Ovo je priča koja je počela tamo davne 2003. godine dok sam bio mlad i zelen u ovom sportu. Konavoske stijene pune su svojih draži i to znaju svi koji su tu ronili. Nisu više tako darežljive kao što su nekad bile ali uvijek iznova fasciniraju ljepotom i raznolikošću podmorja. Ima terena za sve vrste ribolova ali ono što podiže adrenalin i za što se živi su velike kirnje prepune iskustva koje žive na takvim mjestima da im se nemoguće neprimjetno prišuljati i iznenaditi ih. Tamo sam i upoznao Maru, bila je to prva velika kirnja koju sam vidio. Prvi susret je bio kratak ali je srce zaigralo i više je nisam mogao izbaciti iz glave i redovito sam je posjećivao ali bezuspješno. Godine su prolazile, razni pokušaji prilaska su završavali zamahom repa i odlaskom u sigurnost njenog šava na dnu zida... Unutrašnjost tog šava sam prostudirao ali jedan dio s duplim dnom je ostao nerješiv kako za mene tako i za brojne terijere koje sam vodio sa sobom. Jedina opcija za uloviti je dobiti je na otvorenom, tada se mora poklopiti više stvari da bi se takav ulov ostvario.
Danas, nedjelja kao i svaka druga, s tim da se moram vratiti natrag do ručka pa biram poznatu rutu za plivanje i idem bez previše očekivanja. Već pri ulasku u more prvi šok, temperatura nakon jučerašnje tramuntane je pala na 17 stupnjeva a ja u kombinaciji 4mm i 5mm. Nije prošlo niti sat vremena i već sam pothlađen tako da preskačem dosta terena i plivam ciljano na pozicije i pokušavam aktivno roniti da se zagrijem. Ribe ni za lijeka, realnije je očekivati pingvina nego zubaca. Već sam u dilemi da li ići natrag ili otplivati još 15-ak min pa da se odem Mari javiti. Idem je posjetiti još jednom prije nego nas lovostaj razdvoji na dva mjeseca. Odrađujem jedan duboki zaron prije nje i vidim da nisam na 100% mogućnosti zbog pothlađenosti.
Tiho se šuljam uz rub obale da ne bi poplašio fratre izdajice koji se vole sunčati na vrhu zida i cinkati svakog tko nema dobre namjere. Priprema zarona mi je katastrofalna, ne mogu se opustiti jer se tresem ko prut, još za ne faliti nalazim se u hladu ispod litice. Mislim se u glavi ma još taj zaron i doma na lipi ručak i popodnevnu siestu. Idem lagano utabanom rutom i koristim sjenu kao saveznika da se došuljam do ruba hrbata koji pada vertikalno 15-ak metara i završava sa zidom na 29. Fratara izdajica nema i lagano klizim neutralan prema marinoj kući.
Čim sam prešao hrbat ugledam veliku crnu fleku koja je ispred šava i postavlja se u stav "u svijeću" uz lagano mahanje perajama. To njeno mahanje ovaj put nije sporo i nervozno već dosta ubrzano i razdragano kao što male kirnjice to znaju raditi. Koristim njenu jutarnju zamatanost i bez pokreta klizim prema njoj, smanjujem distancu. Roller 100-tka sa teškom 8iciom je spreman i fokusiram se na svaki njen pokret - koliko mi je samo puta tako na zadnju okrenula i ušla u sigurnost svoje jazbine. Ovaj put je učinila dva-tri zamaha prsnim perajama više prije nego se umrtvila i krenula propadati prije okreta - to je taj trenutak kada treba pucati i riskiram sa šutom na kraju dometa za tako veliku ribu. Kratki šok od susreta sa 8 mm harpunom ali se u milisekundi pribrala i hoće u svoju rupu. Puštam pušku i grabim konop te je natežem i vidim da je došla do ulaza u rupu i da je strijelu savila ko čačkalicu, hoće unutra. Glava i razum mi govore da je zavežem za prvu izbočinu i idem kasnije po nju ali srce ne sluša i potežem se po konopu i krečem natrag po nju. Do pola se zabila u šav i blokirala leđnim bodljama i škrgama, grabim strijelu i u par brutalnih skoseva je vadim van rupe. Prilikom zadnjeg skosa uhvati me grč u listu i već vidim da ću je morati pustiti. Glupost druga, uzmem je za strijelu s obe ruke i idem u izron, tj. pokušavam jer skoro stojim na mjestu. Odljepljujem je nekako par metara od dna i puštam je na mulinel, bacam olova i krečem put površine.
Izron mi se činio dug kao nikada do tada ali sve prolazi uredno i lagano jer stižem do površine. Kirnja se pokušava negdje zabiti ali znam da nema di i uskoro je vani u svoj svojoj ljepoti i preobrazbi od prvog susreta. Od lijepe smeđe Mare do crnog velikog kirnjuna. Nož je na pojasu na dnu ali nekako i do njega dolazim i privodim sve kraju. Život joj se gasi lagano u oku i s njim i naša dugogodišnja priča završava. Plivam s njom/njim natrag i odjednom više nema zime, izmiješani osjećaji oduševljenja i tuge istodobno. Više neću ići ciljano na Maru ali ostala je lijepa uspomena u vidu snimke pa ću tu i tamo upaliti laptop i rado se prisjetiti moje drage prije i svega što mi je priuštila kroz ove godine.
Ovaj ulov proglašen je najboljim ulovom godine 2015. na našem portalu po izboru članova portala. Nagradu za ulov godine ronilački sat suunto D4 omogućila je tvrtka DRAGORLUX.
Zakoni
Garmin
Juta spiza
Scorpio spearguns
Vremenska prognoza
