Budući da sam doletio na međunarodni aerodrom moram pronaći domaci da bi dalje letio do Ambona (grada na istoimenom otoku između Sulawesia i Nove Gvineje), najveći grad regije Moluccas. Na samom izlazu sa aerodroma zaustavlja me jedan od mnogobrojnih taksista i uvjerava da ce me kao prijatelja za samo 60 000 rupija (10 eura je oko 120 000 rupija) odvesti na domaci aerodrom. Elegantno ga na hrvatskom šaljem u tri pm i nakon par minuta saznajem da do drugog aerodroma svakih 10 minuta besplatno vozi autobus. Nakon dolaska na domaci aerodrom odlazim do ureda Lion Aira, jedne od domaćih avio kompanija i kupujem jednosmjernu kartu do Ambona za nekih 40 eura, ali moram čekat 7 sati. Kada nakon pet sati hoću konačno na check-in čeka me "borba" sa viskom kila prtljage. Već tu (na aerodromu u Jakarti ! ) nema vise engleskog, tako da je sve skupa jos zanimljivije. Hoće mi zaračunat 25 000 rupija (oko 2 eura), za svaku ekstra kilu, ali nakon 40 minuta natezanja i nakon "razgovora" sa šestoricom nadređenih uspijevam spustiti na 13 200 ( kasnije saznajem da je to normalna cijena).
Čim se dođe u Indoneziju sustav vrijednosti se odmah promjeni. 10 eura je u Indoneziji puno. Jedna piva košta ko 2 ručka. Cijena pive je kao kod nas, ali kad se uzme u obzir sto se sve može kupiti za tu vrijednost stvari se brzo promjene i piva "postane" skupa ;) Tako je npr stvar i sa mlijekom koje je tu "skupo", a u biti ima istu cijenu kao kod nas. Ali zato je kila tune 10 kn ! ! ! ! U Ambon na aerodrom Pattimura konačno stižem oko 5 ujutro po lokalnom vremenu. Dok dođem do svoje prtljage već je dan i aerodrom se puni ljudima. Od tu dalje nema vise bijelaca, možda koji tu i tamo i to je to. .
Tu sam već "zanimljivost" i svi me gledaju i nešto si međusobno šapću, a curice (male i velike), se sramežljivo smijulje ;)
Svako toliko neka skupi hrabrosti pa mi priđe i zamoli me ako se može slikat sa mnom . . . Pa naravno da može! Zašto da ne, pa na kraju krajeva tu sam da bi svijet bio ljepši ! ! ! !
Evo jednog događaja koji ce mnogima koji neznaju o cemu pricam malo razjasniti sto znaci biti bijelac u takvoj nekoj vukojebini gdje nema turista ni stranaca.
Primijetio sam da vojska ima nekakve manevre i vidio da na pistu slijeću vojni lovci, a budući da sam od malena fasciniran avionima, pogotovo lovcima, otišao sam do kraja piste, s vanjske strane sigurnosne ograde, da vidim izbliza avione kako se okreću pri dnu piste nakon sto su sletjeli. Zalijepio sam se na ogradu ko mali klinac na vitrinu od slastičarnice i gledao. Prvi avion je sletio i skroz usporio na dnu piste i počeo okret. Okrenuo se na nekih 40 metara od mene tako da sam dobro mogao vidjet pilota. Do tu ništa čudnog. Ali kad je pilot ( F 16ke ! ! !) ugledao mene, samo sto se nije katapultirao, poceo mahat ko blesav ! ! ! ! ! !
Kao da sam ja vidio Jean Claude Van Damma kad sam imao 15 godina ! ! ! ! Da sam ga pitao da me vozi krug kladim se da bi me vozio, pa makar dobio otkaz(iako je to bila verzija jednosjed zgurali bi se nekako). Mada mislim da bi mu sef oprostio kad bi čuo o čemu je bila stvar . . . Evo i to je Indonezija ;)
Ali ne ona ekstremno divlja. Ima otoka na kojima domorodci nikad nisu vidjeli bijelca i doslovce padaju na guzicu od smijeha nakon sto vide svoju sliku na displayu fotoaparata ! ! ! ! A za kameru da ne pričam :)
Na izlazu iz aerodroma mi prilazi taksist i nudi da ce me odvesti do grada za 150 000. Lijepo ga pozdravim i u roku par minuta nađem mini bus koji ce me odvesti za 5 000 !! Vožnja traje oko 40 minuta. Mini bus je već skroz natrpan a onda uletim još ja sa svoje dvije torbe i torbom sa puškama. Ljudi me malo ružno gledaju, ali nitko ništa ne kaže jer ipak imam 90 kila, i nakon svog puta i ja prilično ružno gledam i nisam od volje za nikakvo raspravljanje.
Indonežani su mali, niski i mršavi, tako da ja tu izgledam kao Dwayne Johnson među normalnim ljudima!
Stižem u grad i odlazim do jednog imućnijeg (za njihove pojmove) lokalca koji iznajmljuje sobe. Tip oko 60 godina, dosta dobro prica engleski i nizozemski (ovaj dio Indonezije je dugo bio nizozemska kolonija, a stigli su tu početkom 1600ih i ostavili dubok trag na ovim prostorima). Osim njih za ove prostore su se konstantno borili sa Portugalcima, koji su ovamo stigli prvi i Englezima.
Nakon sto malo popričam sa starim ponosno mi pokazuje svoju staru original Vespu ! ! ! !
Umoran sam i idem odspavati. Budim se popodne i idem prošetat gradom i jesti. Odlazim ravno u jedan od tipičnih restorana "Makasan Padang" koji su ime dobili po gradu Padangu na Javi. Tu se svakog puta najedem Sapi Rendanga (komada govedine u blago pikantnoj salsi), Perkedela (neka vrsta polpetica od restanog krumpira), Telor Dudura (nekakva omleta sa povrćem) i drugih stvari. Tu se nikad bas ne zna koliko je hrana friška pa je preporučljivo uz to jesti i njihove pikantne umake od paprike ( Sambal), zeleni je blaži a crveni jaci. Preporučljivo je popiti i coca colu da ubije još koju bakteriju ako je slučajno preživjela sambal.
Gradovi su prljavi i napučeni,pa se treba prvom prilikom maknuti iz njih i krenuti dalje. Tržnice su na samoj ulici, stvari se stavljaju gdje god se stigne. Tu se naravno prodaje i riba. Leda nema ni u boji ;) ) )
Otoci na koje namjeravam otići (Banda otoci) su još nekih 120 milja od Ambona.
Ti su otoci u povijesti imali veliku važnost jer se na njima tada (a još i danas) uzgajao muškatni oraščić, koji je bio jako skup. Tako da su se Nizozemci i Englezi konstantno nadmetali za kontrolu nad tim otocima.
O tome koliko je posao sa muškatnim oraščićima bio unosan najbolje govori podatak da su na kraju Nizozemci Englezima ustupili današnji Manhattan ( u New Yorku) u zamjenu za otoke Banda!
Nekako mi se čini da Nizozemcima to bas i nije bio bas pametan potez ;)
Treba spomenuti jos jedan događaj povezan sa Banda otocima. 1621. godine nizozemski guverner Jan Pieterszoon Coen, iskrcao se na Bandu sa dobro naoruzanom vojskom i prisilio lokalno stanovništvo na potpisivanje, za njih totalno nepovoljnog, u biti, neizvedivog ugovora. Nepridržavanje ugovora Nizozemcima je bila samo isprika za masakar koji su planirali. U nekoliko dana obezglavili su, uz pomoć japanskih plaćenika, oko 14 000 lokalaca, a samo nekih 1000 je uspjelo pobjeći.
Jedini način da se stigne od Ambona do Bande (u biti nije bas jedini, ali najpraktičniji) je brodom nacionalnog prijevoznika "PELNI". To su stari putnički brodovi koji voze svaka dva tjedna, predviđeni za oko 950 putnika, a na njih se redovito ukrca njih preko 2000, pa tako ljudi ima posvuda, na krovu, po hodnicima, u čamcima za spašavanje.Na takvim mjestima ima redovito i puno lopova pa ja najvažnije stvari (avio kartu, dokumente, novac) držim u posebnoj maloj torbici koju uguram u gaće, a na rubovima špagicama zavežem za hlace. Preko toga dodatno zategnem pojas od hlača. Osim toga sa sobom nosim "pri ruci" i nož za slučaj da neko od lopova ne uspije shvatit da ja nisam bankomat ;)
Kad stižem u luku da provjerim polazak broda na svoje veliko "ne" iznenađenje otkrivam da brod kreće tek za 3 dana ! ! ! Na sreću imam rezervnu opciju za takve slučajeve. Na jedno sat i pol udaljenosti brodom ploveći na istok od Ambona nalazi se otok Saparua. Bit ce taman za potrošiti vrijeme do dolaska broda, a i konačno ću zaroniti ! ! !
