Prije nego sto počnem da raščistimo jednu stvar. Bali nije Indonezija!! U administrativnom i geografskom smislu naravno je, ali nema veze sa ostatkom zemlje. Ako netko na primjer kaže da je bio u Indoneziji, na Baliju, taj nije vidio ni doživio ništa. Bar ne sto se "prave Indonezije" tiče. Na Baliju ima Mc Donaldsa, KFC-a ,Rip Curlovih trgovina, Bvlgari-a, Hiltona, Hyatta, jahti, superskupih resorta, brdo diskoteka, kafića, svakakvih restorana, surf shopova, gomilu turista i gust promet kakvog nema ni u Bangkoku!!!! To je sve lijepo i super za provest se malo i izdivljat, ali to nije Indonezija zbog koje ja dolazim ovamo. "Moja" Indonezija je nešto sasvim drugo ( ali opet ne za svakoga, u biti cak ne za većinu ).
Mjesta na koja ja odlazim su udaljeni otoci i mjesta još "nezagađena" zapadnjačkim utjecajem. Mjesta na kojima nema engleskog, nema doktora, nema signala, nema interneta, transport je koji je, nema stranaca, struje ima samo iz agregata par sati navečer. Ali zato nema ni STRESA!!!!
Ljudi su tu sretni, love samo onoliko koliko im treba za jesti, ne rade ništa, navečer pjevaju i plesu, ne brinu se oko toga tko ce dobiti otkaz i kako otplaćivati kredit, jer toga nema. Žive od danas do sutra, s osmjehom na licu!!!!! Tu se ne zna koji je dan ni koji datum, a nije ni bitno. Ja se u taj "jebivjetarski" način života jako brzo uklopim ;)))) Da se razumijemo, Indonezija nije samo ili Bali ili život sa domorodcima koji nikad nisu vidjeli bijelce. Ima tu i puno toga između, tako da se tu može naći nešto za svakoga. Što se ronjenja tiče Indonežani jako slabo (nikako) rone. Dio objašnjenja proizlazi iz njihove jako slabe genetske predispozicije za ronjenje, a dio iz njihovog vjerovanja da duhovi njihovih predaka žive u moru pa ih je bolje pustiti na miru. Tako da onaj koji roni na 7 metara je glavna faca u selu!!!
Priprema
A sad natrag na pripremu. Što se tiče stvari koje treba ponijeti (osim naravno opreme za ronjenje i podvodni ribolov) treba uzeti i slijedeće: Sto se robe tiče, kratke majice i hlače, slape (tu je najveći broj 42), deblju majicu (zbog klime u avionima), zatim ručnike (za plazu i tuširanje), kape(zbog sunca). Sve potrebno za osobnu higijenu, neke lijekove i slične stvari (flastere, kapi za usi (normison, garasone), masti za oko, betadine za dezinfekciju rana, tablete protiv proljeva, antibiotike, sterilne gaze i sl.) Od tehničke opreme preporučljivo je uzeti laptop (za pohranjivanje slika, videa, gledanje filmova, muzike..), koji vanjski hard disk, fotoaparat i kameru (ili bolje sve u jednom), pripadajuće punjače i kablove..
Jako je korisno napraviti i međunarodno zdravstveno osiguranje, u tom slučaju sa dopunom za podvodni ribolov (oko 40 eura na mjesec). Putujem iskljucivo sa Emirates-ima. Iz razloga sto su jako fleksibilni, jeftini i susretljivi, a ujedno dozvoljavaju i vise kila prtljage od ostalih kompanija. U avion se može staviti 30 kila prtljage (i koja vise), a u kabinu se može unijeti 10 kila (opet koja vise, jer nitko ne vaze). U prtljagu koju unosim u kabinu uzimam sve sto je važno i moram imat uz sebe da se slučajno ne bi zagubilo (maske (dioptrija), fotoaparat, kućiste fotoaparata, laptop, lastici (jer ih imam puno i dosta su teški) i slično). U kabinu unosim i peraje...
Polazak
Prije samog polaska nekoliko rijeci o vizi za Indoneziju. Državljani RH ne mogu napraviti vizu "on arrival"(na dolasku). Vizu treba zatražiti u ambasadi koja je sad napokon, nakon par godina, opet u Zagrebu. Vizu se može dobiti na 60 dana, a kasnije se može po potrebi i produžiti u nekom od imigracijskih ureda u Indoneziji. U Indoneziju odlazim sam, a kasnije se planiram tamo naći sa mojim starim(vegetarijanac, ugodno opičen, bavi se meditacijom, jak ronioc na dah, ali je kako on kaže "prerastao" ubijanje riba i bla, bla, bla... al nema problema za to sam ja tu :))).... ) Drago mi je da volimo slične stvari i da imamo obojica taj pustolovni duh koji treba za "divlju" Indoneziju, al opet s druge strane nije pametno kad se tako nađu dvije "budale" koje ne znaju gdje su im granice. To nas je jednom prilikom u Novoj Gvineji dovelo u situaciju iz koje sam se, nakon 7 dana kome, jedva živ izvukao i koja mi je promijenila pogled na mnoge stvari u životu, al o tome opet kasnije :))))
A sad polazak!!!!!!!
Budim se oko 7 ujutro. Spavao sam malo, ništa. Dan prije sam naravno već sve spakirao. Avion polazi iz Venecije u 15:20. Prva etapa ce biti od Venecije preko Dubaia do Jakarte(glavnog grada Indonezije, na zapadnoj Javi).
Nakon doručka, si spremam "putni" sendvić, jer ce bit dosta putovanja i dosta čekanja po aerodromima. U štrucu kruha uspijem strpati oko kilu i pol pečenih vratina i brdo pečenih paprika. Stari ništa ne govori nego samo koluta očima dok me gleda. A stara ipak pita dal sam normalan kad vidi koju sam to ogromnu kuglu od vratine, kruha i paprike uspio napraviti. Kažem, jbg, neću valjda gladan ići po svijetu i počnem motat tu svoju "tvorevinu" u aluminijsku foliju..\ No čim su se starci maknuli moje "proklete gladne okice" mi ne daju mira pa uzimam još par vratina i ono što je ostalo paprika i stavljam u plastičnu vrećicu. Nek se nađe ;)))
Živim u Savudriji, pa mi je prva etapa autom do željezničkog kolodvora u Trstu. Oko 9 ukrcavam sve stvari u auto. Stara nije bas oduševljena sto idem, pogotovo jer idem sam. Ona bi najradije da mi hobi bude badmington, stolni tenis, boćanje ili nešto slično (da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv navedenih plemenitih sportova). Donekle ju shvaćam, ali sto ja tu mogu. Konačno se svi skupa utrpamo u auto i krećemo. Nakon nekih 30 minuta stižemo na granicu, a ja se samo nadam da nasa "draga" hrvatska policija (s kojom usput, nisam bas u najboljim odnosima) neće počet komplicirat nešto. I stvarno, glatko prolazimo bez onih glupih pitanja, kamo putujete i sl. (foto 6 na željezničkom kolodvoru u Trstu)
Oko 10 i pol sam na željezničkom kolodvoru. Vlak za Mestre (Venecija) polazi za nekih 20 minuta. Stara me po 20 i neki put(samo jutros) upozorava da ne ronim pre duboko, da ne pucam na pre velike ribe, da se pazim morskih pasa i bla, bla, bla. Ne, najbolje da neću pucat na velike ribe si mislim u sebi. Ali naravno umirim ju i kažem da neću prelazit 15 metara i da neću pucat na ništa sto bez problema ne bi uspio izvuć. I stvarno, izgleda kao da sam ju uvjerio.
Vlak dolazi na peron. Uzimam veliki ruksak i torbu sa opremom, a mama za mnom nosi moj mali ruksak. Stanem ispred vrata i stavljam torbe na pod. Okrenem se i odjednom vidim kako je moja mama malena, kako su je dostigle godine, a na licu joj vidim da nije oduševljena mojim odlaskom. Kažem joj da će sve biti u redu i čak joj dam pusicu na lice. I moja mamica u trenutku opet zablista ! ! ! ! Nakon toga ulazim u vlak.
Ulazim u vagon a raspoloženje mi se odmah podigne čim mi se mala preplanula talijankica nasmije, makar znam da mi ne bi dala ni da sam zadnji na svijetu kad bi saznala da sam Jugović. Sjednem do prozora i stavljam slušalice od MP3-a u usi. Do Mestrea treba 2 sata. Oko jedan sat stižem na kolodvor u Mestre. Trebam naći autobus do aerodroma "Marco Polo" i gledam naokolo koga da pitam. Na ulicama nema ni jednog Talijana, samo rumunjske kurvice i crnci iz Centralne Afrike. No uspijevam doći do aerodroma na vrijeme. Stižem na "check in" od Emiratesa. Vazu mi torbe koje idu u kargo(32 kile), nitko nista ne pizdi. Torbu sa opremom nosim na "oversize baggage" i odlazim čekat avion.
Let do Dubaia ce trajat oko 5 i pol sati, a čekanje na avion dalje za Jakartu još 4 i pol sata. U avionu sam već pojeo pola svog "sendviča", uz obrok koji se servira na avionu. Ostatak sam pojeo u Dubaiu, uz vauchere koje sam dobio za McDonalds (buduci da imam vise od 4 sata izmedju 2 leta). Krečem za Jakartu. Let ce trajati 7 i pol sati. Pogledam jedan film, a ostatak puta prespavam. Budući da na dva sjedala pored mene nema nikoga mogu se razvaliti ko doma na kauču ( ajde skoro ).
Oko 3 sata popodne po lokalnom vremenu stižem na međunarodni aerodrom "Soekarno-Hatta" u Jakarti. Umoran od puta ali sretan :)
