Jadranski oktopodi

Još od davnih vremena paleozojskog razdoblja kada su glavonošci postali vladari morskih dubina pa do danas, njihove boje i oblici zapanjuju. Ta bića kao da su došla iz druge galaksije i zavladale svijetom. Prije 600 milijuna godina od prastarih mekušaca razvili su se prvi glavonošci nautilusi, koji su se održali i do današnjih dana u dubinama oceana. Ova je životinja, nepromijenjena stotinama milijuna godina, jedinstvena u životinjskom svijetu. Svojom unutrašnjom građom plinskih komora pomogla je ljudima u konstrukciji podmornica. U sljedećih nekoliko stotina miljuna godina glavonošci će postati najbrojnija bića na planetu, i to pojavom amonita. Amoniti, četveroškržnjaci, nisu se održali kroz evoluciju. Umjesto njih u moru se pojavljuju dvoškržnjaci (decapodi i octopodi). Danas je na svijetu poznato oko 800 različitih vrsta glavonožaca što je stvarno sitna brojka u odnosu na sve vrste koje su sa vremenom izumrle. Postoji 11 vrsta  Octopoda (osmerokračnjaci) za koje sa sigurnošću možemo reći da nastanjuju Jadransko more.

Hobotnica

Obična hobotnica (Octopus vulgaris) je najpoznatiji Jadranski primjerak oktopoda. Postoji mnogo Hrvatskih narodnih naziva za ovu vrstu od kojih su najrašireniji hobotnica, mrkač, folpa, mušun, štokalj, itd. Ova vrsta hobotnice je ujedno i najraširenija po svijetu, te se može susresti u svim svjetskim morima. Zanimljivo je da je nema u Crnom moru koje je ipak posebno. U Jadranu je rasprostranjena po cijelom području tamo gdje nije prevelik dotok slatke vode. Hobotnicu krasi odličan vid, dobro pamćenje, a smatra se da posjeduje i izrazitu inteligenciju. Boja joj je promjenjiva i ovisi o boji okoliša. Za to je zaslužan poseban pigment u tijelu koji stezanjem stvara različite boje. Pigment može promijeniti smeđu, crvenkastu, zelenkastu, sivu, bijelu boju, a može i stvarati različite uzorke. Boravi i na dubinama do 200 metara. Najviše se približavaju obali krajem zime, i u  proljeće u doba parenja. Ne podnose hladnoću te pothlađene brzo ugibaju. Parenje hobotnica traje i duže od nekoliko sati.

Mužjaci hobotnice imaju hektokotilizirani krak koji sluzi kao spolni organ. Taj krak se razlikuje od ostalih po sitnom žlijebu od kože koji završava oblim proširenjem na kraju kraka. Prilikom parenja mužjak miluje ženku krakovima pri čemu hektokotilus djeluje najaktivnije. Kroz taj krak na kraju odnošaja mužjak uštrcava spermatofore u ženkine spolne otvore u koje uvuče hektokolitilizirani krak. Nakon parenja ženka traži atraktivnu rupu u koju će na njezin strop prilijepiti jaja krakovima, te ih čuvati par tjedana do kraja svog života. Ženke sa jajima u rupi obično se nalaze od lipnja do kolovoza te ih tada kao lovinu treba izbjegavati. Osim što će kod kuhanja izgubiti veliki postotak svoje mase, one osiguravaju budućnost svojoj vrsti. U tih par tjedana ženka živi samo da bi "vidjela" kako ličinke izlaze iz jajašaca. Ubrzano diše da bi osigurala stalni protok vode resama, te tjera svakog uljeza koji se približi. Nažalost takva je hobotnica i laka lovina, a kako se radi i o toplijim mjesecima u godini, ženke plaćaju danak ljudskoj pohlepi. Iako će za koji dan i sama uginuti od izmorenosti, jajašca bez zaštite neće biti izležena. Ličinke hobotnice su planktonske, te nošene strujama nastanjuju razne krajeve obale.

Tko zna kakva bi bila sudbina hobotnica da ne rastu brzo 1-3 kg prosječno godišnje, budući da je izlov hobotnica poprimio velike razmjere. Brojni ljudi bave se posebno ovim "poslom“. Hobotnice se hrane svim vrstama rakova, riba, glavonožaca, školjki, puževa te mnogočetinjaša. Napada i jede vlastitu vrstu. Ipak, rakovi su joj najdraža hrana za kojima izlazi i na obalu. U ulovljeni plijen uštrcava otrov koji brzo djeluje te rastapa raka. Na kraju njegovo meso samo usiše kroz usta. Aktivna je noću kada je možemo vidjeti kako pretražuje plićake za žbircima, danju obično nalazi zaklon u rupi koju može i sama iskopati. Može se hraniti i ostacima ljudske hrane, kostima, sirovim mesom. Osim što su same sebi grabežljivci, napadaju ih i mnogi drugi stanovnici mora: dupini, medvjedice, kirnje, murine, zubaci itd. Na mjestima gdje su brojne ove vrste hobotnice su prorjeđene, ili im nedostaje nekoliko krakova koje su izgubile u okršaju. Veće hobotnice rijeko se nalaze čitave sa svih 8 krakova. Neki neprovjereni podaci govore o velikim hobotnicama koje su uhvaćene u Mediteranu a težile su i 40 kg. U Jadranu su do veličina od 20 kg, a te najveće se love na ušćima rijeka i zatvorenim oslađenim kanalima gdje inače hobotnice rjeđe preživljavaju. Veličina svih glavonošaca ustvari ovisi o količini hrane koje konzumiraju tijekom života, tako da je moguće da hobotnica od 1 i ona od 10 kg budu sestre.

Stračan

Još jedna vrsta hobotnice je brojna u Jadranu a to je Stračan (Octopus macropus). U nekim mjestima stanovnici smatraju da je on mužjak obične hobotnice te da je omjer stračana naprema hobotnica 1/50. Naravno Stračan je posebna vrsta koja živi jako rašireno, te je dosta rijedak - ne samo u Jadranu već i u Oceanima. Kod nas je brojniji južnije na strmijim i kamenitijim obalama. Razlikuje se od hobotnice po duljini krakova koji su kod njega izrazito dugi, do 7 puta duži od tijela.  Kao i hobotnica, ima dva reda prijanjaljki, a boja mu je crvenkasto-smeđa sa bijelkastoljubičastim pjegama po cijelom tijelu. Najveći stračani mogu doseći težinu od 2 kg. Kaže se da kao hrana nije osobito ukusan, čak i da izaziva probavne smetnje kod nekih ljudi.

Muzgavci

U Jadranu postoje dvije vrste muzgavaca, bijeli (Eledone cirrhosa) te mrki (Eledone moschata). Muzgavci ili mošuni (rod eledone) se razlikuju od hobotnica po tome što imaju samo jedan red pipaka na svakom kraku. Razlikuju se i po mjestima obitavanja. Dok hobotnica traži obale i grebenaste terene, muzgavci se skrivaju po muljevitim i muljevito ljušturastim terenima. Mrki muzgavac je rasprostranjeniji u Jadranu, obitava na svim dubinama, često i uz samu obalu. Noćna je životinja, te ga se noću i lakše može uočiti u hranjenu strvinama i rakovima. Boje je promjenjive od tamno sive, smeđkaste do crne sa mrljama. Iako rijetko, naraste i do 1 kg. Najčešće budu manji od 0,5 kg.  Ime mošun dobio je po svome mirisu koji nalikuje na mošus. Mrijesti se na isti način kao i hobotnica, mužjaci imaju hektokotilizirani krak, dok ženke imaju spolne otvore. Oplođena jajašca izlegu jedno po jedno na različitim mjestima te ne ostaju uz njih za razliku od hobotnice. Muzgavci žive jako kratko, samo 2 godine, što znači da se populacija lako obnavlja. Muzgavcima se hrane svi grabežljivci, dok ga ljudi cijene raznoliko. Najveći ulov obavlja se koćama, pogotovo druge vrste, bijelog muzgavca koji živi isključivo u dubljem moru Južnijeg Jadrana. Boje su nešto svjetlije od mrkog muzgavaca,  najčešće žućkasto sedefaste. Naraste nešto veći od mrkog muzgavca. Ostale karakteristike su veoma slične osim što ne miriše na mošus.
U Jadranu postoje dubine do kojih ne dopire sunčeva svijetlost, to su područja od preko 200 metara. Ta mjesta se i dan danas istražuju, i teško je sa sigurnošću tvrditi što se dolje nalazi. U svijetu se svakodnevno pronalaze nove vrste glavonožaca, neobičnih oblika, a u Jadranu postoje neki nalazi koji upućuju da se i u njegovim dubinama kriju nevjerojatni oktopodi. U Jadranu, a češće u Mediteranu, mogu se naći i neke druge vrste oktopoda.

Dubokomorske vrste

Jednoroga Hobotnica (Scaeurgus unicirhus) vrsta je sitnijih dimenzija, svega do 20 cm. Brojnija u dubinama Biskajskog zaljeva, a u Jadranu se ponekad pojavljuje i pliće od 100 metara na nekim mjestima u njegovom Južnom dijelu. Dugokraka hobotnica (Octopus degilippi) zvana još i liliput hobotnica naraste svega 10 cm i obično je sive boje. Živi i na manjim dubinama, ali njeno stalno prebivalište u Jadranu je upitno. Hobotnica Pauk (Octopus salutii) mala je vrsta dugih mlohavih krakova, česta je mediteranska vrsta većih dubina, često se u nekim zemljama prodaje na ribarnicama.  Želatinasta hobotnica  (Pterocoptus tetracirrhus) ima mlohavo i želatinasto tijelu, širina joj je jednaka dužini tijela, a naraste do  15 cm. Česta je vrsta većih dubina. Hobotnica kišobran (Opisthoteuthis agassizii) otkrivena je u dubinama Mediterana, no do sada u Jadranu, koliko je poznato, nije nađena.

Pelagične vrste

Oktopodi nisu vezani isključivo za morsko dno, njihova prisutnost može biti i pelagijska na pučinama, no takvi su oktopodi za Jadran izrazito rijetki. To su oktopodi drugih obitelji od octopodidae. Mujača (Ocythoe tuberculata) je jedan od njih koji se često može naći na cijelom Jadranu. Obično ga se može susresti noću na pučini kada plivarice svijetle u dubinu, ili čak i noću uz obalu kod lova sa feralom. Crvenkaste je boje, velike muje, a razlikuje se od ostalih oktopoda po tome što nema kožu između krakova. Ženke mogu dosegnuti dužinu zajedno sa krakovima i do metra, dok su mužjaci sitni, jedva 5 cm.

Mujača rađa žive mlade što je nevjerojatan i jedinstven slučaj u svijetu glavonožaca. Parenje se odvija na već opisani način u proljeće. Mujače plivaju u velikim jatima na pučini. Bobuljak (Termoctopus violaceus) je ljubičasto bijele boje, mužjak sitnih dimenzija dok ženke narastu preko 2 metra u dužinu. Rasprostranjen je u plovama u kanalima srednjeg i južnog Jadrana. Ima četiri razvijena kraka od kojih su bočni nešto duži, i četiri nerazvijenija i kraća kraka. Duži krakovi su gotovo povezani kožom do samoga kraja kraka. Povezana koža mu pomaže u plivanju tako da se iskazuje kao vrhunski i brzi plivač. Hektokotilizirani krak kod mužjaka se prilikom parenja odvaja te ostaje u ženkinoj šupljini neko vrijeme. Spada u podobitelj argonauticae i odbacio je ljusku koju je zadržao njegov rođak Jedrilac (Argonauta argo) tj. ženke ove vrste koje izlučuju vanjsku ljušturu uz pomoć leđnih krakova.

Ova ljuštura nije vezana za glavonošca, već služi za čuvanje jajašaca te odgoj mladih. Osim ove ljušture Jedrilac ima i hrskavicu razvijenu po cijelom tijelu što pridonosi njegovoj čvrstoći. Ženke jedrilca duge su oko 15-ak cm, dok je mužjak jedva vidljiv golim okom, obično oko 1 cm.  Jedini je ljušturasti oktopod koji živi u Mediteranu, a osim ove vrste koja se može naći u cijelom svijetu, postoji još nekoliko vrsta iz njegove obitelji. Pare se na način da mužjaku otpadne hektokotilizirani krak i ostane u ženkinoj šupljini. Biolozi prošlih stoljeća bili su zbunjeni činjenicom da se često u utrobi ženke nalazio mali crvuljak te su istome nadjenuli znanstvene nazive i proglasili ga parazitom. Tek krajem pretprošlog stoljeća jedan je znanstvenik naišao na do tada neotkrivenog mužjaka i na njemu uočio taj posebni krak za koji je brzo shvatio da se radi o istom crvolikom parazitu u tijelima ženki. Ime koje su ti znanstvenici dali tome "parazitu" bilo je Hektokotilus. Kao što je vidljivo, taj naziv ostao je i danas za krak koji služi za parenje kod mužjaka svih vrsta glavonožaca. Jedrilac je u nekim Mediteranskim zemljama cijenjen zbog ukusnog mesa a njegova ljuštura je također skupocjena i služi kao ukras. Ponekad se mogu naći napuštene ljušture na plažama ili u koćarskim ulovima. Izrazito je tanka i krhka.

Naravno, u svjetskim morima žive razne vrste octopoda. Najveći od njih je Sjeverno pacifička hobotnica (Octopus dolfeini) koja može biti duža od 10 metara i teška skoro 300 kg. Pojedine vrste kao npr. Octopus briareus sa Kariba mogu živjeti duže vrijeme na suhome i udaljiti se od morske obale. A neke vrste poput Hapalochlaena maculosa i Hapalochlaena lunulata iz istočnog Pacifika imaju otrovan ugriz koji brzo ubija i čovjeka. Također i njihovo crnilo koje proizvodi posebna žlijezda može imati omamljujući učinak na neke vrste riba. No crnilo uglavnom služi za obrambene svrhe. Kad je riječ o obrani, zasigurno vrlo efikasan mehanizam za obranu od grabežljivaca je odvajanje kraka. I tu je priroda skočila u obranu i podarila oktopodima moć regeneracije. Novi krak, iako nikad kao originalni, izraste u dogledno vrijeme. Prijanjaljke koje stvaraju vakum, dobro su oružje i za obranu i za napad. Kod velikih mužjaka obične hobotnice mogu iznositi do 4 cm u promjeru. A kad se tu još nadodaju sve prijanjalke na krakovima te snažni mišići, jasno je zbog čega je teško veliku hobotnicu odlijepiti od morskog dna.