Poznati nepoznati Jadran

Osnovne značajke:

(Unatoč visoko sofisticiranih mogućnosti današnjice, premjerni podaci variraju u znatnoj mjeri – pretežito iz razloga definicije i zbog načina preuzimanja vrijednosti.)

Etimologija

Za podrijetlo imena Jadran – neslavenski: Adriatic (en.), Adria (nj., tal.), l'Adriatico (tal.), Adriatique (fr.) – postoje tri glavne verzije. Jedno je prilično sigurno: ime je već skraja 3. stoljeća pr.K. imalo više-manje svoj današnji izoblik.

1. Ime potječe od talijanskog artiđanskog gradića Atri u Abruzzima (u antičko doba pod imenom Hadria, kasnije Hatria). Mjesto, nedaleko Pescare, je za stare Rimljane i Latine, te druga plemena na Apeninu, bilo glavno logističko prekrcavalište kod protoka roba k lukama tog mora, odnosno s njega.
2. Ime potječe (najčešća i već gotovo utuvljena verzija) od gradića Adri u delti Poa (Pada), južno od Venecije – tada obalno mjesto, danas 15-ak kilometara od obale s preuzetim novim imenom Adria. Za Sirakusce (po nekima su to bili Grci) je ta točka – koji su taj kraj kolonizirali još u predrimsko doba – predstavljala "krajnji" (valjda sjeverni) dio, a time i "oglavak" tog mora.
3. I konačno po trećoj verziji (koja će se dušobrižnim busavcima na istočnoj obali i najviše dopasti), ime potječe od starog imena za Zadar, još iz postfeničanskog doba – Iadera, Iader, kasnije Jadra.

Jeste li znali?

• Jadran je plitko more s najvećom dubinom od oko 1300 m. Dok dubine do 200 m zauzimaju čak 74% dna, veće dubine se pojavljuju samo u udolinama srednjojadranske ili Jabučke (do 270 m) i posebice južnojadranske kotline. Sjeverni Jadran do linije Rta Kamenjaka rijetko prelazi dubinu od 20 m, a uključujući i nešto središnjiji dio do linije Šibenik – Ancona, 96% je pliće od 70 m.
• Salinitet (slanoća) Jadrana s prosječno oko 3,8% (ili 38‰) je prilično na razini prosjeka čitavog Sredozemlja (za usporedbu: Atlantik Biskajskog zaljeva oko 3,4%, Sjeverno More dijelom i ispod 2,5%, i Baltik praktički brakičan s 0,2–2,0%). Za razliku od mediteranske matice, koju se drži koncentracijskim bazenom (zbog izvjesnog premašaja insolacije i ishlapa nad vodonosnim pritokom), Jadran je dilucijski (razvodni) bazen s relativno dostatnim slatkovodnim dotokom. Gotovo analogno profilu dna, postoji i gradijent saliniteta od sjevera k jugu. Na sjeverozapadnom dijelu, s jakim priljevima na talijanskoj strani, slanost se kreće oko 2,5%, da bi na samom jugu (u području južne depresije) dostigla vrijednosti i do 3,9% – što je dijelom i iznad susjednog Ionskog mora, iz kojeg voda većeg saliniteta pridneno difundira u Jadran.
• Brojka u Jadranskom moru zabilježenih svojti riba varira od 430 do 450 (65% od u Sredozemnom moru sveukupno poznatih) – već prema stručnoj ambicioznosti i postavljenim ihtiološkim mjerilima. Ova je brojka podložna stalnim promjenama zbog učestalih zalutaja iz Atlantika i posebice migracija kroz Sueski kanal. Prema izvorima pribrežnika, jadranska ihtiofauna uključuje 6 endemskih vrsta.
• Fauna beskralješnjaka – iako nedovoljno istražena i dokumentirana, te (još izrazitije no kod riba) s nepostojećim ili tek rudimentarnim domaćim nazivljem – veoma je raznolika. Do sada je zabilježeno preko 5600 vrsta. Slično vrijedi i za morsku floru, čija se nedvojbeno velika osebujnost i raznolikost gotovo i ne opredmećuje, a kamoli znanstveno popularizira.
• U Sredozemlju se ističe i kao more s nizom biljnih i životinjskih endema, te zastupljenošću na drugim mjestima kritično ugroženih vrsta. Rastišta morskih cvjetnica značajna su kao lančani članak maritimnog ekosustava, jer se na njima hrani, razmnožava i skriva bezbroj vrsta. Livade posidonije su ugrožene po cijelom Sredozemlju. U vodama hrvatske strane još uvijek prekrivaju relativno velike površine obalnih voda, do dubine od 50 metara. Ovi pojasevi voge su nizu svojti nasušno potrebni kao leglište i stanište, uključujući tu i glavatu želvu (Caretta caretta).
• Koćarsko izlovljavanje, npr. u području Jabučke udoline (s osobito bogatom pelagijalnom faunom), postaje izrazito pogibeljno za razvoj na tim staništima pogođenih vrsta. Među ostalim, osobito su ugroženi škamp (Nephrops norvegicus) i oslić (Merluccius merluccius) koji u tim dubinama nalaze svoja mrijestilišta. Opaženo je, da uslijed toga dolazi do selekcije, migracije i zamjene vrsti. Tako je npr. Munida rutllanti (vrsta hlapića) od 2004. g. gotovo istisnula sličnu vrstu Munida intermedia. 
• Cirkulacija voda južnog Jadrana je, kao što je to najčešće na sjevernoj hemisferi, ciklonalna, tj. u protusatnom smjeru. Tako topla i površinska Golfska struja "u svom obilasku Jadranskog mora" najprije oplakuje istočnu obalu, a tek onda na sjevernom kraju zakreće na zapad. Istraživanjem je uočeno, da je ta odlika osobito ojačana u području dubinskih kotlina, tako da batijalni traci hladne struje nastali uz obalu jugoistočnog Jadrana povrh (oštrih) sjevernih udolinskih margina zakreću na talijansku stranu (pgl. MAP-current ili MAF, mid Adriatic filament).
• Poglavito zbog utjecaja struje (i dijelom vjetra) ljetni trajekt na liniji Zadar–Ancona vozi 6 1/2 sati, a isti (noćni) trajekt u drugom smjeru  8 1/2 sati (!). Brzi čamac za tu prugu (cca 180 km) treba otprilike dobra tri sata.
• Morska udaljenost od Monfalconea (najsjevernije točke Jadrana) do Vlore u Albaniji (najjužnija točka) je približno 800 km. Cestovna udaljenost je oko 1.150 km (i pod optimalnim uvjetima zahtijeva 20 sati vožnje).