Portal za ljubitelje mora, ronjenja i ribolova

Uzgajivačima ribe EU daje od 1500 do milijun eura, no u cijeloj priči postoji i jedno "ali"...

stonNakon što je 13. kolovoza svjetlo dana ugledao Pravilnik u ribarstvu vezan uz sufinanciranje iz fondova EU-a, u ponedjeljak je objavljen i natječaj za provedbu programa poticanja proizvodnje u akvakulturi. Za potporu uzgoja ribe i školjaka predviđeno je pet milijuna eura, od čega iz fondova EU-a 3.757.500 eura, dok ostatak financira Hrvatska. Najmanji iznos je 1500 eura, dok najveći iznos potpore iznosi milijun eura. Potpora ne smije prelaziti 60 posto ukupnih troškova koji su dopušteni Pravilnikom. Natječaj je otvoren do 3. studenoga. Riječ je o prvom Pravilniku koji omogućuje sufinanciranje EU-a u okviru Operativnog programa za ribarstvo. Trebalo bi se ovim sredstvima unaprijediti kako postojeća uzgajališta, tako i popratna infrastruktura, poput skladišta, objekata za maloprodaju i sl.

No, u cijeloj priči postoji i jedno “ali” – predviđena sredstva ne odnose se na vrste, rečeno jezikom Pravilnika, čija proizvodnja u akvakulturi nije niska. Tu spadaju komarča, lubin i tuna, dagnje i kamenice. Kada je u pitanju slatkovodna riba, sredstva se ne mogu dobiti za uzgoj pastrve, šarana i sivoga glavaša.

Dakle, profitirat će samo oni koji imaju znanje i mogućnosti uvesti nove tehnologije za uzgoj novih vrsta. To, napominje umaški ribar Daniele Kolec, predsjednik udruge profesionalnih ribara “Mare Croaticum”, nije ni lako ni jednostavno zbog goleme birokracije i nikakve logistike.

– Problem je prije svega u lokalnoj samoupravi. U pravilu lokalna samouprava ne želi uzgajališta na svojem području. Ja od Općine Buje već dvije godine čekam dozvolu za još dva mjesta na postojećem uzgajalištu dagnji.

U pravilu su lokalne zajednice protiv uzgajališta riba i školjki zbog neznanja i neupućenosti, jer smatraju kako onečišćuju okoliš i štete turizmu – kaže Kolec.

– To je tek prva prepreka u ovom poslu. Na lokalnu samoupravu nadovezuje se država koja nizom loših, često i nesuvislih propisa, i nikakvom infrastrukturom uporno već više od 20 godina zatire ribare i ribarsku industriju. Nije lako uvesti uzgoj nove vrste.

To podrazumijeva određeno razdoblje učenja i eksperimentiranja, a problem je što se pri tome pomoć, savjet, uputu ne može dobiti ni u jednoj državnoj instituciji. S druge strane, imamo veliko tržište koje guta naše proizvode, i prostor za napredak je velik.

Meni je smiješno kada pročitam da je ambicija povećati proizvodnju na 20.000 tona. Prava ambicija bi bila 200.000 tona, samo što za takvo što mi nemamo nikakvu šansu – kaže Kolec, pa nabraja niz primjera koji ribarima zagorčavaju život.

Primjerice, sama činjenica da za zadrugu treba najmanje sedam zadrugara, dok je svuda u Europi dovoljno troje. U Rijeci ne postoji kemijski laboratorij, ispitivanja biotoksina iz školjaka provode se zastarjelim načinom, na miševima, zbog čega su pozitivni nalazi na biotoksine puno češći, pa su i uzgajališta češće zatvorena. Prvi kemijski laboratorij tek je nedavno otvoren u Splitu.

Često pojedine institucije, kao veterinarska inspekcija, Pravilnik tumače na drukčiji način nego Ministarstvo koje ga je donijelo. Pritom, samo Hrvatska, od europskih ribarskih zemalja, tretira ribare kao obrtnike. – Hrvatska ima iste uvjete za razvoj akvakulture kao i Japan, no u Japanu svaki otok ima razvijenu marikulturu – zaključuje Kolec.
(Marijo Kavain/Slobodna Dalmacija)