Ogroman zubac na tunji - drugi dio

"Znači došao si, uzet ćeš samo jedan kratki obrok, poznam te prepredenog, po ovoj zimi ti više od toga ni ne triba! Skrivao si se cilo vrime tu negdi, sad si kurbo pokvarena doša na fast food! E pa dobit ćeš ga!” Nadivam novu, zadnju živu lignju, prolazim đir, vidim ga na sonderu, još je tu, ali neće da ugrize. Znači igrat ćemo se!? Ajde dobro! Skidam onu živu lignju i vraćam je u bazen i uzimam, pazi sad, namjerno onu sada već mrtvu lignju iz bazena umisto žive. Fale dva kraka, taman je krepala, ali pigment radi, pokvarena igra za pokvarenu žrtvu. Sada sam promijenio i smjer, spuštam se lagano niz korent, svako malo ručno đigam s lignjom (to ću jednom posebno objasniti) da ga zainteresiram. I tada se umirim, klizim u zavjetrini korenta i evo ga, TUP TUP TUP TUP, uzima ju školski zubatim žvalama, odlučio se njome nahraniti i konkretno ju uzima s namjerom da ju cijelu proguta! Puštam mu dva metra, on agresivno nosi, i tada mu skosnem do neba jako, udice su se negdje usidrile, povučem metar i onda vidim s čim imam posla! Totalna neman, ne mogu ga pomaknuti, užasno jako tuče glavom, karakteristični pokreti velikog zubaca, pokušava uvatiti jaki tir u dubinu ali mu nedam.

Nevolja je u tome što sam sekund prije griza smotao timun u krivu stranu i dao gas, sada mi se brod okreče a najlon se naslanja i skreče oko šipke koja drži produžetak nadstrešnice. Prebacujem ruku i vatam najlon s druge strane šipke, ovaj doli divlja k’o sumanut, izbija mi 2 metra najlona iz ruke, olova razbijaju po prstima, brod sve više vata zalet i skreće u stranu. Ne mogu doći do komandi, a ne mogu zubaca potegnuti ni deset centimetara, puštam najlon da klizi kroz ruke dok idem prema komandama, smanjujem gas i vrtim timun na drugu stranu. Vračam se nazad na krmu, on još uvijek nezaustavljivo divlja glavom i pumpa k’o da nikad neće stati, nikako da mu okrenem glavu prema sebi, opet mi izbija koji metar s olovima, ruke bole ko sam vrag, potekla je i krv. Kako ja povučem paš sebi, tako on izvuče paš najlona nazad, uz obavezno novo razbijanje prstiju olovnicama. Teško je opisati tu količinu adrenalina koja mi prolazi cijelim tijelom, a nikako ga ne mogu odlijepiti od dna.

Ogromna riba

I onda napokon, nakon cijelih minut borbe, malkice se umorio, i uspijevam ga lagano povuči metar, pa još metar, pa još jedan i odjednom se tunja olabavi! Onaj najodvratniji mogući osječaj u panuli, kad tunja postane neshvatljivo lagana, kao da nikad ništa s druge strane nije bilo. Šok, nevjerica, razočaranje, tuga, i to toliko pomiješani da ni neznam što mi je. Iz živog očaja sam samo spustio sve na dno, postoji mala šansa da je ostao komad lignje na predvezu pa da drugi gladni zubac iz jata to pokupi i da ga dignem. Tako sam ga zeznio par puta, ali ne i ovaj put. Dok razočarano brzo tunju izlvačim prema gore, znatiželja me prožimlje da vidim što je točno bilo, iako mislim da je vjerojatno precvikao tunju. Na kraju na površinu izlazi cijeli predvez, ispao je s rampina, i malo iskrivio srednju udicu, ownericu 6/0. Ne mogu opisati razočaranje. Definitivno najveći koji mi je ikad zagrizao. Za usporedbu, par zubataca od oko 10 kg sam odlipio od dna nakon 15-20 sekundi, a ovu neman tek nakon minut. Dalje za usporedbu, zubaca od 7 kg u jednoj minuti (60 sekundi) izvučem skroz u brod. Teško mi je davati neke procjene.

Recimo, u najgorem slučaju se moglo raditi o izuzetno temperamentnoj jedinki od samo 9,5-10 kg, al’ ispod toga ni teoretski nije mogao biti, a najvjerojatnije je bio težak između 10 i 12 kila. Užasno su rijetke prilike za dobiti takv griz, i tim više mi je žao, zbog propuštene prilike. Jednostavno mi nije jasno što je pošlo po zlu. Odnosno je - krivim rampin i zakon vjerojatnosti! Ima nekih četiri godine da sam prestao loviti s rampinom, jer sam se nagubio masu ribe. Rampin lako zakači ribu na početku, ali tijekom cijelog izvlačenja, sve do površine, postoji ne baš mala opsanost da će riba ispasti. Radi se o tome da jedan krak rampina služi kao poluga onom drugom zabijenom u meso ribe da se otkači. A i ne zabije se duboko kao udica, jer mu opet drugi krakovi smetaju, princip fakira koji leže na iglama. Što više igala, njemu je lakše. I zato riba nerijetko s rampina ispada u pola izvlačenje, bez obzira što sve dobro napravite. Kod udice toga nema - ako s udice zubac ne ispadne u prvih nekoliko sekundi, onda više ni neće, ili užasno rijetko. I zbog toga sam zamrzio rampin, nakon puste izgubljene ribe (sa svim mogućim kontrama, pa i takvima da mu pustim čak 10 metara najlona da slobodno nosi prije kontre). Međutim, kako sam se s udicama i dvokukama u međuvremenu nalovio ribe, odlučio sam se opet malo igrati s rampinom, izazivati sudbinu. Odbilo mi se o glavu na najgori mogući način. I tad sam počeo zbrajati štetu, jer sam počeo osjećati bol. Velika “šljiva”, oteklina na prstenjaku desne ruke od olova. Dalje, olovo izbilo komadić mesa s malog prsta ne desnoj ruci, dok ovo pišem nakon misec dana još iman ranu na ruci. S najlonom (1,00 mm) isparan kažiprst na dva mista. Pet minuta nisam mogao misaci šakom i prstima koliko me bolila. Krvarenja sam uspio zasutaviti u potpunosti tek nakon pola sata. Sve boli za poludit, al duša boli još i više. Normalno da su i dobre psovke pale, mogli su me čuti zubaci do doli.

Bez utješne nagrade

Grozno mi je i to što znam da su mi sad male šanse za dobiti novi griz. O čemu se radi? Doli je sad manje jato od svega nekoliko jedinki, a ovo im je bio predvodnik jata. Iskusni podvodnjaci će dobro znati o čemu pričam. Kad tako velika riba ispadne, ne samo da uznemiri cijelo jato, nego svojim pokretima, znakovima, uspravljanjem leđne peraje daje do znanja drugoj ribi da nešto itekako nije u redu, a to ide toliko daleko da im snagom autoriteta sugerira da se ne hrane neko vrijeme. Mnogi će reći da kad riba ogladni jede bez obzira, no to jednostavno nije istina, zubac zna biti po dva dana gladan “ka pas” i uopće ne jede ako mu ne paše vrime itd. Da sam ga izvukao do kraja, imao bi puno veće šanse za novi griz. Iz očaja nadivam onu zadnju živu lignju što je već jednom bila doli, prolazim đir i kantari počinju svoj ritualni masakar na lignji, kao da predatora nema miljama daleko. To je to, dižem jednog kantara i sve i kad bi imao još liganja nema smisla više loviti, ovdje sljedećih 2-3 sata sigurno neće ugristi zubac. Na susjednoj poziciji sam jednom spustio jig iz očaja, i tako još na jednoj usput prema našoj bazi. Diglo se prilično veliko jugo, i to toliko da mi je u nekim dijelovima skroz neugodno ploviti. Napokon dolazimo blizu baze, jedna ekipa nakon neuspjeha s panulom diže vršu, druga panuliva dok još može. Nakon marende u zaklonu, i nakon što se ćaća diga naspavan, na odličnoj poziciji za dnevni lignjolov dižemo 2 lignje, i idemo na drugu uru od griza. I tu nakon dva prolaza dobijam kratki živčani griz, samo je kratko povukao i stao, nije se vratio. Kad smo izvukli tunju, male lignje nije bilo, stavljam brzo onu drugu, ali nas kantar tira razočarane u porat. Boli me što se nakon dugo vremena vraćam kući bez ribe, prekinuli smo sjajni niz od oko 15-ak izlazaka uvijek sa velom ribom s panule. Ali još me više boli što sam izgubio kapitalnog zubaca. Pokušavam zaboraviti na to i posvetiti se druženju. Ni druge dvije panulaške ekipe nisu imale sreće, jedino se još nadam da će Igor doniti ribe s puške. Zajedno prateći to, došli smo do zaključka da kad meni panula radi dobro, Igor se nikad ne usreći s puškom, i obrnuto, ako je meni loše, on jako dobro ulovi. I dok smo se mi malo smirili i okrijepili u portu, zove me Igor i pita jesam li vidio mms. Nije mi ništa došlo, ali već znam o čemu se radi. Ne želi mi reći što je, ionako će doglisirati za deset minuta. Govorim starome kako ju je sto posto diga’, veliku gudu. I eto gumenjaka ulazi u porat, nevidim što je na dnu između tubusa, samo vidim strijelu kako strši okomito u zraku! I zaista, imamo tu privilegiju da gledamo u veliku još živu kirnju, vaga je pokazala 19,5 kg. Svi su konačno pristigli u porat i zajedno se dugo divimo carici kulfa. Igor se opet okrunio najvećim trofejom u podvodnom ribolovu, ali je ovaj put kirnja zimska, što je grand prix među trofejima. Sad se javila dilema, gradele, bruded, peka ili lešada. Na kraju je u glasanju tijesno pobijedio brudet! Tribalo se pomučit za to očistiti, ona je teška za čistiti k’o nijedna druga riba, zato posebne pohvale idu Grgi i Peri. Svi smo se podavili u brudetu koliko je bija dobar, a onda uživali u Vedranovom domaćem vinu do dugo u noć. Sutra sam se naspava’ k’o prasac, bez presinga dizanja, lignji, panule, ičega. Ujutro se marendao ostatk brudeta, panceta, sir itd., guštalo se u branju šparoga oko kuće, a kasnije je zacvrčala vratina na gradelama. Ćakula, guštanje, mir, anti-stres terapija, pogled iz zaklona na jugom zapjenjeno more. Kad je popodne prestalo jugo, zaplovili smo prema surovoj stvarnosti ponediljka. A meni je u misli opet doplivao jučerašnji zubac, opet mi otvorio jedva zacijeljele rane. U zubacolovu sam orijentiran na lov velikih zubataca, pa makar popušio, ali sam skroz prestao ganjati rekord najvećeg zubaca. Nisam više time opterećen, ne treba biti gigant, samo da nisu mali. Po tom pitanju sam bio skroz smiren, što znaći da je dio strasti ugasao. Međutim, ovaj zubac mi je to vratio, skroz me razbucao! Opet je unio nemir, opet hoću velikoga, najvećeg ikad, opet mi je unio strast i žar u lov.
I zato mu hvala!