Prstac

Poznato je da je zabranjeno voće najslađe, no i ta slast ima svoju granicu. Nažalost, mnogi tu granicu ne prepoznaju. Neki zato što je ne vide, a neki zato što je ne žele vidjeti... Prstac (Lithophaga lithophaga, Linnaeus 1758.) je školjka koja živi u kamenu. U larvalnom se stadiju pričvršćuje za stijenu nakon čega počinje sa ukopavanjem. Ubrzo školjka izdubi šupljinu u kojoj provodi cijeli svoj vijek s tim da otvor na površini ostaje dovoljno malen da školjku zaštiti, a istovremeno dovoljno velik da omogući dostatan protok mora koji joj je neophodan za životne procese. Mada se znanstvenici nisu u potpunosti složili oko brojki vezanih uz vrijeme i brzinu rasta, smatra se da je prstacu potrebno oko 20 godina optimalnog života da bi dosegao duljinu od 5 centimetra. Nažalost ta se dimenzija kod nas još uvijek smatra konzumnom veličinom.

Trideset tona!

Prstac je oduvijek bio vrlo tražena delicija. Mada se većina ulova ostvarivala ilegalno, statistike iz osamdesetih godina prošlog stoljeća govore o godišnjem ulovu od preko 30 tona. Još 1988. godine, Fabijan Grubišić upozorava na prorijeđenost vrste i ugroženost staništa:
'Usljed visoke cijene naselja ove školjke su opustošena te se već mora misliti na zaštitne mjere'. Unatoč upozorenjima znanstvenika i ekologa izlov se nastavlja još punih četrnaest godina. Tek je 2002. godine nakon niza usaglašavanja i konzultiranja donesen pravilnik (NN86/02) kojim se ova školjka stavlja u zaštitu. Nažalost, temeljni razlog nije ležao u ugroženosti vrste već obale. Naime, način na koji se dolazi do ove školjke sustavno uništava stjenovitu obalu, a sa njom i stanište svih organizama vezanih uz taj litoralni pojas. Da bi se prstaci izvadili iz kamena kamen treba razbiti. Stjenovite površine koje ostaju nakon takvog tretmana su beživotne, a žalo posuto oštrim krhotinama koje godinama ostaju neprohodne. No bez obzira na porive, pravilnik je prstaca ipak zaštitio, bar deklarativno.

Na buzaru

I mada na našoj obali nema čovjeka koji ne zna da je prstac zaštićen, ovaj se školjkaš i dalje lovi. I ne samo da se lovi već se i stavlja u promet.  Krajem prošle godine, u Zadru se na većini raspoloživih punktova mogao vidjeti reklamni letak za jedan netom preuređeni restoran u blizini Marine. Na tom letku se pored janjetine, odojka, ribe i ostalih gastronomskih dosega mogla vidjeti i fotografija prstaca spremljenih na buzaru. Naravno, vlasnik restorana je rekao kako je to stara fotografija i da služi samo kako bi privukla goste, te da se prstaci u njegovom restoranu ne mogu ni povećalom pronaći. Na letke nitko nije reagirao, a nestali su nakon što su raspačani.

Za osobnu upotrebu

Nažalost, prstaci se i dalje vade. Po osamljenim žalima na vanjskim stranama zadarskih otoka se ne može hodati. Ne zbog strmih i nepristupačnih litica, već zbog krhotina zaostalih nakon razbijanja stijena zbog vađenja prstaca. Budući da je tehnika uznapredovala, mnogi prstace sve češće vade pod morem, uz pomoć autonomnog ronilačkog aparata. Vješti ronilac sa lakoćom može uništiti veliki dio obale, staništa i naravno prstaca, no to ostaje pod morem pa valjda i nije tako štetno i protuzakonito. Prije nekih mjesec dana u jednom od eminentnijih zadarskih restorana pronađeni su prstaci. Nenajavljen posjet inspektora je vrlo neugodno iznenadio vlasnika, koji je u svoju obranu rekao da se u njegovom restoranu prstaci ne poslužuju već da je riječ u zalihi za vlastitu upotrebu(!?!). Za sada je protiv ugostitelja podnesena kaznena prijava zbog nezakonitog ribolova (!), a što se dogodilo sa tri kilograma zaplijenjenih prstaca, ne zna se. Bilo bi lijepo saznati tko je te prstace izronio i koga je sve opskrbio.

Zagreb i Sarajevo

Ako se prošetate internetom, bez nekih poteškoća ćete pronaći recepte za spremanje prstaca. Naravno svi datiraju prije 2002. godine. No isto se tako nitko nije sjetio obrisati te sadržaje nakon donošenja zakona o zaštiti prstaca. A da stvar bude crnja, prstaci su sastavni dio gastro ponude nekoliko boljih zagrebačkih restorana. Naravno, ne pod tim nazivom. Da biste dobili ovo zabranjeno voće trebate samo naručiti ćevape na buzaru, što je zapravo samo pristupni kod. Cijena porcije odgovara cijeni kilograma oborite ribe, no na računu se ta stavka uvijek sakrije iza neke od delicija koju niste ni kušali ni vidjeli.  A ako vas put nanese u Sarajevo, tamo ih isto možete dobiti po cijeni od 120 KM. Pretpostavljam da su izronjeni iz Miljacke!

Možda jednog dana...

Zašto je tako teško ispoštovati zakon? Zar je cijena prstaca uistinu tako visoka da se isplati riskirati kaznena prijava i sve što uz nju ide? Mislim da nije stvar u cijeni već o stavu i načinu života. Sve dok ne shvate da more nije rupa bez dna već osjetljivi sustav koji se vrlo lako može narušiti, takvi će pojedinci haračiti i uništavati bez obzira na posljedice. A što je najgore, neće shvatiti nikada. Jedino čemu se možemo nadati je da će generacije koje slijede biti razumnije od ove naše i na našim greškama naučiti cijeniti i, čuvati more i život u njemu. Čuvanjem prstaca, čuvamo more i sebe.