Sigurnost u ronjenju na dah

Po tužnim nesrećama koje se događaju iz godine u godinu, jasno je da podvodni ribolov spada u opasne sportove. Razlog tome je prvenstveno u nedovoljno odgovornom pristupu i nepoznavanju čak i najosnovnijih sigurnosnih pravila u ronjenju na dah. Zato smatram da bi se svi koji se njime bave, trebali što je više moguće informirati o opasnostima u podvodnom ribolovu. Svrha ovog članka je upoznavanje početnika ali i onih iskusnijih sa osnovnim sigurnosnim pravilima i uputama. Prvo što treba reći je da podvodni ribolov,  kao i ronjenje općenito, zahtijeva značajnu discipliniranost i ozbiljnost. To je ujedno i najopćenitija uputa za sigurno ronjenje i ribolov.
Uz razuman pristup, podvodni ribolov je prekrasan oblik rekreacije i druženja s prirodom i ljudima. Može se upražnjavati kroz dugi niz godina pa čak i u poodmakloj dobi. Gledano iz takve perspektive, što znači jedna propuštena riba ili jedan neuspješan ribolov? Beznačajno. Zato se unaprijed treba pomiriti s tim da će osim ulovljenih riba biti i izgubljenih. Ovakav odnos prema ribolovu, ako je unaprijed i čvrsto ukorijenjen, olakšava rasuđivanje u kritičnim situacijama. U podvodnom ribolovu nesreće se događaju uglavnom kad se poveže u niz više nesretnih okolnosti. Stoga je važno  odustajati od loših, a prihvaćati korisne navike, koliko god one pojedinačno ne izgledale jako značajne.

Općenite upute

Ronite uvijek u paru. Ovo je najvažnije pravilo sigurnog ronjenja na dah, a neizostavno ga se treba pridržavati kod dubljih zarona. Osim što u ogromnoj mjeri povećava sigurnost, ronjenje u paru utječe i na opuštenost kod zarona. Pri tom oba partnera moraju biti sposobni pomoći kod nezgode (zaroniti na dubinu na kojoj roni partner, znati kako i moći ga iznijeti na površinu i primjeniti tehnike oživljavanja), i što je najvažnije - disciplinirani. Nužan je i veliki stupanj povjerenja, kao i iskrenost prema sulovcu u pogledu vlastitih mogućnosti. Osim toga, kod lova u paru posebno je važno u svakom trenutku biti svjestan kamo je uperena nategnuta puška - to nikako ne smije biti dio nečijeg tijela. Uhodanost i disciplinu para u podvodnom ribolovu nije lako postići, ali mislim da se isplati i da tome treba težiti. Kod dubljih zarona, partner koji je na površini treba pratiti uron, a naročito izron sulovca, te sam biti dovoljno pripremljen za uron kako bi bio spreman pomoći ako zatreba. Dosta podvodnih ribolovaca danas je živo samo zato što su imali nekoga na površini tko je pratio njihov izron. Nemojmo ovo nikada smetnuti s uma.

Pravilno se opteretite olovom. Izgleda da je preopterećenost olovom česti uzrok nesreća. Poželjno je da količina olova bude takva da osigurava pozitivnu plovnost na polovici ciljane dubine, kako bi u slučaju nesvjestice kod izrona ipak došli do površine i time znatno umanjili mogućnost nesretnog ishoda. Početnicima pravilno opterećenje može stvarati probleme kod urona, tako da su skloni staviti previše olova. To međutim, upućuje na potrebu poboljšanja tehnike ronjenja. Može se reći da lagano postizanje željene dubine kod preopterećenja olovom nešto malo produžuje ukupno trajanje urona i to radi specifičnih faza potrošnje kisika kod mišićnog rada budući da se glavnina tog rada odvija kod izrona. Međutim to je ronjenje na kredit i to opasan kredit kojeg bi se trebalo čuvati! Budući da mišići kod zarona nisu baš radili i stvorili dovoljne količine ugljičnog dioksida čija bi nas povećana koncentracija upozorila na vrijeme za udah tj. izron, mi se se na dnu osjećamo ugodnije nego što bi trebali. Problemi nastaju kod izrona gdje mišići pojačanim radom moraju savladavati veliku negativnu plovnost zbog viška olova. Nakon kratkog vremena, potroše se stanične zalihe kisika i pojačano se troši kisik iz krvi, što u kombinaciji s lošom vremenskom procjenom i slabljenjem parcijanog tlaka kisika (zbog smanjivanja tlaka u okolini), može dovesti do hipoksije i nesvjestice. Osim na količinu olova, treba paziti i na razmještaj utega na tijelu. Na pojasu treba olovne utege posložiti otraga, kako u slučaju nesvijestice ne bi isplutali s licem zaronjenim u more - bez mogućnosti nastavka disanja. Ukoliko je pak lice u dodiru sa zrakom, najčešće spontano dolazi do obnove disanja i vraćanja u svjesno stanje. Treba napomenuti da čak i u slučaju pravilnog razmještaja utega besvjesni ronilac ponekad ispluta potrbuške, ponajprije zbog često upražnjavanog prema naprijed pognutog položaja tijela prilikom izranjanja. Stoga još jednom napomena – U

Ne ronite bolesni, umorni, pothlađeni i neispavani, te nakon ronjenja s bocama. Ukoliko ste doživjeli nesvjesticu ili bilo koji simptom hipoksije (npr. "samba" - nekontrolirano titranje ili grčenje mišića lica, trupa ili drugih; trnci u nogama i rukama), svakako odustanite od daljnjeg ronjenja. Ako se iz bilo kojeg razloga ne osjećate dobro - ne ronite!

Priprema urona

Ne hiperventilirajte! Hiperventilacija je opasna jer značajno smanjuje razinu ugljičnog dioksida u krvi. Budući da je povećanje razine ugljičnog dioksida u krvi glavni pokretač mehanizama koji nas podražava na disanje, opasno je ako to upozorenje nastupi prekasno. Upravo to se događa ako smo hiperventilacijom prije zarona smanjili razinu CO2 u krvi. Osim toga, hiperventilacija povećava mišićnu napetost te ubrzava rad srca, što je također nepoželjno za zaron, a štetno za srce. Umjesto toga, nastojte opustiti sve mišiće koji ne sudjeluju u disanju, psihički se opustiti i disati tehnikom koja uključuje veći obujam pluća u izmjenu plinova. Pri tom bi izdisaj trebao trajati dvostruko duže od udisaja. Ovaj način disanja je dobar za postizanje opuštenog stanja, a ujedno je i zaštita od pretjeranog snižavanja razine ugljičnog dioksida.

Pustite malo mora u kapuljaču, tj. u oba uha, kako bi spriječili oštećenje bubnjića, koje može nastati i istezanjem bubnjića prema vani. Kapuljača, iz istog razloga, ne smije pretijesno nalijegati na uši. Dobra prevencija je i bušenje jedne ili više sitnih rupica u neoprenu na mjestu gdje on naliježe na ušne školjke.

Radite dovoljno dugačke stanke između zarona! To znači da se nakon svakog zarona treba odmoriti, opustiti i nadisati kako bi se odnos plinova u krvi vratio na uobičajeni ili barem blizu. Ukoliko se ovo ignorira, nakon nekog vremena se dolazi u opasno stanje kad mehanizmi za pobuđivanje na udah, zbog upornog podraživanja osjetilnih centara visokom razinom CO2, otkažu. U praksi to ponekad izgleda ovako: "Evo, konačno mi je krenulo, imam osjećaj da mogu ostati dolje satima". Moguće je da ste u takvim trenucima vrlo blizu granice sigurnosti. Odmor između dva urona bi trebao trajati barem dvostruko od trajanja prethodnog zarona. Ponekad i znatno više - odmorite se onoliko koliko treba da bi smirili disanje i sasvim se opustili. Naravno da je prisutnost ribe čimbenik koji nas ometa u poštivanju ovog pravila, ali treba ga biti svjestan bez obzira koliko bili zaneseni ribolovnom situacijom.

Uron

Izvadite disalicu iz usta prije samog urona. Disalica u ustima kod urona otežava izjednačavanje tlaka u ušima, a postoji opasnost od ulaska vode u pluća kod snažnije kontrakcije ošita. Kod eventualne nesvjestice, disalica u ustima olakšava prodor vode u pluća i samim tim smanjuje vrijeme u kojemu se unesrećenome još može pomoći. Isto tako, kod nesvjestice pri površini kada ronilac zahvaljujući pozitivnoj plovnosti ispliva, ako je olovo pravilno raspoređeno na pojasu otraga - vrh disalice bi bio zaronjen u more. To bi ipak otežalo spontanu obnovu disanja kod dodira lica sa zrakom. Također, kod izrona u kritičnoj situaciji je važna svaka sekunda, pa pražnjenje disalice prije prvog udaha troši dragocjeno vrijeme, osim što samo po sebi nije pametno. Naime, neposredno nakon snažnog ispuhivanja zraka iz pluća, stvara se u njima podtlak te zbog razlike u parcijalnim tlakovima kisika dolazi do inverzije procesa izmjene plinova - mozgu nužno potrebni kisik iz krvi počne prelaziti u alveole tj. pluća. Ovo traje vrlo kratko, ali može dodatno produljiti vrijeme opskrbe mozga kisikom i izazvati nesvjesticu na površini. Iz istog razloga nije preporučljivo nikakvo snažno izdisanje kod izlaska na površinu. Može se otprilike polovica sadržaja pluća ispustiti u zadnjih pola metra pred površinom. Nakon toga ide udah, te odmjereni izdah. Nakon toga započinjemo s normalnim, snažnim disanjem po potrebi.

Ne mijenjajte plan zarona. Ukoliko ste isplanirali strategiju lova i za nju se pripremili, i s tim planom zaronili, imajte na umu da će svaka iznenadna promjena plana (radi ribe, naravno) prouzročiti produljenje urona, neizvjesnost, napetost i shodno tome, povećanu potrošnju kisika. Zato to treba izbjegavati, a ribu koja vas eventualno nije pričekala, mirno ubrojite na unaprijed sastavljenu listu izgubljenih.

Budite oprezni kod dubokih čeka.  Osnovni razlog oprezu je taj što zbog povećanog tlaka okoline u dubini imamo i povećani parcijani tlak kisika, pa se izmjena plinova tj. prelazak kisika u krv odvija lagano. To je razlog zbog kojega se na dnu osjećamo ugodno. Toliko ugodno da možemo zaboraviti koliki nas put još čeka do gore. Problemi, naravno, nastupaju kod izrona, gdje se približavanjem površini smanjuje okolni tlak pa samim time i parcijalni tlak kisika, čime se usporava njegov prijelaz iz pluća u krv  tako da ga  sve više  nedostaje. To dovodi do tzv SWB-a (Shallow water blackout) - nesvjestice u zadnjim metrima pred površinom. Dakle, nesvjestice se najčešće događaju koji metar prije površine. Kod zarona s kretanjem (npr. prikradanje, pretraživanje rupa) mišićni rad dovodi do intenzivnijeg stvaranja CO2 , koji nas (ako je sve u redu, tj. senzori za CO2 nisu uslijed dugotrajnog ignoriranja otkazali poslušnost), upozorava da je vrijeme za izron. Kod statičnog zarona kao što je duboka čeka spomenuto se upozorenje, zbog izostanka mišićnog rada, javlja sa zakašnjenjem i teško je procijeniti koliko smo blizu granice sigurnosti.

Učestalo izjednačavajte tlak. Ako niste u stanju izjednačiti tlak u  srednjem uhu iz bilo kojeg razloga, odustanite od ronjenja, inače riskirate u najmanju ruku ozlijedu bubnjića. Moguće su i znatno opasnije posljedice po sluh u slučaju nastanka mikro ozljeda i ugrušaka radi pretjeranog istezanja bubnjića. Kompenzirati treba početi što prije, u prvim metrima urona, a zatim nastaviti s učestalim kompenzacijama. Pri tom sve mora ići glatko. Naprezanje pri kompenzaciji nije zdravo i znak je da nešto ne valja pa treba uron, a možda i ronjenje, prekinuti. Poželjno je koristiti tehnike kompenzacije koje stvaraju manje promjene tlaka u grudnom košu (Frenzel). Izjednačavanje olakšava i pravilan tj. hidrodinamičan položaj glave koja mora biti u osi s tijelom, a ne istegnutog vrata. Manje poteškoće u izjednačavanju tlaka u sinusima se mogu prevladati usporenim zaronom i pažljivim upuhivanjem zraka. Međutim, ako se nastave i nakon prvih zarona, treba za taj dan odustati od ronjenja.

Oprezno sa dubinama. Ako se pri uronu pojavi takvo stiskanje tj. bolni pritisak u gornjem dijelu grudi, to znači da ste na prevelikoj dubini za vaše trenutne mogućnosti i da se treba okrenuti i izroniti. Organizmu treba postupno privikavanje na dubine, pa shodno tome, nije dobro u prvim danima sezone ići na maksimalnu dubinu. Isto vrijedi i za prve zarone u danu. I općenito, povećanje lovne dubine kroz godine treba ići vrlo postupno i konzervativno. Dubine i vremena postignute u apnea zaronu po konopcu nisu mjerilo mogućnosti u ribolovu. Zaron u podvodnom ribolovu je znatno kompleksniji zbog svog nepredvidivog tijeka.

Izron

Ne paničarite i ne ubrzavajte tempo izrona. Svaki podvodni ribolovac treba biti upoznat sa optimalnom frekvencijom i amplitudom perajanja koje odgovaraju njegovoj fizičkoj kondiciji, stilu perajanja i vrsti peraja. Ubrzanim radom peraja kod izrona se ništa ne dobiva. Točnije - gubi se, jer potrošnja kisika postaje neracionalnija. Iz istog razloga treba prevladati i osjećaj panike ako se pojavi. Kod izrona, nemojte pogledavati prema površini, jer to može izazvati nepotrebnu nervozu. Osim toga, izvijanje glave unatrag može smanjiti protok krvi u karotidnoj artertiji što može dovesti do slabijeg protoka krvi kroz mozak s mogućim kratkotrajnim gubitkom svijesti.

U nuždi odbacite remen. U slučaju krajnje nužde, ako se posumnja da izron neće uspjeti, treba odbaciti remen s utezima. Treba svakako nastojati ne dovesti se u tu situaciju, budući da otkopčavanje remena nosi sa sobom mogućnost da ronioc ispluta lica zaronjnog u more - što je opet tragična varijanta ukoliko roni sam. Stoga nije loše još jednom naglasiti: ronioc treba biti izbalansiran tako da točka neutralne plovnosti bude na polovici ciljane dubine, odnosno što dublje, a da ne onemogućava ribolov. Ukoliko ronioc nije siguran u čisti izron, a nalazi se u zoni plovnosti, bolje je remen ne odbacivati. Poznato mi je da neki podvodni ribolovci često prilikom izrona kopču otpuste i remen pridržavaju rukom računajući da će remen sam otpasti u slučaju nesvjestice. Ta navika zapravo znači da prečesto nisu sigurni u svoj izron i da s pristupom nešto nije u redu.

Još neke preporuke

Pijte dovoljno tekućine! Za vrijeme dugotrajnog ronjenja izuzetno je važno piti dovoljne količine tekućine. U suprotnom, moguća je dehidracija budući da je izlučivanje tekućine za vrijeme ronjenja značajno povećano (disanjem, znojenjem i učestalim mokrenjem). Kako gubimo tekućinu, krv postaje sve gušća i teže se kreće krvnim žilama, pa srce ubrzano radi u ionako (zbog čestih promjena tlaka) otežanim uvjetima. Usporavaju se za ronjenje važni fiziološki procesi, a posebice izmjena plinova. Osim toga, dehidrirano stanje pogoduje eventualnoj emboliji tj. začepljenju krvnih žila bilo mjehurićima bilo ugruškom, što može imati vrlo teške posljedice. Poželjno je i uzimanje hrane i to prije i povremeno za vrijeme dugotrajnog ronjenja. Međutim, količine ne bi smjele biti velike i hrana mora biti lako probavljiva i dovoljne energetske vrijednosti. Među ronilačkom populacijom popularni su razni štapići od ekspandiranih zrnja žitarica.

Pazite na pothlađivanje. Počnete li se tresti od hladnoće - prekinite ronjenje! Toplinu gubimo zbog velike razlike u temperaturi izmedju našeg tijela i vode koju čak niti najbolje odijelo na dulji rok ne može ublažiti. Toplinu gubimo i zbog pojačanog rada mišića i povećanog psihičkog tonusa (znojenjem) pogotovo tijekom lova. Toplinu gubimo i mokrenjem te intenzivnim disanjem. Najviše topline gubi se kroz najprokrvljenije dijelove tijela kao što su - glava, prepone i pazusi. Drhtanje je zaštitini mehanizam tijela koje pojačanim mišićnim radom nastoji stvoriti toplinu, ali troši dosta kisika. Pothlađivanje dovodi do usporenih refleksa, smanjene sposobnosti prosuđivanja, smanjene koordinacije pokreta, otežanih finih pokreta prstiju šake, pospanosti - stanja koja svakako ne pridonose sigurnom ronjenju na dah.

Fizička kondicija je poželjna, ali ne može nadomjestiti iskustvo, znanje, psihološku stabilnost, tehniku ronjenja i specifičnu kondiciju, pa se u tom smislu ne treba na nju oslanjati.

Oprema mora biti pouzdana i provjerena. Oprema mora funkcionirati besprijekorno, kako ne bi bila smetnja u psihološkoj pripremi i opuštanju - važnim za ronjenje na dah. Dakle, oprema ne smije kod ronjenja zaokupljati našu pažnju i tako pridonositi nervozi i potrošnji kisika. Kopča pojasa mora biti jednostavna, lako otvoriva i uvijek smještena sprijeda - nadohvat ruke. Ronilački nož je neophodan dio opreme zbog mogućeg zapetljavanja u konopce ili mrežu za vrijeme zarona. Ne treba se upuštati u gađanje velikih i snažnih riba, ako na puški nije postavljen kotur (mulinel) s 50 m čvrste uzice. Korištenje ronilačkog sata/računala s funkcijama specifičnim za ronjenje na dah (prikaz nekoliko parametara odjednom, prikaz trajanja urona i trajanja vremena proteklog na površini, mogućnost naknadne detaljne raščlambe ronjenja) svakako pridonosi sigurnosti.

Nemojte precijenjivati svoje mogućnosti, natjecati se, dokazivati ili se nerazumno ponašati na bilo koji drugi način. Ako ste već nekoliko puta išli duboko, ostajali dugo, te izranjali lako i opušteno ne znači da će tako biti svaki put. Svaki dan je različit i postavlja svoje granice - dubine i trajanja. Zbog svega dosada navedenog logično je da je bilo koje ponašanje koje nije racionalno, odmjereno i disciplinirano - opasno po život.

Koristite signalnu plutaču. Korištenje plutače je obavezno po zakonu, ali nažalost, kod nas još uvijek nije jamstvo opuštenom ronjenju. Međutim, ipak smanjuje mogućnost da neki gliser prođe preko vas dok ste u moru. Osim što je ponekad korisna ribama, služi i za održavanje vizualnog kontakta sa sulovcima, kao i za držanje pitke vode, viška olova, rezervne puške i ostalih korisnih pomagala. Može poslužiti i kod spašavanja, tj. olakšava brzo pronalaženje i izvlačenje. Posebno se treba po vjetrovitom vremenu paziti jedrilica budući da ih nije moguće po zvuku opaziti na vrijeme, a plutača je zbog valova manje vidljiva.

Usavršavajte se. Budući da se spoznaje o ponašanju vlastitog tijela u zaronima lakše usvajaju kad ronioc nije zaokupljen ribolovom, odvojite dio vremena predviđenog za lov na poboljšanje tehnika ronjenja, kompenzacije, upoznavanje svojih reakcija kao i signala koje vam organizam šalje za vrijeme ronjenja.
S nadom da će ove upute nekome pomoći da roni sigurnije, želim vam puno godina uživanja u podvodnom ribolovu.