Ciklone 1.dio

Malo će koji stanovnik Europe reći da Sredozemlje nije idealno mjesto za život. Ono je znatno toplije od središnjih i sjevernih dijelova starog kontinenta, a može se reći da je klima tog područja "odredila" i mentalitet ljudi koji žive na tom području. No, što je to što klimu Sredozemlja čini takvom kakva je? Iako klimu ne smijemo tumačiti kao statičan pojam, jer i ona se mijenja protekom određenog vremena, ali neusporedivo sporije nego vremenske prilike koje su mogu izmijeniti i nekoliko puta u istome danu. Klima je prosječno stanje atmosfere na točno određenom prostoru u određenom vremenskom periodu, obično 30 godina. Sredozemlje je područje koje se smjestilo između 3 kontinenta.

Centralni mu je dio Sredozemno more koje je upravo zbog svoje zatvorenosti znatno toplije od mora na sličnim zemljopisnim širinama. Blizina iznimno vrućih pustinja na sjeveru Afrike čine južne obale ovoga mora najtoplijim dijelim Sredozemlja. More se znatno sporije grije i hladi od kopna, pa Sredozemno more značajno utječe na vrijeme i klimu područja na njegovim obalama. Pad temperature zraka na sredozemnim obalama Europe znatno je sporiji nego drugdje na kontinentu, a u rano proljeće ta područja često bivaju hladnija od onih u zaleđu obale zbog rashladnog djelovanja mora. Zrak poprima karakteristike podloge nad kojom se nalazi. Tako se nad Sredozemljem zrak često obogati vlagom i toplinom, pa su zračne mase koje stižu od tamo često tople i vlažne.

Cijeli Jadran spada u mediteranski tip klime sa vrućim ljetima. Osnovna obilježja takvog tipa klime su vruća i suha ljeta, te blage i vlažne zime. Ipak, goleme su razlike sjevera i juga hrvatskog dijela Jadranu. Osim razlike sjever-jug, klimatski modifikatori utječu na značajne razlike u klimi područja na Jadranu s obzirom na udaljenost od obale. Tako se prosječna godišnja temperatura prosječno povećava odmicanjem sa sjevernog prema južnom Jadranu, ali i odmicanjem od kopna prema otvorenom moru. Za prosječnu godišnju količinu oborina ne mogu se sasvim primijeniti pravila vezana uz temperaturu zraka. Općenito, najviše oborina ima područje Kvarnera, ali u "stopu" ga slijedi krajnji jug Hrvatske, područje južnije od Dubrovnika. Najmanje oborina prosječno prime istureni otoci. Prosječna godišnja količina oborina na nekom području ponajviše ovisi o ciklonama, iako su značajni i drugi čimbenici (reljef i sl.).

Najkraće rečeno, ciklone su valni poremećaji koji nastaju na polarnoj fronti. Da bi pobliže objasnili ovu definiciju potrebno se prisjetiti pojma zračnih masa. Kao što nad Sredozemljem postoji zračna masa određenih fizikalnih svojstava, tako na planetarnom nivou postoje 4 vrste velikih zračnih masa: arktičke, polarne, tropske i ekvatorske. Iako su te zračne mase velikih dimenzija one imaju svoje granice. Na dodiru dviju različitih masa postoji prijelazna zona, široka oko 100 km. U njoj se miješaju svojstva zračnih masa. Međutim, zračne mase kao cjeline se ne miješaju. Teža (znači hladnija) zračna masa se potkopava pod lakšu zračnu masu.

Najuža granica između zračnih masa je frontalna ploha, a njeno sjecište sa površinom zemlje zove se fronta. Za umjerene zemljopisne širine, u koje spada najveći dio Europe, najznačajnija je polarna fronta koja predstavlja granicu između polarnog zraka na sjeveru i tropskog zraka na jugu. Topli tropski zrak struji u jednom smjeru, a polarni zrak u suprotnom, a takvo pravilno stanje se ne može dugo održati. Tako na polarnoj fronti nastane valni poremećaj koji se naziva ciklona. Slikovito rečeno, ciklona je idealan prirodni klimatski uređaj jer se s njim topli zrak (na sjevernoj Hemisferi) prenosi daleko na sjever, a hladni na jug. Ukratko, bez postojanja ciklona polarna bi područja bila znatno hladnija, a ekvatorska i tropska znatno toplija nego što jesu. Ciklona ima nekoliko faza od rađanja do prestanka postojanja. Traje obično od 7 do 10 dana, a nerijetko se dogodi i čitava "obitelj" ciklona koja jedna za drugom putuju sličnom putanjom.