Latimerije " živući fosili"

Latimerija je prapovijesna riba za koju se, do prošlog stoljeća, vjerovalo da je izumrla. Postoje dvije vrste Latimerije, Latimeria chalumnae i Latimeria menadoensis. U prapovijesti skupina celacantidi je bila vrlo velika i obuhvaćala je nekoliko rodova i vrsta. Dvije današnje vrste evoluirale su tijekom stoljeća i od proučavanih nalaza samo nedavni fosili, oni koji datiraju iz doba krede, slični su dvjema danas postojećim vrstama. Mislilo se da su Latimerije izumrle još od razdoblja krede, sve dok nije jedan primjerak bio ulovljen 22. prosinca 1938. Mrežom ribarskog broda oko 70 metara duboko u Indijskom oceanu, daleko od obale Južne Afrike na visini ušća rijeke Chalumna. Kasnije je pronađeno još primjeraka na otocima Komori, Sulawesi i Indoneziji, Keniji, Tanzaniji, Mozambiku, Madagaskaru i Južnoj Africi, u zaštićenom području Simangaliso Wetland. Mayore Courtenay Latimer, otkriće koje je detaljno opisano u zanimljivoj knjizi pod nazivom "Priča o latimeriji."
Marjorie Courtenay-Latimer, kustosica jednog muzeja u East Londonu, Južnoj Africi, ispitivanjem plijena lokalnih ribara u potrazi za neobičnom morskom faunom, naletjela je na čudnu plavu ribu među ulovom s ribarskog broda koji je otišao u lov u Indijski ocean poviše ušća rijeke Chalumna. Otkriće je detaljno opisano u zanimljivom knjizi pod nazivom "Priča o celacanto." Nakon što je dopremila ribu u muzej, shvatila je da ne može klasificirati ribu pa je i odlučila informirati se s kolegom, profesorom Jamesom Leonardom Brierley Smithom; u međuvremenu je riba balzamirana, kada je Smith vidio ostatke identificirao ju je kao latimeriju, vrstu tada poznatu samo po fosilnim primjercima. Vrsta ribe je imenovana Latimeria chalumnae, u čast pronalazača i vode u kojoj je ulovljena, i od tada se latimerija smatra "živučim fosilom". Godine 1997, Arnaz i Mark Erdmann uživali su svoj medeni mjesec u Indoneziji, kad su na štandovima tržnice u Manado Tua otoka Sulawesi, primjetili primjerak ribe koja im je izgledala kao jedna kirnja, samo što je bila smeđa umjesto plave boje. Nakon što je jedan stručnjak primijetio slike ribe koje su objavljene na internetu, proslijedilo se s DNA testovima, koji su pokazali da je ta vrsta, prozvana od Indonežana Rajah Laut (kralj mora), nije bio isti kao latimerija sa Komoa nego nova vrsta koja je nazvana Latimeria menadoensis.

Opis

Latimerija spada u razred Sarcopterygii, ima prsne i analne peraje na mesnatim izbočinama poduprte kostmai, stražnja peraja podijeljena je u tri režnja gdje centralni uključuje produljenje kralježnice. Bijele oznake na tijelu, debele ljuske, neobične peraje. Prema pronađenim fosilima, latimerije su se prvi put pojavile u srednjem Devonu (Paleozoik) prije oko 390 milijuna godina. U prosjeku jedna latimerija doseže težinu od 80 kg, dužinu od dva metra a životni vijek od oko 60 godina cca. Latimerija je jedino živo biće koje posjeduje međukranijalni zglob koji joj omogućuje da u unutrašnjosti tijela razdvoji gornju od donje polovice lubanje. Pretpostavlja se da je ta sposobnost vezana uz konzumaciju velikog plijena. Njezine ljuske luče sluz a tijelo odiše ulje koje je laksativnog svojstva što ju čini nejestivom osim ako nije prethodno sušena i usoljena. Tvrdoća njezinih ljuski je tolika da su je stanovnici Comore rabili kao postavljeni papir. Oči Latimerije su ekstremno osjetljive na svijetlost, zahvaljujući prisutnosti „tapeum lucidum“, jedne reflektirajuće membrane smještene iza mrežnice koja ponovno reflektira svijetlost uhvaćenu u mrežnici; pa je zbog toga vrlo teško uloviti latimeriju po danu ili za noći punog mjeseca. Latimerija posjeduje parne peraje na mišićavim batrljcima poduprte jednom koštanom osi, anatomski odgovarajućem humerusu ili „femuru tetrapoda“. Tim perajama se pretežno služi za plivanje u otvorenom moru nego za hodanje po dnu.

Latimerija ima jedinstven način plivanja među ribama: miče usporedno prsnu lijevu i stražnju trbušnu desnu i prsnu desnu i stražnju trbušnu lijevu. Jedan spori i elegantan "hod" koji skoro da podsjeća na način na koji hodaju četveronošci. Sićušan mozak latimerije zauzima samo 1.5% lubanjske šupljine dok ostatak ispunjava mast. Latimerija spada u noćnu vrstu ribe: u području Sondwana Bay u Južnij Africi tokom dana skrivaju se u podvodnim spiljama na stotinjak metara dubine. Samo predvečer izlaze van svojih skrovišta da bi se hranile malim ribama, lignjama i rakovima. Spada u mesojede i grupira se u jatima.

Stanište i viđenja

Latimerije ne žive samo u dubokim vodama, činjenicu dokazuje dubina na kojoj su ulovljene u mreži lokalnih ribara i susreti ronioca s živim primjercima i statistike koju je biolog PL Florey izvijestio u svojoj raspravi o ribi, da je većina ulova bila između dubine 100 i 400 metara, dok je najveći broj viđenja tijekom ronjenja bio između 190 i 210 metara, također njegova promatranja ukazuju na to da batimetrijske oscilacije izoterma od 18 ° C mogu utjecati na dubinu obitavanja životinje.

Na dan 28. listopada 2000., u zaštićenim vodama St. Lucia, na granici s Mozambikom, tri ronioca Pieter Venter, Peter Timm i Etienne Le Roux pronašli su latimeriju na dubini od 104 metara. Grupa vratila u akciju ali ovaj put s fotografskom opremom i drugim roniocima spremnim da ih slijede. Dana 27. studenoga, četvorica od njih (Pieter Venter, Gilbert Gunn, Christo Serfontein i Dennis Harding) pronašli su tri latimerije, od kojih je jedna bila između 1,5 i 1,8 metara, dok su druge mjerile oko 1/1, 2 metra. Ronioci su uspjeli fotografirati i snimiti životinje, ali jednom kada su izronili Dennis Harding umro je od cerebralne embolije u nastojanju da pomogne Christu Serfonteinu koji je momentalno izgubio svijest.

Između ožujka i travnja 2002,podmornica Jago i skupina ronilaca Fricke dive team uspjeli su pronaći u istom području skupinu od 15 latimerija, od kojih jednu skotnu ženku, te uspjeli prikupiti uzorke tkiva životinja. Kako ove ribe žive na dubinama između 160 i 200 metara, izvođenje urona za promatranje nije bilo za uzet u obzir, tako da je istraživački tim koristio podmornice za fotografiranje, snimanje i proučavanje latimerije Latimerije imaju bijele oznake na bokovima koje se razlikuju od pojedinca do pojedinca, a to je omogućilo istraživačima da sa sigurnošću identificiraju preko 140 primjeraka tijekom stotina urona s podmornicama, ali u populaciji od 300-400 primjeraka, nikada nisu pronašli niti jedno mladunče. Uz ostalo naglašava Fricke, ne zna se skoro pa ništa o tome kako se rađaju latimerije.
"Obilježili smo skotnu ženku, i promatrali ju kako se spušta na veliku dubinu, pa možemo zamisliti da je to i mjesto gdje majke idu donijeti na svijet svoje mlade", hipotetizira istraživač.
Ali najčudnija stvar, kaže Fricke, što je navedeno od strane istraživača, je da, svake godine ugine samo tri ili četiri primjerka, koji bivaju zamijenjeni od četiri druga odrasla primjeraka od kojih međutim nisu znali podrijetlo, tajanstveno bi se stvorili kao iz ničeg. Prema Frickeovim proračunima, svake godine umire oko 4,4 posto jedne određene populacije latimerija, tako da znanstvenik procjenjuje da joj je vijek oko 103 godina. Uz tako nisku stopu smrtnosti i njihovu uzastopnu zamjena u populaciji, Fricke tvrdi da dugovječnost ovih riba je očigledan.

U rujnu 1998. pobudila je senzaciju otkriće populacije latimerije u parku prirode Bunaken (Sjeverni Sulawesi), u moru Celebes (u indonezijskim vodama), na više od 10.000 km od onoga što se vjeruje da je njegovo jedino "stanište". DNK analiza je omogućila da potvrdimo da između latimeria iz Komore i Indonezije postoje razlike pa je 1999 je predložio nazvati te druge L. menadoensis po imenu vulkanskog otočića Manado ili Menado. Tu gdje se desio prvi nalaz. U stvari, indonezijske latimerije imaju malo kraću glavu i duži rep, bodlja druge leđne peraje je ukupno 27 umjesto 29 do 31, dok su one velikog stražnjeg režnja trbušne plivače peraje 24 umjesto 21-22 i od epikaudalnog režnja su 30 umjesto 35-26.

U stvari, u posljednjih nekoliko godina, izvješća su postala sve učestalija, pa na primjer jedan uzorak od 1,70 metara i 77 kg je uhvaćen ispred Malindi (Kenija) u listopadu 2001. a primjerak je pronađen u vodama Sodwana Bay (Lucija, Južna Afrika).
Ostali primjerci već su zamijećeni u prethodnim godinama u vodama Madagaskara, u Indijskom oceanu , ali daleko od Komori i istočnog Londonu, gdje je prvi primjerak bio uhvaćen u 1938. Druga kolonija,od koje snimljeni najmanje 3 primjeraka (možda šest) lokalizirana je u listopadu 2000.godine od obale Sodwana, što sugerira da je to jato lokalizirano, za razliku od onih koji žive u Grand Comora.

Do sada smo govorili samo o sigurnim uviđajima, ali ne fali i nedokumentiranih izvješća iz raznih mjesta:
18 siječnja 1949 jedana navodna latimerija od 1,20 m je uhvaćena u Tallahassee (Florida), al ga nije bilo moguće identificirati sa sigurnošću. Hans Fricke, autor razno raznih istraživačkih kampanja putem mini-podmornica, dobio je poziv 1989. u kojem je javljeno o ulovu latimerije na Balearima (Španjolska) i više ili manje u istom razdoblju zabilježeni su hipotetski ulovi iste vrste u Grčkoj i Vigu- Španjolska (u ovom drugom slučaju plijen je fotografiran i dokazano je da se radi o drugoj vrsti ribe). I Konačno, 31. siječnja 1995. jedno izvješće je dospjelo iz voda Jamajke .

Nitko ne zna koliko je velika populacija, možda ostaje 1000 a možda i više od 10 000 primjeraka. Najveća skupina (oko 300 jedinki) živi van otoka Komori. Dakle, broj postojećih latimerija, kako se i očekivalo, nije moguće kvantificirati, ali neke studije pokazuju da na otocima Komori obitava samo tisuću primjeraka.
http://filmatidimare.altervista.org