Portal za ljubitelje mora, ronjenja i ribolova

Jadranske lignje

Glavonošci u koje je ucrtana velika doza mističnosti, strojevi su koji žive tu u našoj blizini no uvijek nas asociraju na nepoznato i duboko. Od svih vrsta glavonožaca u našim krajevima oduvijek najcjenjenija kao hrana. Iako lignja nije jedina vrsta reda teuthoidae ona je najčešće spominjana i vjerojatno uz lignjuna i jedina vrsta koju je obični puk susretao u lovu ili ribarnici.
loligoObitelj loliginidae u Jadranu broji 4 vrste liganja. Vrsta koju tisuće brodova dnevno love je (loligo vulgaris), obična lignja, kalamar. Meso ove vrste je ukusno i cijenjeno, samo po sebi jako dobar razlog za cijelu galaksiju svjetala koja opasava svaki kutak njihovog staništa od rujna do prosinca. No nije uvijek bilo tako, prije samo 15tak godina malobrojni su bili lovci koji su koristili rasvjetu kao pomagalo pri lovu, iako se feral koristio stoljećima. Većina našeg priobalnog stanovništva lovila je lignje u jesenko zimskom razdoblju na najjednostavnije načine. Pravo razdoblje lova bio je sumrak i što se tada uhvatilo bilo je dovoljno za svakoga, a lovilo se na mjestima gdje danas love samo najstrpljiviji. Lovilo se bez puno filozofije i lovile su se lignje „normalnih“ dimenzija. Čovjek je uvijek bio najveći neprijatelj svakom biću, pa i samom sebi. Iako liganja ima uvijek i biti će ih uvijek puno se toga promijenilo od tih vremena kada je ovaj glavonošac bio istinski udio u podmorju.
jajaProteklih nekoliko godina ribarska industrija je procvjetala, lov liganja hobi je koji vrlo brzo postaje opsesija za svakoga, ljudi koji nikada nisu voljeli morske radosti naglo imaju mogućnosti da za malu cijenu dobivaju veliki užitak. Sve počinje kada prijatelj pozove prijatelja, nakon toga eksponencijalno se širimo i ne propuštamo više ništa. Lignje više ne znaju je li dan ili noć, a pomorci prolaznici moraju raditi slalome između ferala da bi došli do svoje luke. Lignja ima kao i svaki glavonožac vrlo kratki životni put, obično oko jedne godine, njezin put završava nedugo nakon ispuštanja jajašaca. Najveći broj liganja pari se i ispušta jajašca krajem jeseni ili početkom proljeća no mrijest se može dogoditi tijekom cijele godine. Lignje postaju zrele kada dosegnu 10-16 cm dužine. Mužjaci nešto ranije no oni i brže rastu od ženki i u pravilu su veći, ovisno o količini hrane koje unesu u sebe. Kada potroše svoje gonade više ih nikada ne mogu nadomjestiti a i ubrzo umiru. Rijeko koja lignja dosegne preko godinu dana starosti. Ženka u pravilu izleže oko 6000 jajašaca koje objesi u obliku vrpci na pogodno mjesto. Nakon 20tak dana larve se izlegu i žive kao plankton nekoliko dana.

lignjaU početku se i same hrane planktonom i sitnim organizmima, kasnije su im plijen sve vrste riba, rakova, čak i lignje. Hvataju plijen koji je dosta veći od njih samih. Brzina hvatanja plijena može biti izrazito brza, i više od 10 čvorova. U novije vrijeme sve je popularnije panulavanje liganja koje hvataju ribu koja se brzo kreće. Zbog svoje idealne građe lignja je brza životinja, mnogo brža od ostalih glavonožaca. Mogu se kretati u nekoliko pravaca, ovisno o tome na koju stranu ispuštaju mlaz. Unutar plašta nalazi se zakržljali ostatak nekadašnje kučice koja danas nema neku posebnu ulogu za razliku od sipe kojoj čvrsta sipovina održava ravnotežu te daje snažan oklop. Na glavi joj se nalazi 8 krakova koji imaju po dva reda pipaka te 2 lovna kraka. Prilikom lova „ispaljuje“ lovne krakove te brzo dovodi plijen do ostalih krakova koji ga ne puštaju. Usta su joj u obliku kljuna papige građena da komadaju plijen. Kao i svi glavonošci oči su im vrlo razvijene a sama rožnica je zaštićena membranom koja u sebi nosi još neke senzore poput njuha i vibracija.
forbesiKao i kod svih mekušaca i nekih riba koža im je prekrivena brojnim kromatoforima koji za zadaću imaju promjenu boje tijela za tren oka. Osim u obrambene svrhe gdje se boja mijenja u svrhu maskiranja stanice kromatofora služe i za primitivnu komunikaciju između glavonošaca koja se pogotovo može uočiti za vrijeme parenja. Osnovne boje koje proizvode su smeđkaste, crvene, dok su u mužjaka u prednjem dijelu plašta vidljive crne točkice. U nekim našim literaturama i magazinima govori se da u Jadranu obitavaju dvije vrste liganja roda loligo. Druga vrsta, pučinska lignja (Loligo forbesi), atlantska je vrsta koja je jako rijetka u Mediteranu (osim najzapadnijeg dijela) a u Jadran ne posjećuje osim možda u nekim sezonama krajnji jug. Izgledom je gotovo identična običnoj lignji a najuočljivija razlika je u tome što su joj lovni krakovi tj. njihove pipci uski dok su kod naše lignje široki.

2loligo2Sve lignje uhvaćene u sportskom ribolovu u Hrvatskoj su loligo vulgaris. No ljudi se lako zbune iz razloga što se na otvorenom moru javljaju prije jesenske sezone i budu veće dok se u kanalima zadržavaju obično manji primjerci. Migracije jata liganja vjerojatno su povezane sa temperaturom koja je u dubljim slojevima mora dosta jednolična. U jesenskom razdoblju temperatura mora se smanjuje te daje mogućnost lignjama da nastane obalni pojas koji je bogatiji i sigurniji od dubljeg sloja mora. Iako su lignje građene tako da mogu izdržati i najveći pritisak obalno područje od 30 do 70 metara je ipak puno bogatije lignjom nego li dublji slojevi mora do 500 metara dubine gdje se znaju spustiti. Smatra se da se lignja hrani noću no vjerojatnije je da se noću hrani migrirajući u plići pojas. Iako su veliki predatori lignje predstavljaju jedan od glavnih izvora hrane morskim organizmima. Upravo lignja daje bitne sastojke prehrane bez kojega bi dupini te mnoge vrste riba poput morskih pasa, igluna, tuna; imale manje mogućnosti preživljavanja. Također lignja kao dio prehrane obogaćuje reproduktivnu moć ribama te je poznato da se ženke oradi u jesenskom razdoblju kada proizvode jajašca hrane lignjama čija im se migracija poklapa sa mrijestom. Friška lignja vrlo je zdravo meso i za ljudsku prehranu, bogata je proteinima i mastima a od minerala sadrži kalcij, fosfor, željezo te vitamine A i B1. Testiranje svježine lignji vrši se dodirom kože čiji kromatofori moraju prilikom dodira promijeniti boju. 

Manje lignjice

lignjicaDvije vrste roda alleoteuthis iz obitelji loligindae su brojne u Jadranu i često se nađu u koćarskim prilovima. Vrsta jednostavnog naziva lignjica (Alloteuthis media) sitna je vrsta koja naraste svega 10-15 cm max a ipak najčešće je to nekoliko cm. Ova vrsta lovi se srednjim dubinama bez obzira na vrstu dna. Osim koćama ponekad se nađe i u obalnim povlačnim mrežama poput migavice koje ponekad prođu i nešto malo dublje dno. Naselja su joj dublje od 50 metara. Može proizvesti svijetlost upotrebljavajući žlijezde u kojima se nalaze bakterije. Jako je ukusna ali zbog sitnog rasta rijetko se nađe u prodaji. Druga vrsta je karakteristična po izgledu, to je (Alloteuthis subulata) šiljasta lignja. Ova lignja karakteristična je po svom šiljku koji se nalazi na kraju trupa i produžuje joj cijeli plašt. Također je sitnog rata do 15 cm. Najčešće se nalazi na muljevitim područjima dubljeg mora od 100 metara pa dalje, a u rijetkim situacijama zna se naći i u najplićem dijelu pogotovo u sjevernom Jadranu

Lignjuni

totano di_notteDubina mora nedovoljno je istražen predjel koji u sebi krije mnoge tajne. Jadranske dubine u svjetskim razmjerima nisu strašne ali da bi ih se bolje upoznalo trebati će još proći određeni period. Iz svijeta tame dolazi i naš najveći pripadnih reda teuthoidea a to je lignjun veliki, totanj (Ommastrephes sagitatus). Ova vrsta naraste do skoro 1,5 metra i težina do 15 kilograma. Upravo nedavno je jedan lignjun pronađen na Talijanskoj plaži i težio je 12 kg. Odmah u startu razlika između liganja i lignjuna vidljiva je u peraji koja je kod njega trokutasta i kratka, lignja ima peraju dužine 2/3 plašta. Tijelo mu je usko a glava nešto veća od lignje, krakovi su snažniji i duži a dva lovna kraka ne mogu se uvući kao kod lignje i samo dva puta su duži od ostalih krakova. Na njima se nalazi 4 reda prijanjalki. Lignjun je čest stanovnik Jadrana a što se ide dublje to je češći i veći. Najveći lignjuni nalaze se na područjima preko 500 metara. Zadržava se bliže dnu te se tako puno lakše ulovi koćarskim mrežama. U sportskom ribolovu ulovi se rijeko i najčešće mali primjerci koji noću dolaze nešto bliže površini. Veliki primjerci love se peškafondima u ostalim dijelovima Mediterana na velikim dubinama dok se u nas takva praksa ne provodi.
Mrijest se odvija u hladnije doba godine, a njegova jajašca ne ostaju na dnu poput lignje već se mogu vidjeti kako plutaju morskom površinom kao želatinasta masa nošena strujama. Često se pojavljuje u prodaji ali nije u gastronomiji cijenjen poput svog rođaka lignje jer mu je meso dosta tvrđe a o ukusima se ne raspravlja. Kod nekih ljudi zna izazvati i probavne smetnje.
1Nešto češće se lovi njegov rođak Lignjun mali (Illex condettii) jer su njegova naselja dosta pliće od velikog, najčešće od 100 do 150 metara, a naravno zalazi i dublje. Ova vrsta kao i što samo ime govori naraste manja do 50 cm, kod nas možda samo do 30 cm. Vrlo je sličan po izgledu kao i veliki lignjun, najprepoznatljiva razlika vidljiva je kod njegove peraje, lignjun mali ima peraju srcolikog oblika. Živi u velikima jatima koja se tijekom noći penju u gornje slojeve mora dok se preko dana zadržava u dubljem sloju. Kao mamac vrijedi dvostruko mišljenje oko njegovog mesa. Osim ove dvije vrste obitelji ommasterephidae kod nas je brojan i leteći lignjun (Todaropsis eblanae). Ova vrsta živi na dubinama preko 200 metara gdje je brojan. Prepoznatljiv je po svojoj velikoj glavi . Naraste samo do 20 cm te zbog dubine i malog rasta nije poznat široj javnosti. Kao i sve vrste glavonožaca raste brzo i razmnožava se tokom cijele godine. (Ommastrephes bartramii) još je jedna vrsta obitelji lignjuna koja živi u našem moru no ulovi ove vrste su najrjeđi od svih ostalih. Kako sve vrste životinja moraju imati neko domaće ime u Hrvatskoj je nazvan lignjavac. Ima dosta šire peraje od ostalih vrsta a inače stanovnik je svjetskih mora do najvećih dubina oceana. Na engleskom se zove „red squid“ ili „Japanese squid“ i spada u jednu od važnijih ribolovnih vrsta liganja u Jadranu je uhvaćen i preko 1 metra dužine.
Naravno kod nas je zabilježeno još vrsta a vjerojatno je da postoji i još pokoja u najdubljim dijelovima mora a za nju nećemo saznati. Nabrojat ćemo neke vrste koje se dokazano nalaze u Jadranskom moru. Oceanski poznata vrsta dubokih mora (Chiroteuthis veranyi) dugokraki lignjun vrlo je čudan zbog dužine krakova. Iako mu je tijelo samo 15tak cm dužine krakovi mu prelaze jedan metar. Hrani se planktonom te je krakove posebno razvio za njihovo prikupljanje. Anđeoski liganj (Ancistroteuthis lichtensteinii) naraste do 30 cm. Pluta morskim dubinama i vrlo je brojan u oceanima. Kišobran (Histioteuthis bonnellii) specifičan je po tome što su mu krakovi spojeni te raširen izgleda poput kišobrana. Dužine je do 40 cm i pripada obitelji histioteuthidae koja ima velik broj organa za proizvodnju svijetla. Dragulj (histioteuthis reversa) također je stanovnik dubina Jadrana ali je jako malih dimenzija do 10 cm. Kratkokraki lignjun (Brachuiteuthis riisei) karakterističan je po izrazito dugom trupu i naravno malim krakovima (osim dva lovna). Jako je sitan i naraste do 4 cm dužine. Jednako sitan je i veranski liganj (Abralia verany) kojemu se trup piramidalno sužava. Otkrivanje dubljih liganja moguće je istraživanjem želudaca riba ili sisavaca koji se hrane u tim područjima. Borealni liganj (Onychoteuthis banksi) česta je vrsta u svim svjetskim morima kao i u Jadranu. Naraste do 30 cm a karakterističan je po tome što nema prianjale već kukice. Lovi se u velikim količinama u dalekoj Aziji gdje je prava delikatesa. Još jedna od značajki ove vrste je i ta da ukoliko ugrize čovjeka javlja se osip te rana peče.
Glupo bi bilo ne reći par riječi o biću koje je punilo legende i mitove. Dugo godina bile su samo priče o tome kako divovske lignje žive na velikim dubinama. Iako su se širile priče o nasukanim velikim lignjama tek od nedavno znamo da one postoje a nešto smo i naučili o njihovom načinu života. Divovske lignje pripadaju obitelji Architeuthis koja broji 8 poznatih vrsta. Te su lignje impresivnih veličina a vjeruje se da postoje i veće od 30 metara po ostacima kljunova pronađenih u stomacima ulješura.