Slučajni ulov, namjerni nemar

Kada bi svi mogli vidjeti načine na koji riba stiže na naše tanjure, vrlo vjerojatno bi duboko razmislili prije nego što krenemo jesti. Prije nego što željena riba stigne u trgovačke lance i ribarnice, mnogi "neželjeni" gosti ugibaju po putu ili su im pak životi izmijenjeni zauvijek. Iako se slučajni ulov ili prilov, ne bi trebao prodavati, Mosor Prvan iz splitske Udruge Sunce napominje da je u Mediteranu ribolov takvog tipa da se veliki dio prilova također prodaje. "Primjerice, ako ribar koristi ciljani alat za jednu vrstu ribe, a ulovi neku drugu, također komercijalno isplativu vrstu, naravno da će je prodati. Međutim kod takvih, namjenskih alata, udio prilova ne smije biti veći od 20 posto. Tako je u teoriji, ali naravno da je u praksi drugačija situacija pa se takve odredbe često zloupotrebljavaju. Ono što ribari bacaju su teško oštećene jedinke, jedinke manje od minimalno dozvoljenih lovnih veličina, gospodarski nevažne vrste te one količine gospodarskih vrsta za koje znaju da ih neće moći prodati. Primjerice – ako ribar uhvati dvadeset kašeta srdela, a prekupac mu telefonom kaže da će uzeti samo deset kašeta. U tim situacijama ribari često vode računa da ribu, ili druge organizme, vrate u more žive, odnosno da ih uopće ne vade iz mora", govori nam Prvan. Kada govorimo o selektivnosti ribarskih alata, Prvan ističe da su najmanje selektivne koče, ramponi, dredže i obalne potegače (migavica, girarica). Primjerice, 2010. godine udio prilova kod koča bio je veći od komercijalnog ulova. U slučajnom ulovu često se nađu i veliki morski psi, morski sisavci i kornjače.

Upravo je slučajni ulov jedan od glavnih uzroka stradavanja morskih kornjača - slučajni ulov glavate želve samo u sjevernom Jadranu od strane koče 2011. godine bio je procijenjen na otprilike 3500 jedinki. "Što se dupina tiče, u periodu između 2008. godine i 2012. godine pronađeno je petnaest dupina za koje se pretpostavlja da su nastradali u ribolovnim aktivnostima", govori Prvan.

Te brojke svakako nisu zanemarive, jer je u malim populacijama opstanak svake jedinke važan. Primjerice, kod dobrih dupina ženka tijekom cijelog života ima u prosjeku svega pet do osam mladunaca od kojih svi ne prežive. Stoga je i mogućnost obnove populacije vrlo mala.

"Postoji EU regulativa koja zahtijeva od zemalja članica monitoring slučajnog ulova kitova i dupina, no prema našim saznanjima, Hrvatska nema jasnu zakonsku regulativu koja propisuje određeno postupanje u tim slučajevima", govori nam Nikolina Rako Gospić iz Instituta Plavi svijet koji se bavi očuvanjem ugroženih morskih organizama.

Rako Gospić dodaje da je Državni zavod za zaštitu prirode na svojim stranicama predstavio projekt BYCBAMS - Utjecaj slučajnog ulova na kitove i dupine u području Sporazuma - s ciljem utvrđivanja utjecaja slučajnog ulova na kitove i dupine te kako bi se mogle predložiti mjere za smanjenje tog utjecaja.

"Danas se u nekim zemljama u svrhu smanjenja slučajnog ulova koriste TED uređaji (Turtle Excluder Device), koji predstavljaju 'prozor' pomoću kojeg kornjača uhvaćena u mrežu može izaći, a da ostatak ulova ipak ostaje u njoj. Institut Plavi svijet je u sklopu projekta NETCET (Mreža za očuvanje kitova i morskih kornjača u Jadranu), pomogao osmisliti protokol za prvu pomoć ozlijeđenim morskim kornjačama koji uključuje i kornjače zapletene u ribarske mreže", govori Rako Gospić.

U sklopu nove ribarske politike EU-a krajem prošle godine donesena je nova uredba koja propisuje da ribari moraju cjelokupni ulov iskrcavati na obali, uključujući i slučajni ulov, odnosno ribe koje su se uhvatile u mrežu, a nisu ciljane vrste ili su manje od minimalno propisanih veličina potrebnih za očuvanje ribljeg fonda. Taj bi ulov trebalo prikupiti i zbrinuti, uskladištiti ga kako bi ga se kasnije preradilo u riblje brašno ili prevezlo do uzgajališta tuna za njihovu ishranu, ali se ne bi smio koristiti za direktnu prehranu ljudi.

"Takvom se politikom stimulira ribare da love što selektivnije. Međutim problem je što kod nas ne postoje uvjeti za to. Nema ribarskih luka i ribari nemaju gdje s tim. U Norveškoj se primjerice sve otkupljuje i procesuira. Kod nas je zbog birokracije lakše sve baciti u more nego pokloniti staračkom domu ili domu za nezbrinutu djecu. Nemaju gdje iskrcati, nemaju kome prodati, a ako bi donirali onda moraju zvati brojne inspekcije da sve to amenuju", objašnjava Prvan.O ovoj se temi izuzetno malo razgovara zato što većinu ljudi naprosto nije briga za ribe. Ovdje možemo postaviti i pitanje – zašto bi o jednoj vrsti životinja (primjerice psima – aktiviranje oko festivala Yulin) kontinuirano brinuli, a drugu kontinuirano ugrožavali? Zašto nas toliko malo brine i slučajni, ali i namjerni lov ribe? Boris Kvaternik iz udruge Prijatelji životinja ističe kako ribe čak i mnogi ljubitelji životinja ne klasificiraju među životinje, što im omogućava da naprave distancu od "ribljih problema". "Ribe su svojom fizionomijom mnogo različitije od čovjeka nego li je to npr. pas ili svinja. Nemaju ni ruke ni noge, dišu na škrge, ne glasaju se, ne vrište, žive ispod vode. Zbog tako velikih fizioloških razlika mnogim se ljudima teško poistovjetiti s njima kao sa živim bićima", govori Kvaternik.

Iako nam možda djeluju u potpunosti različite od ljudi, to ipak nije slučaj. "Glavna razlika između riba i biljaka, i najvažnija poveznica između riba i nas jest ta da ribe imaju iznimno razvijen i složen živčani sustav koji je, znanstveno potvrđeno, sposoban osjetiti bolne podražaje na potpuno jednaki način kao živčani sustav svinja, mačaka, čovjeka itd. Biljke ne osjećaju bol, jer za tim nemaju evolucijske potrebe. Biljke su nepomične, ne mogu pobjeći od opasnosti, stoga nisu imale potrebe razviti ništa slično živčanom sustavu i mozgu. Ribe imaju živčani sustav, i svakome tko je upoznat s osnovama biologije potpuno je jasno da ribe primaju podražaje i osjećaju bol", objašnjava Kvaternik.

Kvaternik nadodaje kako se procjenjuje da se nevjerojatnih 17 milijardi riba godišnje ubije samo za prehrambene potrebe SAD-a, a sportskim se ribolovom godišnje ubije još 245 milijuna riba. "Takav bezobziran i sulud tempo izlova, jasno, ima i mnoge 'usputne žrtve'. Po nekim procjenama, koče za lov rakova odbacuju čak 85 posto svog ulova, čineći tako račiće najvjerojatnije za okoliš najdestruktivnijim ribljim mesom koje čovjek može konzumirati", govori Kvaternik.

Takav izlov nenadoknadiv je gubitak svjetskom ekosustavu u cjelini, a izuzetak nije ni Hrvatska. Prvan ističe kako je situacija već dugo kritična, a bioraznolikost kakva je nekad postojala vjerojatno se nikada neće moći vratiti."Danas više uopće nije upitno da ribolov globalno ima više utjecaja na bioraznolikost mora nego bilo koja druga ljudska aktivnost. Ništa drugačije nije ni na Jadranu pa tako cijeli niz znanstvenih istraživanja pokazuje drastične negativne promjene u ulovu koje su rezultat prekomjernog i neselektivnog iskorištavanja biozaliha. Stoga nije pretjerano reći da je nerazumno iskorištavanje obnovljivih biozaliha dovelo do ekološkog osiromašenja Jadrana u svim njegovim komponentama. Slučajni ulov svakako negativno utječe na bioraznolikost, ali ako je prekomjerni ribolov ledeni brijeg onda je slučajni ulov samo njegov vrh", govori Prvan.

Zagađenje okoliša otpadom ima posebno poguban učinak na more i oceane. Upravo zbog zagađenosti oceana riblje meso može sadržavati opasne količine otrovnih tvari i suprotno popularnom mišljenju – može biti nezdravo za jelo. Kada zagađenju okoliša pridodamo devastiranje podmorja, kočarenje pridnenim kočama (one doslovno "oru" podmorje te uništavaju cjelokupnu životnu zajednicu dna) jasno je zašto svjedočimo apsolutnoj degradaciji morskog života. Iako su tih problema svjesni mnogi, još uvijek ne postoji strategija ribarstva koja bi osigurala zaštitu prirodnog bogatstva i bioraznolikosti Jadrana.

Kada se podvuče crta, ostaje nam samo zapitati se - što trebamo učiniti kako bi se situacija barem malo promijenila na bolje ili barem prestala pogoršavati? "Naše preporuke vezano za ukupno ribarstvo pa između ostalog i slučajni ulov su sljedeće: nužno je što prije započeti s restriktivnim mjerama regulacije ribolova - proglašavanje zona bez ribolova i prostorne vremenske regulacije ribolova, regulacije ribolovnih alata, primjerice povećanje oka na mreži i sl. Također, potrebno je okrenuti se zaštiti obnovljivih bogatstava mora i to prvenstveno na najugroženijim područjima - mrijestilišta, rastilišta. Stvarnost je vrlo jednostavna i u njoj leži poruka i ribarima i vlasti - ekosustavi imaju ograničen kapacitet proizvodnje koji diktiraju biofizički principi i nikakva želja za više ribe niti bilo kakav politički pritisak ne mogu proizvesti ni jedan kilogram ribe više od toga", poručuje Prvan. (Ivana Perić/H-alter)