Demistifikacija laštikače

Ovdje smo da saznamo što se to očekuje od puške, da znamo što možemo tražiti i dobiti, i da bismo na koncu znali što i zašto plaćamo. Nećemo se baviti tehnološkim postupcima, vrstom epoxija, prešanjem karbona i slično, jer to je ipak domena proizvođača nego onim što bi mi kao lovci morali najbolje znati, a to su funkcionalne karakteristike jedne laštikaće u lovu.

Počinjemo od osnovnih karakteristika koje svaka puška treba zadovoljavati:

• vodilica mora biti ravna i biti u ravnini sa mehanizmom
• ručka mora zadovoljavati barem osnovnu ergonomiju - oblikom osigurati prirodan stisak, a veličinom da nigdje ne nabija šaku u rukavici
• mehanizam mora siguran sa mekanim i tihim okidanjem
• mora podnositi uvjete lova - ne smije se savijati ili lomiti pod opterećenjem, pod blagim udarcima, pod vibracijama
• izbalansirana
• pokretljiva
• imati odgovarajući setup

Ravna vodilica je osnovna stvar, a danas su u modi kod dosta proizvođača grafitne vodilice koje jako fino prate strelu i time vjerovatno nešto pridonose preciznosti i bešumnosti.

Ručka je jako bitan dio puške koji ima dosta varijacija. Mislim da važno proizvođaču na početku reći što očekujete od ručke (naprimjer informaciju o kutu ručke) ili dati mu nekakav fizički primjer koji on može izmjeriti. Na ovaj način smanjiti ćete mogućnost neugodnog iznenađenja i omogućiti eventualno naknadno fino podešavanje bez grubljih zahvata. Dobra ručka je ona koju ruka poljubi iz prve, da joj se ne trebate prilagođavati. Potpuno anatomsku ručku je teško pogoditi i ona ce biti dobra samo kod idealnog hvata, zato danas naprimjer proizvođači više rijetko rade utore za svaki prst na ručki. Dobra anatomska ručka obicno je uska na vrhu tako da osigura dovoljno snažan stisak, a širinom na dnu prati dlan i tako većom kontaktnom površinom donjeg dijela dlana kod zapešća osigurava dobar oslonac kod boćnog okretanja. Pojedini proizvođači ce dobru ručku pogoditi iz prve, a drugima ce trebati neke preinake koje se ne treba ustručavati tražiti. Nagib ručke i visina hvatišta su individualne, a ja recimo preferiram visoko hvatište i malo nakošeniju ručku.
Gledano striktno fizički idealno bi bilo os tijela puške prolazi kroz sredinu nadlaktice sa rucnim zglobom koji se ne lomi. Na ovaj način puška je produžetak ruke, hitac je instiktivan, a trzaj se najefikanije amortizira (upravo zato npr. X-fire odlicno podnosi dva laštika). U ovom slucaju peta traba biti stanjena, još dodatno na mjestu gdje dolazi korijen palca. Peta se u tom slučaju može pojačati karbonom, čisto da se zaštiti prilikom transporta.

Osim osnovnih zahtjeva za mehanizam koji iako jako bitni mogu se naknadno ispraviti, bitan je i položaj okidaća. Netko voli okidati vrhom kažiprsta, a ja volim da mi je malo ispod gornjeg zgloba ispruženog kažiprsta kako bi mogao okidati donjim dijelom savinutog kažiprsta. Na ovaj način puno lakše održavam čvrsti stisak prilikom okidanja što je bitno za amortizaciju eventualnog trzaja i preciznost.

Tijelo puške treba osigurati amortizaciju trzaja i pokretljivost. Posljednjih godina bilo je dosta promjena kod ovog dijela, ravno puno elipsasto tijelo zamijenile su tijela sa rupama, šira pri kraju a uža pri vrhu, sa vodilicama za laštike i pojacana karbonom. Sve zbog bolje pokretljivosti i amortizacije trzaja. Karbon je nužnost ako prijeti savijanje ili pucanje puške zbog smanjenja dimenzija, ali se pravilnim dimenzijama tijela i rupa te dobrim lameliranjem može dosta toga napraviti. Iako se smatra da rupe pridonose pokretljivosti puške uvjerio sam se da to uopče nije toliko bitno. Rupe pridonose boljoj amortizaciji trzaja zbog vodenih džepova, a pokretljivost se recimo više osigurava vodilicama za laštike koji napetoj pušci daju elipsasti hidrodinamicni oblik (i smanjuju vibriranje laštika).
Veći omjer izmedu širine puške i visine puške povečava pokretljivost i to je razlog zašto danas ima naizgled glomaznih topova koji su iznenađujuće pokretljivi. Jedna rupa umjesto dvije i skalina koja odmah podiže laštike tako da budu paralelni sa strelom interesantna su rješenja.

U idealnom balansu napeta puška bi trebala lagano toniti u horizontalnom položaju. Dužu pušku uglavnom je potrebno otežavati da bi zadnji dio potonio. Balans prednjeg dijela je individualan, netko voli nulu, vecina da lagano tone, a rijetki da lagano pliva. Važno je da proizvođač osigura da se samostalno može balansirati puška, stavljanjem i skidanjem olova. Početni balans mora biti takav da se samostalnim dodatnim balansiranjem može pokriti raspon moguće debljine strela. Nije problem ako vrh pliva ako se se može dodatno otežati, ali je problem kad previše tone bez dodatnih olova. Ja preferiram da vrh lagano tone jer ce tada teže poskočiti prilikom okidanja, a i ručka mi tako najbolje sjedne u ruku i ne dopušta mi da nesvjesno potpuno omlitavim stisak.

Setup je jako jako bitna stvar jer može upropastiti ili nedovoljno iskoristiti jako dobru pušku. Puška je u osnovi samo pračka jer strelu izbacuju nategnuti laštici, tako da je ovo potpuno razumljivo. Setup ne prepuštam proizvođaču jer unatoč nekim svojim pogreškama tu nekako najviše sebi vjerujem jer ipak sam ja taj koji testira i kasnije lovi (a i nikako ne bi želia da mi osvane puška sa mliječno bijelim lašticima).

Ovo je neko moje osnovno videnje funkcionalnih zahtjeva puške, prvo što mi je palo na pamet, a nadam se da ćemo svi skupa naše znanje još više produbiti pa ce onda netko točno znati reci što mu odgovara kod puške, a što ne, i u čemu je to neka puška bolja od neke druge.