan red bas(zubatac) i ide ravno na mene. Po njegovom samouvjerenom kretanju odmah shvaćam da me ne vidi nego da samo pravocrtno patrolira prema plićem. Totalno sam nepomičan i dobro prikriven. Znam da će mi doći skroz pred pušku ako se ne pomaknem. I tako je i bilo. Nije me primijetio do samog kraja. Pucam u trenutku kad mi je jedno metar, možda i manje od vrha puške. Čim sam ga pogodio odmah je trznuo, tako da strijela nije prošla "skroz na skroz" kroz njega nego je ostao na pola. Reagira tipično. Počinje se divlje otimati i pokušava se zabiti pod prvi kamen. Budući da imam još dosta zraka, prebacujem pušku preko ramena (ruku uvlačim u lastike, jer mi je puška slobodna nakon pucanja) i povlačim se prema ribi. Hvatam ga za škrge i provlačim strijelu skroz kroz tijelo. Na površini ga dokrajčujem nožem (kao svaku ribu). Lijep je, imat će nekih 5 kila.
Trebam napomenuti da su takvi susreti sa red bassom na takvoj dubini i na takav način rijetki i u Indoneziji. Oni se inače ponašaju isto kao naši zubatci. Struja me polako nosi prema zapadu, ali to mi pase jer ne moram plivat. U slijedećim uronima ne primjećujem ništa naročito zanimljivo. Okružuje me jato malih rainbow runnera (oko 70 deka). Ipak upucam dva komada. Na idućoj čeki pored mene prolazi cale-cale trevally (od jedno kilu) i bez razmišljanja pucam, jer je bas ta vrsta vjerojatno najbolja za jesti iz cijele porodice. Dok ga skidam sa strijele, ispod mene prolazi lijepi golden trevally (oko 6-7 kila,velik za svoju vrstu), ali mogu ga samo gledat.
Nakon toga slijedi "tragična" epizoda urona ! ! ! ! ! !
Ležim na čeki (opet plitko) na nekih 6 metara, jer je dublje samo pijesak pa nema zaklona. U takvim slučajevima riba koja dolazi iz dubine doći će do tih prvih grota, makar one bile plitko. To se i desilo. U daljini ugledam par lijepih Giant trevallya (kad su u paru su skoro uvijek sličnih dimenzija), komadi od po 25 kila. Nije lako procijeniti kako se treba ponašati svakog puta u susretu s tim ribama. Koji puta će ih naše otkrivanje privuci, a koji puta uplašiti. Jedan ostaje na sigurnoj udaljenosti, a drugi polako prilazi. Na jedno 8 metara je i ide ravno prema meni. Shvaćam da me vidio, ali i dalje prilazi. Stojim nepomičan i samo čekam. Velik je, pa se tako superiorno i ponaša. Prilazi na nekih malo vise nego dva metra od puške. Sad tek vidim koliki je ! ! ! ! Postavio se bočno. Sasvim polako se kreće, mogu ciljati kamo god hoću, bez žurbe.
Odapinjem strijelu, ciljam ga u tijelo, iza glave, u visini kralježnice. I U TOM TRNUTKU SE DESI NAJGORE STO SE MOGLO DESIT! ! ! ! ! !
Iz neznan kojeg razloga svaki x-ti put špaga mi se zaplete u lastike ! ! ! ! ! Govorim o špagi, to se ne dešava sa najlonom! ! ! ! (Taj problem sam sad riješio. Vrh strijele ga samo lagano bocne i on naravno bježi u dubinu. Ajde barem nije ozlijeđen, samo će bit pažljiviji idući put ;)
To me naravno duboko deprimira, jer sam se već vidio kako se sa mrcinom na leđima ko gazda vračam u selo ! ! ! ! ! Jbg, drugi put. Iako to nikako ne mogu "progutat" sa knedlom u grlu nastavljam roniti. Ubrzo nailazim na formacije koralja (slične plitkim mitraljeskim gnijezdima) koja gledaju prema dubini. Tu je dubina oko 13 metara. već nakon prvog spuštanja na čeku u "gnijezdo" primjećujem jato lijepih red basa, ali na žalost i oni mene. Bit će teze nego sa prvim.
Na idućim čekama dolaze izviđati, kao zubatci, pa se vraćaju u dubinu. Nakon jedno 5-6 čeka naviknuli su se na mene i malo ohrabrili, dok konačno jedan ne dolazi na domet. Pogođen je na dosta velikoj udaljenosti, u trbuh, a strijela ga nje probila. Otvorilo se samo jedno pero ! ! !
U takvim slučajevima izranjam i špagu cijelo vrijeme držim zategnutu, kako se ne bi uspio otrgnuti, sto bi se najvjerojatnije desilo da je na labavoj strijeli. Dovlačim ga do sebe, brzo hvatam strijelu i istog trena je guram kroz ribu, tako da je probije i da se otvore oba pera. Nakon toga naravno odmah ga hvatam za škrge. Malo je veći od prvog. Treba paziti sa hvatanjem za škrge, jer, osim naravno kirnji, još dosta riba ima jake škrge koje, kao sto sam doznao na svojoj kozi, mogu probiti i razbiti nokte. . . giant trevally, scribbled snaper, velike koraljne pastrve, red bass. . . dok barakude i recimo dogtooth tune (opcenito ribe koje puno plivaju) imaju relativno slabe škrge, jer ne moraju bit toliko razvijene i efikasne (zbog konstantnog protoka vode), kao kod recimo kirnji koje većinu vremena stoje ili sporo plivaju. . škrge naravno filtriraju kisik iz vode pa moraju bit puno razvijenije ako je protok vode slabiji.
Pomičem se još malo zapadnije, ali ništa zanimljivo. Upucam dva manja midnight snapera (oko kilu i pol) i jednu koraljnu pastrvu.
Nailazim na još jedno "gnijezdo", ali i nakon par dugih čeka ne prilazi ništa. Zaranjam još jednom, opet ništa, ali u slučaju da direktno ispred nema ničega, korisno je uvijek malo pokružiti glavom u slučaju da naleti koja pelagička riba.
U tom uronu primjećujem da s moje desne strane dolazi jedan spanish mackerel i polako kreče prema dnu. U trenutku kad sam ga ugledao već sam praktički na nogama spreman za izron. Stojim na dnu, a on prolazi točno ispred mene na neka 3 metra od vrha puške. Pucam, pogađam ga u sredinu tijela i izranjam.
Nije velik, ali je spanish mackerel uvijek ugodno iznenađenje, jer ih bas ne viđam cesto.U vodi sam već jedno 4 sata i odlučujem izaći van (protiv svoje volje, ali to mi je prvi uron nakon par mjeseci pa znam da ne smijem forsirati da se ne iscrpim). Dovlačim se do obale i polako izlazim, riba je zakačena na bovi. Moj prijevoznik je pomalo razočaran jer misli da nisam uhvatio ništa, ali ga smirujem i objašnjavam da je riba na bovi. Polako dovlačim ribu, a kad vidi red basove od oduševljenja skače u vodu, trci do ribe i dere se: Ikan merah, ikan merah ! ! ! crvena riba, crvena riba ! ! ! Na kraju sam ipak došao u selo ko gazda :) , ali opet si prokleto mislim u sebi: sto bi tek bilo da sam došao sa GT-jem od 25 kila ! ! !
Ali ok, zadovoljan sam.
Većinu ribe dajem šoferu za prijevoz i kažem mu neka mi baci na roštilj manju ribu i neka mi donese kasnije. I stvarno, točno nakon dva sata je došao sa tacnom ribe sa roštilja i moram priznat da je bila odlična ! ! ! Sa sobom nosim i vreću rozmarina koju doma osušim, pa ga tu sasvim sitno nasjeckam pa stavim u ulje da pusti aromu, pa prelijem preko ribe. Ribe je bilo jedno 5 kila tako da sam ponudio još dva Nizozemca koja su bila tu. Naždero sam se ko svinja, popio na eks pola litre coca cole i otišao spavat. Ujutro se budim oko 10 i odlučujem vratit natrag u Ambon, da se ne bi slučajno desilo da sutra ne bude broda (sto nije rijetkost), pa da zaglavim na tom otoku dok mi brod polazi za Banda otoke, a idući je tek za 2 tjedna ! !
