Portal za ljubitelje mora, ronjenja i ribolova

Brigitta Montanari

Brigitta Montanari1Dana 16.11.1984., u blizini otoka Mrtovnjaka u Murterskom moru dogodila se jedna od možda najvećih i potencijalno najopasnijih havarija u našim krajevima. Talijanski tanker "Brigitta Montanari", izgrađen prilagođen za prijevoz ukapljenih tereta, potonuo je na dubinu od 82 metra, zajedno sa svojim teretom od 1300 tona vinil-klorid-monomera (VCM-a). Sam vinil-klorid-monomer jest kancerogen već pri koncentraciji u zraku većoj od 2 ppm-a (particles-per-million, tisućiti dio postotka, a odnosi se na stalno 8-satno radno vrijeme u takvom okruženju), vrlo lako zapaljiv i eksplozivan (pri 3.5 postotnoj koncentraciji u zraku, recimo u slučaju curenja plina) te u visokim koncentracijama izaziva trenutnu smrt. Da bi stvar bila još tragičnija mjesto potonuća jest bilo nedaleko od Nacionalnog parka Kornati i samim time, da je došlo do curenja VCM-a, posljedice po okoliš i stanovništvo bi bile nesagledive.

"Brigitta Montanari" izgrađena je 1975. godine i plovila je pod malteškom zastavom za talijansku brodarsku kompaniju.. U samoj nesreći poginula su tri mornara od ukupno 12 članova posade, no nađena su tijela samo dvojice. Ustanovljeno je da je brod pri potonuću prvo krmom udario u muljevito dno, a potom se prevalio na desni bok. Kako se vlasnik broda, talijanska brodarska kompanija, oglušio o zahtjeve za vađenjem broda, angažirana je tvrtka "Brodospas".

Kako se vjerovalo da tankovi sa vinil-klorid-monomerom (VCM-om) nisu oštećeni, prvotna ideja je bila izvaditi tanker na površinu, prepumpati otrovan ukapljeni plin u drugi tanker i potom ga odvući u rezalište. Vađenju se pristupilo u kolovozu 1987., dvije godine nakon što je brod potonuo, međutim tijekom priprema za vađenje ustanovljen je da postoji pukotina između palube i lijevog boka kroz koju je procijenjeno curenje otrovnog plina od oko 1kg dnevno. Kako se zbog curenja plina brod nije moglo izvući na površinu. Zbog oslabljenog trupa, koji je pri potonuću doživio teška oštećenja, moralo se promijeniti pristup. Dana 17. studenog 1987. brod je uspravljen na ravnu kobilicu, međutim dotadašnja dizalica koja je korištena, počela je zbog hladnoće blokirati. Radovi su nastavljeni u proljeće 1988. kada je brod dignut na dubinu od 55 metara i na toj dubini dotegljen do uvale Remetić kod otoka Kaprije, gdje je nasukan na pješčano dno. Nakon analiza, ustanovljeno je da je preostali VCM upotrebljiv za daljnju preradu i brod je podignut na dubinu do 30 metara i VCM se nalazio vrlo blizu tlaku pri kojem naglo iz tekućeg prelazi u plinovito stanje. Nakon dodatnih analiza pristupilo se prepumpavanju VCM-a upumpavanjem morske vode u tankove (i potiskivanjem VCM-a van, budući da je VCM lakši od morske vode). Prepumpani VCM prihvatio je brod "Capo Verde", a ispumpavanjem je spašeno oko 700 tona vinil-klorid-monomera. Nakon ispumpavanja, brod je podignut na površinu i s mnogo muke (budući da je zbog teških oštećenja brod i propuštao vodu i naginjao se na jedan bok i zanosio) otegljen u rezalište.

Biološka istraživanja koja su provedena 1987. godine na organizmima koji su živjeli ili boravili u blizini broda (budući da je koncentracija otrovnog VCM-a bila znatna u krugu od 300 metara od potonulog broda) pokazala su da zbog istjecanja VCM-a tijekom dvije godine u kojima je brod boravio na dnu mora srećom nije bilo akutnih posljedica po pitanju morskog života. Također, unatoč istjecanju VCM-a, samu olupinu su prekrili morski organizmi i time je teorija po kojoj istjecanje te količine vinil-klorid-monomera može ozbiljno ugroziti život u moru, srećom nije potvrđena. No, postavlja se pitanje, što bi bilo da je količina otrovnog plina koji se koristi u izradi plastičnih masa bila veća i kakve bi tada bile posljedice po okoliš.

Autorov komentar

Unatoč tome što je brod uspješno izvučen na kopno, bez veće štete po okoliš, činjenica je, da se u samoj blizini Nacionalnog parka "Kornati" pune četiri godine (od 1984 do 1988) nalazila prava ekološka bomba, o kojoj danas, 20 godina kasnije nema baš mnogo zapisa. Preroštao sam Wikipediju u kojoj nisam našao niti slovce o Brigitti Montanari, a Greenpeace, koji se toliko aktivirao oko slučaja potonuća tankera SS Valdez na Aljasci, o rečenom slučaju nema zapisano niti slovca. Također, pokušao sam pronaći neku sliku na Internetu, ali osim u Brodospasovoj prezentaciji nisam našao nijednu konkretniju fotografiju broda. Sve u svemu, stekao sam dojam da je "Brigitta Montanari" tema koja se nerado spominje i o kojoj se zapravo, osim o samom procesu vađenja zapravo malo zna, a ako se i spominje, spominje se u pravom kontekstu onoga što je uistinu bila: ekološka bomba. Osim što sam čitajući ostale članke stekao dojam da Brigitta Montanari nije potopljena slučajno (neki novinari daju te indicije), zanima me kako se moglo dogoditi da prođu četiri godine između potonuća i vađenja broda? No, s druge strane, sreća da je uopće izvađen, a ne pretvoren u spomenik ljudske nebrige i nemara.

No, dok je Brigitta Montanari ležala na dnu murterskog zaljeva, boduli s otoka Kaprije (u čiju uvalu je brod dotegljen prije ispumpavanja) pitali su se:

"Oj, Brigitto, što nam zada muka, imal’ neko ko bi te izvuka?"
BrigittaMontanari


Preneseno sa bloga.